Zanat kovača samurajskih mačeva izumire još od 1868. godine kada je ukinuta profesija profesionalnih tjelohrantelja u Japanu, tzv., samuraja. Te godine dogodila se buržoaska revolucija i vlastela koja je dotada vladala srušena je s vlasti, što je imalo za posljedicu ukidanje samuraja.
O samurajskim mačevima još i danas se pričaju legende, kako u Japanu, tako i vanj njega. To tradicionalno oružje danas krasi mnoge kuće u Japanu. Poput kaligrafije ili umijeća pijenja čaja, također postoji i poseban odnos prema maču, a tajna čelika prenosi se sa koljena na koljeno.
KOVANJE
Ako ste ikada vidjeli kako izgleda sirovi čelik, ne biste nikada pomislili da se iz nekoliko neuglednih grumenova pomiješanih sa zemljom, može dobiti sjajno oružje.
Ceremoniji obrade čelika prethodi molitva, a nakon toga komadići čelika obavijaju se rižinim papirom kako bi se masa držala na okupu. Zatim se masa počinje zagrijavati i dok učenik kuje, majstor podmeće čelik spreman na kovanje. Njihov rad odvija se u ritmu kojeg određuje majstor udarajući manjim čekićem po užarenom metalu. Čim se užarena kovina dovoljno stanji pod udarcima malja, ona se ponovno savija i kuje. Tako jedan mač ima nekoliko slojeva o kojima ovisi njegova kvaliteta. Kako ni svaki čelik nije pogodan za dugotrajnu obradu, umijeće majstora sastoji se u tome da, kako jedna pjesma govori - "pronikne u tajnu čelika".
Kovanjem se svaki novi sloj ?utapa? jedan u drugi i postoje brojni načini kako se kombiniraju. Osim toga, prilikom dodavanja slojeva može se baratati i s drugim vrstama čelika. Primjerice, ako se kombiniraju tvrdi i meki čelik, mač će biti puno ?žilaviji?, nego, ako je iskovan samo od tvrdog čelika. S druge strane, kako vjeruju mnogi Japanci, svaki majstor ostavlja na maču dijelić svoje osobnosti.
Današnji poslovni ljudi u Japanu, spremni su izdvojiti i do nekoliko desetaka tisuća dolara za mač iskovan po starom receptu.
KALJENJE
Kad je osnovni oblik mača gotov, slijedi faza fine obrade, tzv., kaljenje mača.
Katana će, kad prođe tu fazu obrade, dobiti svoj prepoznatljivi luk i oštricu. To je ujedno i najosjetljivija faza, pa se takav posao prepušta majstoru. Već i sama nazočnost učenika prilikom obrade mača, smatra se znakom posebne milosti majstora. U toj fazi katana dobija onu gotovo mitsku čvrstinu. Specijalnim smjesama trava i zemlje oštrica se premazuje i ostavlja neko vrijeme da miruje. Potom se mač ponovo zagrijava, a zatim naglo hladi potapanjem u vodu. Tim postupkom napreže se čelik do krajnjih granica. I najmanja greška plaća se lošom kvalitetom mača jer postupak kaljenja povećava krtost čelika.
I za ovu fazu vrijedi također slično pravilo kao kod faze kovanja: - što je više slojeva to je mač izdržljiviji, odnosno što više kaljenja podnese, to je kvalitetniji.
POLIRANJE
Jedan od najvažnijih završnih radova je poliranje sječiva.
Sječivo se brusi na brusnom kamenju i kroz taj postupak mač će dobiti oštrinu koja će mu omogućiti da s podjednakom lakoćom reže svilu ili papir. Na mjestu gdje će doći drška mača majstor urezuje svoj potpis. On je nekada vidljiv, a ponekad ga majstor iz samo njemu znanih razloga sakrije ispod drške. Drški se također priklanja posebna pažnja, od odabira drveta do obrade. Katana mora savršeno ?ležati? u ruci, pa se pri obradi drške posebna pozornost poklanja balansu mača u ruci. Drška svakog mače se studiozno izrađuje i ovisi o težini i veličini svakog mača. Kad se drvo obradi na metal se pričvršćuje omotavanjem čvrstih svilenih konaca. I najmanje dijelove mača potrebno je izraditi sa studioznom pažnjom. Primjerice postoji nekoliko stotina načina izrade branika za ruku ili načina omotavanja konca oko drške. I na kraju, tako iskovan, (pre)kaljen i ispoliran samurajski mač je pravo umjetničko djelo.
Nekadašnja funkcija oružja davno je potisnuta vatrenim naoružanjem koje ne zahtjeva ni upola toliko poštovanja prema oružju, kao što je to slučaj s drevnom katanom.
