"Bože, ima li ijedna naroda na ovom svijetu sa sličnim fenomenom krivotvorstva i mučeništva! Načinom da se anatemizira jedan duhovni, intelektualni, karizmatski gorostas u osobi kardinala Stepinca, i potom da na njegovoj anatemi traje polustoljetno mučeništvo i poniženje čitava naroda. Kojeg li paklenskog stroja-sustava koji ideološki zapjenjeno ocrnjuje najsvjetliji i najsvetiji lik jednog naroda pokazujući time koliko im vrijedi duša Hrvatske i Hrvatska sama u tom paklenskom režimu bogomržnje!
Smiruje me danas lik kolosalnog Alojzija Stepinca u razglednici njegova blaženski mirnog Krašića. I istodobno me razdire sekvenca večeras emitiranog dokumentarno-igranog filma 'Alojzije Viktor Stepinac' na Hrvatskoj televiziji, u kojoj jedan od sudionika, povjesničara, hladno, u isti kontekst, stavlja Stepinca i Dražu Mihajlovića! Kasne su minute Stepinčeva, a ja osjećam da bi moja noćašnja besanica mogla potrajati dugo, do pred zoru."
Prije nekoliko mjeseci ovim je riječima jedan hrvatski ministar ukazao na bešćutnost jednog hrvatskog povjesničara, i pritom svima dao do znanja kako reagira pravi Hrvat i vjernik kada se netko usudi imati drugačije mišljenje o raznim "kolosalnim gorostasima" iz hrvatske povijesti. Ono što je puno važnije, pokazao je kako istina (nekim) hrvatskim ministrima i nije baš najbitnija stvar u životu. Naime, spomenuti povjesničar, odnosno moja malenkost, nikada tako nešto nije izjavio.
I sad, možete vjerovati ministru, ili pogledati dokumentarac, te na 01:03:38 poslušati sljedeću rečenicu u kojoj govorim o montiranim procesima nakon Drugog svjetskog rata, i konstatiram: "Kad gledamo suđenje Alojziju Stepincu ili kad gledamo suđenje Draži Mihailoviću, ne stavljajući nikakve sličnosti između ovih ličnosti, to je obračun s neprijateljem u tom trenutku".
Hrvatsku vode ljudi koji ne mare za činjenice
Nažalost, većini građana Hrvatske odavno je postalo normalno da ljudi koji vode državu ne mare baš za činjenice, ili ih jednostavno prilagođavaju vlastitim interesima. Ali, da budem iskren, nad ovim ministrom sam se ipak malo sažalio. Dirnula me njegova duboka religioznost i pomislio sam može li biti iskrenije povezanosti čovjeka s vjerom, od ove koju on svjedoči. I onda sam u proteklih nekoliko dana saznao da može.
Naravno, svi koji mrze Hrvatsku, uključujući Srbe, komunjare, Jugoslavene i ostale poklonike "paklenskog režima bogomržnje" na potpuno su pogrešan način reagirali na nekretninske aranžmane dotičnog ministra s crkvom. Samo zato što mrze sve hrvatsko i katoličko nisu mu povjerovali da niti jedan kupoprodajni ugovor nije učinio zbog vlastite materijalne koristi nego, kako je sam skrušeno priznao, zbog "lijepe ljudske satisfakcije".
A ima li veće satisfakcije od pomaganja jednom katoličkom prosjačkom redu koji svoje poslanje temelji između ostalog i na odricanju od svakog imutka. Uostalom, pa ne bi valjda spomenuti ministar upravljao resorom državne imovine da ne zna zakonski i transparentno raspolagati vlastitom imovinom.
Vlastita korist, a ne opće dobro
To vam je otprilike kao da pomislite kako ministar uprave ne zna kojih se zakona treba pridržavati u različitim poslovnim i zemljišno – knjižnim odnosima. Jer, ako za ikoga, za ministra uprave je procedura sveto pismo. Ali eto, za razliku od recimo njegovog danskog kolege hrvatski se ministar mora braniti od bezočnih laži i zlonamjernih konstrukcija. I sad on mrziteljima svega hrvatskog i kojekakvim ljevičarskim aktivistima mora objašnjavati kako je njegov prioritet uvijek bio opće dobro, a ne, Bože me sačuvaj, vlastita korist.
Kako izliječiti hrvatsko društvo od nepovjerenja u državne institucije i državne dužnosnike? Po mom mišljenju jednostavno – promjenom dana državnosti. On bi uistinu trebao biti 30. svibnja jer je tog dana HDZ stvorio Hrvatsku, koja do tada nije postojala. Do 30. svibnja 1990. Hrvati ustvari uopće nisu živjeli u nekoj državnoj tvorevini, nego u bezakonju i anarhiji.
Nisu postojale škole, bolnice, tvornice, katastar ni urbanistički planovi. Komunistički zločinci koji su podjarmili Hrvate bili su nesposobni, vladali su mimo volje naroda, i što je možda još važnije, mimo Božje volje.
A onda se pojavio HDZ...
A onda se pojavio HDZ, i hadezeovci. Odmah su započeli s demokratizacijom društva, ukinuli su nepotizam i zapošljavanje po stranačkoj pripadnosti. Za razliku od komunista, koji su izgradnjom kojekakvih željezara, rafinerija i brodogradilišta namjerno zagađivali čist hrvatski zrak, članovima i biračima HDZ-a od tog 30. svibnja 1990. na pameti je samo rad za opće, hrvatsko dobro, i procvat Najljepše naše.
I zato bi 30. svibnja trebalo uvesti ne samo kao praznik nego i kao ustavnu kategoriju koja bi isključivo političarima iz HDZ-a dopuštala da donose i tumače zakone, ugovaraju poslove i investicije, i procjenjuju što za građane Hrvatske jest, a što nije dobro. Time bi upravljanje državom bilo dopušteno isključivo onima koji su tu državu, iz ničega, i stvorili.
Osim što bi tako državu zauvijek dali u ruke dokazanim političkim genijalcima i vizionarima, istovremeno bi spriječili da na vlast ikada dođu oni koji pogrešno misle da pravna država podrazumijeva prilagođavanje političara zakonima, a ne obrnuto, i koji potpuno pogrešno misle da u demokraciji političari odgovaraju narodu, a ne obrnuto.
