Mužu strojnica, a ženi kuhača! Toga više nema ni na Siciliji. Iza svakog uspješnog mafijaškog kuma tamo stoji jedna vrlo smrtonosna kuma, a organizirani zločin sve više nosi suknju!
Ima li žena u mafiji? Nema, odgovorit će svi oni koji o mafiji znaju onoliko koliko su im u znamenitoj trilogiji ?Kum? ispripovjedili Mario Puzo i Francis Ford Coppola. Uljuljkan u stereotipe, običan svijet misli kako je jedina uloga žena u mafijaškim obiteljima pripremanje pašte i rađanje čete sinova koji će, kad za to dođe vrijeme, naslijediti obiteljske poslove. Slika šutljive mafijaške supruge koja ništa ne vidi i ništa je ne zanima bila je godinama uvriježena, što i nije čudno zna li se da je mafija najveći tvorac mitova, postojaniji i od samoga Hollywooda.
Mafija, naime, još od prošloga stoljeća draška maštu javnosti spregom mitologije i straha, uzdižući vrijednosti do kojih drži i velika većina običnih ljudi. Prema mafijaškom kodeksu časti, koji kao sustav vrijednosti reklamiraju u javnosti, mafijaš, prije svega, štiti interese siromašnih, odan je prijateljima i ne nanosi zlo ženama i djeci. Tajni dijelovi kodeksa časti propisuju: mafijaš se ne razvodi, ne smije biti homoseksualac, nije u srodstvu s pripadnikom policije, mora biti muško i nikada ne uvlači žene u mafijaške poslove.
?Nikad ne govori ženama ništa o Cosa nostri?, svojedobno je rekao ex-capo Tommaso Buscetta, nedavno od raka preminuli sicilijanski prebjeg koji je 1984. surađivao sa sudom (zbog čega su ubijena čak 33 člana njegove obitelji). Taj bivši gangster, čiji su stil odijevanja u svojoj muškoj kolekciji za ljeto 1994. neskriveno kopirali Dolce & Gabbana, dodao je i kako ?mafijaš može biti kažnjen smrću izusti li svojoj ženi ijednu riječ o organizaciji?.
Kad su, početkom 90-ih, prve žene počele svjedočiti u sudskim procesima protiv mafioza, svijet je ostao zapanjen time koliko su znale. No, njihove ispovijedi kao da nikoga nisu zanimale. Mit o mafijašu čiji identitet tvore muževnost, skrb za obitelj i nasilje bio je jači od svakoga dokaza i argumenta koje su iznosile njihove žene, ljubavnice, sestre i majke.
Prebjeg Piera Aiello, supruga sicilijanskog mafijaša Nicole, koji je 1991. ubijen pred njom i kćeri, pozvala je 1993. supruge mafijaša da se prestanu praviti gluhe i slijepe, te da priznaju koliki utjecaj imaju na muževe. ?Supruga uvijek zna što se događa. žena može navesti svog muža na što god želi?, tvrdila je. Njezin apel nije naišao na razumijevanje. I dalje je na snazi bio mafijaški mit koji isključuje ženu, dodjeljujući joj, kao i Coppola, tek ulogu mame Corleone, odane, samozatajne i tihe, koja, krotko ali stameno, stoji uza svog muškarca u teškim danima i odgaja djecu u savršene gangstere.
Mafija se oslanja na sliku takve podjele poslova u mafijaškom kućanstvu najviše zbog propagandnih razloga, tvrdi britanska novinarka Clare Longrigg, čija je knjiga Mafia Women (u nas se pod naslovom Mafijašice nedavno pojavila u izdanju Targe i Leo Commercea) utemeljena na njezinu vlastitom istraživanju te dobrim vezama što ih je stekla u napuljskom podzemlju.
Talijanski tisak, tvrdi Longriggova, obožava Antoniettu Bagarelli, sestru korleonskog glavešine Leoluce Bagarelle i suprugu Salvatorea Totòa Riina, namoćnijega mafijaša na Siciliji (potajno su se vjenčali u crkvi 1974. dok se on skrivao od policije). Novinske priče uvijek ističu njezinu ljepotu, odanost bratu i suprugu, njezinu nesebičnost i domišljatost, jer sama kod kuće podučava svoje četvero djece, koja iz sigurnosnih razloga ne mogu pohađati redovitu nastavu.
Koliko je rasprostranjen mit o ženi svetici koja nema nikakve veze sa zločinima svoga brata, supruga ili oca, najbolje dokazuje presuda iz 1983. godine kojom je sudac iz Palerma ustvrdio kako žene ne mogu odgovarati zbog pranja novca zato što su nesamostalne i, usto, priglupe da bi sudjelovale u ?složenom poslovnom svijetu?.
Taj sudac nije bio iznimka. Tijekom 80-ih većina talijanskih sudaca vjerovala je kako žena koja vodi poslove svoga muža ne čini zločin! Po njima, mafijaševa supruga, sestra ili kći nema drugoga izbora, pa stoga ni moralne odgovornosti. To izjednačavanje odgovornosti žene s moralnom odgovornošću kućnoga ljubimca najviše je, dakako, pogodovalo samoj mafiji.
Jedan napuljski sudac tvrdi da je inteligentnoj ženi rođenoj u mafijaškoj obitelji gotovo nemoguće ostati izvan zločinačke kulture. Camorra, napuljska mafija, koja je ustrojena nešto liberalnije od sicilijanske Cosa nostre, dala je, kako kaže tužilac Antonio Laudati, ?prvu feminističku zločinku?. Rosetta Ledene oči Cutolo, sestra karizmatičnog mafijaškog glavešine Raffaelea (osuđenog na doživotnu robiju jer je 1963. ubio mladića koji se usudio taknuti njegovu sestru), imala je i mozga i snage voditi organizaciju dok joj je brat u zatvoru. ?Kod podčinjenih je izazivala strah i poštovanje?, tvrdi Laudati.
Zatreba li je klan, žena može steći visoku poziciju i u sicilijanskoj Cosa nostri, no napuljska Camorra znatno brže evoluira pa je stoga i fleksibilnija prema ženama koje imaju mafijaški osjećaj za pravdu. Status, naravno, uvelike ovisi o karizmi i snazi volje. Kad glavešina Camorre bude ubijen ili završi u zatvoru, posve je uobičajeno da njegova udovica ili supruga preuzme njegovo mjesto.
Carmella Marzano izvršna je poglavarica klana u odsutnosti dona Forcele, Luigija Giuliana, koji je trenutno u zatvoru. Carmela izaziva poštovanje. Čak i policija o njoj govori s neskrivenim divljenjem.
?Ljudi osjećaju autoritet vođe u njezinoj prisutnosti?, priznaje anonimni pripadnik napuljskog letećeg odreda. Carmela Marzano prava je Napolitanka, ?a takve su?, kaže jedan karabinjer, ?žilave i hitre na jeziku?. Ambiciozniji će camorrist najčešće izabrati ženu jake ličnosti. ?lan Camorre voli se praviti važan, ekshibicionist je, vjerojatno ima i druge žene, ali ona kojom se ženi mora biti žilava?.
Carmela Marzano udala se za Luigija Giuliana kad joj je bilo trinaest godina. Cijeli se život pripremala za ulogu prve dame. Par ima šestero djece. Na svadbi njezine kćeri Gemme muškarci su nosili Versaceova i Valentinova odijela i ljubili se u obraze, a počasni je gost bio znameniti kokainski ovisnik Maradona, tada najslavniji igrač Napolija, koji je nekoliko dana prije mafijaškoga vjenčanja osvojio nogometno prvenstvo. Obitelj je izvukla golemu medijsku i financijsku korist od prijateljevanja s Maradonom.
No, ono po čemu su napuljske mafijašice nadaleko poznate jest lihvarenje. Povjesničarka Gabriella Gribaudi tvrdi da su žene u 19. stoljeću nadzirale napuljsko gospodarstvo dajući novčane posudbe uz vrtoglavo visoke kamate. čžene upravljaju financijama mafijaških obitelji. To im je svima pri srcu, takva je tradicija u graduč, tvrdi Gabriella. Među suprugama Camorre lihvarenje se smatra nevinim hobijem, poput kartanja.
Jedna od najstrastvenijih čkartašicač je Teresa Deviato, 45-godišnja plavokosa udovica Tonina Capuana. Pozornost policije privukla je jer se koristila postupkom strozzinaggio (davljenja). Uhićena je 1992. zbog iznude i posjedovanja vatrenog oružja. Istražitelji su ustanovili da je preuzela veći broj trgovina u Via dei Tribunali, središnjoj ulici Forcelle, jer njihovi vlasnici više nisu mogli plaćati pogubno visoke kamate. Nijedna žrtva nije prijavila zločin, jer se znalo da Teresa ima oružanu bandu iza sebe.
U kalabrijskoj mafiji, ?Ndrangheti, koja ima svoju alternativnu vladu, žene imaju središnju ulogu, ne samo kao moralni autoritet nego i kao aktivni činitelj. Giuseppa Condello i njezina mlađa sestra Caterina, poznata pod imenom Juniorka, ključne su igračice u obitelji Imerti-Condello, najsnažnijem klanu ?Ndranghete. Budući da joj se muž Antonino Divlji Patuljak Imerti skrivao zbog rata s klanom De Stefani, Giuseppa je preuzela njegov posao. Zaštitninu su joj plaćali svi, od građevinskih poduzetnika do brijača. Kad bi se pojavila neka nova firma, Giuseppa i Juniorka stupile bi u kontakt s vlasnikom, izdiktirale mu uvjete plaćanja, a zatim ga mjesečno obilazile i ubirale novac.
Kako je sâm Imerti priznao, žene su u tom poslu često bolje od muškaraca, jer mogu prijetiti a da nisu naoružane. Sve dok je donna Giuseppa bila strah i trepet na terenu, Antonino, iako u zatvoru, mogao je vladati kalabrijskom Villom San Giovanni. Status lokalnog glavešine izgubio je tek kad je policija uhitila njegovu suprugu.
Prava pak mafijaška zvijezda istoka Sicilije, gdje djeluje najveći broj stidda, raspršenih skupina zločinačkih bandi maloljetnih kriminalaca izbačenih iz Cosa nostre, jest Emanuela Azzarelli, poznata kao Bonnie. Njezinu su slavu, otkako je prvi put osuđena zbog oružane pljačke u dobi od 18 godina, uvelike uvećali sicilijanski novinari. Jedan ju je novinar opisao kako stoji na krovu automobila, odjevena u borbenu opremu, te daje upute svojoj bandi u uličnoj akciji. Opis zbilja dostojan heroine iz kakvog holivudskog akcijskoga filma.
Da je kojim slučajem živjela u Palermu, gdje je ustroj izuzetno formalan, Emanuela Azzarelli nikad ne bi došla na poziciju vođe. No, u Cataniji, koja ne drži toliko do formalnosti koliko do sposobnosti, Emanuela je uspjela unatoč svom spolu i mladosti. Koliko je opaka, najbolje govori činjenica da u zatvoru čami u strogo čuvanome krilu, rezerviranom za tvrdokorne mafioze.
Iako je još daleko od tridesete, Azzarella je jedna od rijetkih žena koje su počašćene tako strogom kaznom. Gore od nje prošla je samo Maria Filippa Messina, supruga katanijskog glavešine Antonija Cintorina. Maria je preuzela vodeću ulogu u njegovu klanu od dobi od 24 godine, pošto je on 1993. osuđen na doživotnu robiju. Ubirala je reket i trgovala oružjem nabavljenim u zemljama eks-Jugoslavije.
Uhićena je neposredno prije no što je sa svojim ljudima pokušala bombama raznijeti četiri pripadnika suparničkog klana. Od prosinca 1996. čami u specijalnoj samici iz koje izlazi tek na črekreacijuč koja se doslovce sastoji od tucanja kamena!
Floskula koja najviše pogoduje mafiji (dakako, uz onu o uskraćivanju moral-noga izbora ženama koje su u rođene u mafijaškom okruženju) jest sicilijanska nedoumica glede zločinačkih sposobnosti žena. Talijani tradicionalno poštuju majčinstvo, pa stoga nevoljko prihvaćaju činjenicu da bi se žene mogle ponašati zloćudno. To nepisano pravilo povuklo je za sobom od 70-ih do sredine 90-ih niz oslobađajućih presuda. Kad je spomenuta Bagarella bila 1971. optužena za suradnju s mafijom, na palermskom sudu uspješno se obranila predstavivši se zaručnicom Salvatorea Riine. Skrušeno je priznala: ?Ja sam zaljubljena žena. Zar je to zločin??
Još jedan specifično talijanski apsurd: iako žene, po ustaljenome mišljenju, ne sudjeluju u mafijaškim poslovima, jer za to nisu dovoljno pametne i opake, tisak upravo luduje za ženama ubojicama! Djevojke s pištoljima, a iza njih moć mafijaške obitelji, već su same po sebi seksualno izazovne. Svaku ženu povezanu s mafijom talijanski tisak opisuje kao bellu, ?ljepoticu crne kose i crnih očiju, zagonetnu i ponosnu...?
Tako četrdesetdevetogodišnju Mariju Licciardi, kumu koja je nedavno ujedinila 20 napuljskih mafijaških klanova a potom izazvala rat koji je samo u proteklih šest mjeseci odnio 53 života (još se uspješno skriva pred policijom), novinari uporno zovu La Piccolina i Princessa, a Asuntu Pupettu (Lutkicu) Marescu četrdeset su godina zvali čprvom ženom Camorreč, diveći se njezinoj ljepoti, napose koži i vratu, čkoji je cijeli život njegovala skupim kremamač.
čBili smo vjenčani osamdeset dana kad su mi ubili muža. Bila sam s njim čitavu noć dok je ležao na samrti. Natjerala sam ga da mi kaže tko ga je ustrijelio. Osamdeset dana nakon toga ustrijelila sam čovjeka koji ga je ubio. Bilo mi je tek osamnaest godina i bila sam trudnač, tvrdi Pupetta. Odležala je četrnaest godina pošto je priznala da je morala osvetiti ubojstvo svoga muža. čNisam imala drugog izborač, tvrdila je.
Prevede li se ovo na mafijaški kôd, onda znači: ispunila sam javnu obavezu prema mrtvom mužu i zaštitila vlastiti status. Sve njezine tiskovne konferencije koje je po izlasku iz zatvora sazivala, ne bi li skrenula paljbu sa svoga brata Cire, koji se sukobio s Raffaeleom Cutolom, glavešinom Nuova Camorra organizzata, obilato su i sa simpatijama popraćene u medijima.
ťak je i napuljski novinar Sergio De Gregorio, kojega je Pupetta u to vrijeme sudski gonila zbog klevete, ushićeno pisao o njezinu čtijesnom kostimu od crne kože s krznenim ovratnikom, napadno raskopčanom košuljom i šalom od leopardove kožeč, koje je nosila 13. veljače 1982. na tiskovnoj konferenciji u ekskluzivnom novinarskom klubu na napuljskoj obali, odakle je najprije istjerala neku novinarku koja se usudila napisati nešto što se Pupetti nije svidjelo. Tada je izgovorila i ovo: ?Takne li Cutolo ijednog člana moje obitelji, dat ću mu ubiti revolveraše, ubit ću njegove slugane, čak i ženu, i djecu u kolijevkama...?
Zahvaljujući kulturi ubijanja i uvriježenome mišljenju da se ljudi dijele na one koji ubijaju i one koji bivaju ubijeni te da mrtve valja osvetiti, jednim od najopasnijih i najkrvavijih glavešina postala je Anna Mazza, odnosno Crna udovica Camorre, kako je zove talijanski tisak. čOdluči li Mazza da će vam se nešto dogoditi, onda vam se to i dogodi, bez sumnječ, tvrdi napuljski sudac Giacomo Travaglino. Sve do 1976., kad je ubijen njezin suprug Gennaro Moccia, glavešina gradića Afragole, Anna Mazza, poznata po crveno obojenoj kosi i strasti prema Guccijevim torbicama, bila je samo žena jednog mafijaša.
Za ubojstvo je optužen Gennarov suparnik Antonio Giugliano. Nakon što je oslobođen optužbe, u sudnici ga je, dok je razgovarao sa svojim odvjetnikom, ubio Mazzin trinaestogodišnji sin. (Krvna osveta se u Italiji već odav-no ne obavlja tek po prljavim mračnim uličicama. Dvadesetdvogodišnja Santa Pugliesi, kći Antonina, šefa mafijaškog klana Savasta, jednog od najjačih u Cosa nostri, ubijena je hicem u potiljak dok se molila na grobu svog supruga!) Na policijskom ispitivanju Mazza je zanijekala da je uputila sina da osveti oca, ali nije pokazala žaljenje zbog učinjenoga. Kako su odvjetnici naglašavali, dječak je samo čosvetio ubojstvo oca na jedini način koji je njegovoj kulturi prihvatljiv, i koji ona priznaječ.
Što se događa kad mama kaže čubij!č, najbolje pokazuje to što su tijekom sljedećih godina braća Moccia i njihovi suborci zbrisali s lica zemlje obitelj Giugliano. ?To su ozbiljne ubojice, ali nitko od njih ne bi ni trepnuo bez naredbe signore Mazze?, tvrdi Travaglino.
Predrasude talijanskoga društva i slabosti sudstva iskoristile su tako u prvom redu - žene. Iako se mafija oslikava kao konzervativna hijerarhija kojom dominiraju muškarci, ona je danas očito daleko manje zaostala nego što bi ostatak društva želio vjerovati.
Kad je povećanje udjela u međunarodnoj trgovini drogama omogućilo mafiji da se proširi, organizacija je bila prisiljena prihvatiti više djelatnika. žene su konačno došle na svoje. Štoviše, bile su u prednosti, jer nisu bile sumnjive prelazeći međunarodne granice, posebice ondje gdje je malo ženskih carinika. Zahvaljujući tome, karijeru je napravila Angela Russo, kći mafijaša iz Palerma, koja drogu prodaje otkad zna za sebe. Koliko je bila sigurna u sebe te čzaštituč javnosti najbolje ilustrira podatak da je u sedamdesetoj godini, zbog narušena zdravlja i odmakle dobi, heroin krčmila u vlastitome domu. Tisak je svejedno tepao Angeli, nazivajući je Bakica Heroin.
čMnoge se žene bave trgovinom drogama, ali nijedna nije imala tako istaknutu, izvršnu ulogu kao Patrizia Ferriero, supruga Raffaela Stoldera, optuženoga za trgovinu drogom i ubojstvoč, ispričao je 1997. Longriggovoj Giuseppe Narducci, tada zamjenik javnog tužitelja u napuljskom Antimafijaškom odsjeku. Stolder je naveliko uvozio oružje i kokain iz Južne Amerike. Dok je ležao u zatvoru, posao je cvjetao zahvaljujući Patriziji, koja je putovala u Nizozemsku kako bi stupila u vezu s međunarodnim preprodavačima, te se osobno brinula za raspačavanje. Ugovarala je sastanke s poslovnim partnerima, moćnim klanom Contini, i dijelila robu njihovim članovima - delikatna zadaća, s obzirom na klimave odnose između obitelji i velike količine kokaina.
čZa takvo što potreban vam je netko vrlo inteligentan, tko nije prethodno osuđivan i tko ne odgovara stereotipu uličnog mafijaša. Patrizia Ferriero, mnogo inteligentnija od svoga muža, odgovarala je tom opisu. Bila je mozak operaciječ, tvrdi Narducci.
Budući da su tadašnji talijanski zakoni išli naruku ženama ogrezlim u zločin, mafijaši su često koristili ženska imena prilikom registriranja poduzeća i bankovnih računa. Taj je sustav savršeno funkcionirao jer žene - pa tako ni supruge velikih mafijaša - nisu podlijegale sumnji. Kako nije postojala pravna definicija mafije, nemoguće je bilo povezati bankovni račun koji glasi na ime neke žene s krugom, recimo, krijumčara droge.
Kad je mafija počela s investicijskim bankarstvom kako bi oprala novac zarađen prodajom droge, žene su se brzo uključile u čuredski zločinč. Pritom su jednako vješte kao i muškarci, a manje uočljive.
Prve ozbiljne mjere u borbi protiv organiziranog kriminala poduzele su Sjedinjene Američke Države, donijevši 1970. Zakon o organizacijama koje se bave iznuđivanjem i podmićivanjem.
Italiji je trebalo deset godina da donese vlastitu inačicu toga zakona (Zakon Rognoni-La Torre), prema kojem se mafija definira kao zločinačka udruga koja se koristi nasiljem i zastrašivanjem za svoje ciljeve. Suci su konačno mogli progoniti mafiju, ne kao aktera pojedinačnih zločina, nego kao sustav u kojemu sudjeluju čitavi segmenti društva - uključujući i žene.
Upravo je zakon La Torre bio prvi korak u razotkrivanju uloge žena u organiziranom zločinu. No u talijanskom sudstvu stvari su se počele mijenjati tek sredinom 90-ih, poglavito nakon donošenja zakona o državnoj zaštiti mafijaških pokajnika, odnosno prebjega.
Giuseppe Narducci tvrdi: ?Neki suci još ne mogu povjerovati da su žene ravnopravne u zločinu, ali morat će to preboljeti.?
Posve je sigurno, žena rođena u kulturi zločina, sada je valjda već i Talijanima jasno, nije više stroj za rađanje, čtrofejna suprugač, krotka majka i poslušna sestra. Emancipacija, koja je prodrla čak i na Siciliju, uzdigla je ženu s razine kućnog ljubimca koji ne može biti odgovoran za postupke svoga gospodara na razinu odgovorne osobe, dijeleći ih na dostojne nasljednike svojih očeva, braće i supruga te na one koje se suradnjom s policijom žele osloboditi nasilničkih brakova i djeci omogućiti život izvan mafijaških obitelji. Ove potonje dovele su do stvaranja novog, danas možda i najvažnijeg mafijaškog pravila: Sve dok žena šuti, mafija nikada neće biti poražena!
10 opakih: tko drži tri kuta u kućanstvu zločina?
