Zagrepčanka Tijana Glavina uistinu može biti ponosna; naime, ta 28-godišnja znanstvenica jedina je Hrvatica koja je sudjelovala u velikom projektu Ljudski genom (Human Genome Project), jednom od najvećih znanstvenih pothvata u povijesti čovječanstva koji je rezultirao spektakularnim objavljivanjem mape ljudskog genoma u ponedjeljak, 26. lipnja ove godine.
- Bili smo vrlo uzbuđeni. Osjećali smo da smo dio nečega velikog, što će ući u povijest znanosti i napraviti revoluciju u biotehnologiji i medicini - prisjeća se Tijana trenutka kad je predsjednik Clinton svečano objavio da su dva konkurentska znanstvena tima gotovo istodobno očitala čovjekov genetski kod.
Tijana Glavina diplomirana je inženjerka biologije. Nakon završene dvije godine studija biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, u veljači 1996. otišla je u Ameriku gdje je na California State University upisala studij biologije mora, koji je završila za dvije i pol godine. Kratko vrijeme radila je u jednoj tvrtki na kontroli proizvodnje hrane, a onda je na internetu vidjela natječaj za istraživače koji bi željeli raditi na projektu 'Ljudski genom'. Smatrajući da nema što izgubiti javila se na natječaj i, na svoje veliko iznenađenje, dobila je posao na prestižnom Lawrence Livermore National Laboratory u kalifornijskom gradu Livemore, u blizini San Francisca.
- U siječnju 1999. počela sam raditi u laboratoriju kao znanstveni tehnolog. Bila sam veoma uzbuđena kad su me zvali na razgovor. Jer, ja sam ipak strana državljanka, a Lawrence Livermore Lab ima stroge kriterije za zapošljavanje stranaca. Budući da sam diplomirana inženjerka biologije s usmjerenjem na biologiju mora, prošla sam interno školovanje kako bih naučila laboratorijske postupke iz molekularne biologije. Kasnije sam nastavila školovanje iz molekularne biologije na poznatom Univesity of California Berkeley. To je priprema za poslijediplomski studij koji namjeravam upisati sljedeće jeseni. Naš Institut ima Odjel za školovanje kadrova; meni su ponudili da tijekom poslijediplomskog studija radim skraćeno radno vrijeme.
Kakva je vaša sadašnja pozicija u Institutu?
- Trenutno sam voditeljica grupe u Laboratoriju koji se bavi izolacijom i pročišćavanjem DNA (dezoksiribonukleinske kiseline). U mojoj grupi radi sedam ljudi, uglavnom biologa. Naš laboratorij opremljen je sofisticiranom opremom, a imamo i tri robota koji nam uvelike olakšavaju posao. Kad je stigao prvi robot u laboratorij, trebalo je raditi na prilagodbi dotadašnjih ručnih procedura na automatizirani postupak. Ja sam odmah bila zadužena i za taj dio tehničkog posla; u tome sam se vrlo brzo snašla, pa mi je to dosta pomoglo kod promaknuća.
Kakav je osjećaj raditi na projektu koji je apsolutni hit u svijetu?
- Uzbudljivo. Sad sam se već pomalo navikla. No, moram naglasiti da mi posao predstavlja užitak. Svaki dan, vozeći se na posao, osjećam da me čeka novo uzbuđenje.
Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan?
- Ustajem u 6 sati i od kuće krećem oko 6,30. Do posla mi treba sat do sat i pol vožnje automobilom. Na poslu sam oko osam sati. Budući da sam laboratorijski menedžer, nadgledam rad svojih kolega iz grupe. Nadalje, svakodnevno treba unijeti mnoštvo podataka; te podatke onda šaljemo u Banku ljudskog genoma kako bi bili dostupni javnosti. Ponekad radim i pokuse, a moram rješavati i probleme međuljudskih odnosa u laboratoriju. Na poslu ostajem obično do 17 sati, ali posljednjih mjesec dana radila sam i do 22 sata. Nekoliko dana čak nisam ni išla kući nego sam spavala u autu, na parkiralištu.
Kakav je vaš privatni život? Jeste li udani?
- Nisam udana, ali imam momka, Španjolca, kojeg poznajem još s fakulteta.
Kako provodite slobodno vrijeme?
- Imam vrlo malo slobodnog vremena. No, San Francisco je grad prepun mogućnosti za zabavu, a udaljen je sat i pol od mjesta u kojem živimo. Obično odemo u neki klub ili na kakvu izložbu, ili pogledati baletnu predstavu. Naime, ja sam nekoć plesala balet. Završila sam školu za klasični balet u Zagrebu, kod profesorice Višnje Hrbud-Popović i Gordane Rajs-Cvenk, a poslije sam godinu dana plesala u HNK. No, htjela sam se baviti znanošću, pa sam upisala studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a baletom sam se bavila kao hobijem i plesala u grupi Vesne Mimice. Sad, nažalost, nemam vremena baviti se ni sportom ni baletom.
Što mislite o ženama u biologiji? Koliko su zastupljene na istraživanjima u sklopu projekta Ljudski genom?
- Na studiju biologije bilo je dosta žena, ali na visokim pozicijama obično su muškarci. S obzirom na to da još nisam doktorirala, može se reći da imam vrlo dobru poziciju na poslu. Inače mislim da biologija više leži ženama. Mi, naime, imamo neko unutarnje razumijevanje za biološke procese. Smatram, također, da dolazi vrijeme, posebno u Americi, kad će se izgubiti neravnopravnost između muškaraca i žena na profesionalnom planu. U Americi zakonskim normama nastoje osigurati ravnopravnost spolova na profesionalnom planu.
Kako često dolazite u Hrvatsku? Nedostaju li vam roditelji i prijatelji?
- Moji roditelji, koji žive u Zagrebu, veoma mi nedostaju. Bilo im je teško kad sam otišla u Ameriku, no oni me podržavaju u mojim nastojanjima da ostvarim svoje planove i želje. Oni su mi, dakako, i dalje glavni oslonac i potpora. Nedostaju mi i moji zagrebački prijatelji, općenito, naš način života. Patim zbog toga, no mislim da sam osjećajem potisnula u sebi. Dok sam studirala, jednom na godinu dolazila sam u Hrvatsku. Sad bih htjela dolaziti češće, ali zbog nedostatka vremena i novca uspijem posjetiti Hrvatsku dva puta na godinu.
Kako vam se sviđa američki način života? Što Amerika pruža mladim ljudima?
- Što se tiče mladih ljudi i mogućnosti koje im pruža Amerika, nema bolje zemlje na svijetu. Činjenica da sam kao diplomirana inženjerka biologije dobila ovakav posao jednostavno je fascinantna. Oni su spremni pružiti vam mnoštvo mogućnosti, samo trebate pokazati volju za učenjem i radom. Ne sviđa mi se to što nemam mnogo vremena za privatni život. U Americi se mnogo, previše, radi. Ljudi se ne druže često jer, jednostavno, nemaju vremena za to. Ondje gdje živim nema ljudi iz Hrvatske, ali sam tijekom studija i rada stekla mnogo novih prijatelja. Osim toga, u Americi imam i rodbinu, pa mi to donekle nadomješćuje prazninu koju osjećam zbog udaljenosti od roditeljskog doma.
Kakvi su vaši planovi? Namjeravate li se jednog dana vratiti u Hrvatsku?
- Naravno, mnogo radim na tome da se jednog dana vratim. Mislim da u Americi ne bih mogla biti potpuno sretna. Karijera mi jest važna, ali jednog dana želim imati obitelj i potpun život. Slično misli i moj momak. Namjeravam u nekoliko idućih godina završiti poslijediplomski studij, a zatim bih se, kad steknem dovoljno znanstvenog iskustva, željela vratiti u Hrvatsku. Nedavno sam čula za inicijativu prof. Miroslava Radmana o Međunarodnom centru za molekularnu genetiku u Splitu. Željela bih raditi u takvom institutu, jer mislim da bi surađujući s profesorom Radmanom, koji je jedan od najpoznatijih svjetskih genetirača, mogla mnogo naučiti.
