Nacrt izmjena Obiteljskog zakona je napadnut sa svih strana. Ipak, resor Milanke Opačić prima ih prilično hladno, a njen ured ignorira upite novinara o tom pitanju. Dakle, kako biste saželi njihove argumente? U ministarstvu se pozivaju na praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koja zaista postoji u odnosu na Hrvatsku, i država plaća odštetu zbog toga. No, nije zakon tu bio loš, nego krajnje bizarni postupci državnih tijela. Vođen je primjerice postupak radi lišavanja poslovne sposobnosti jedne osobe gdje je nalaz vještaka, na kojem je bazirana odluka o lišavanju poslovne sposobnosti, napravljen na temelju telefonskog razgovora. I to nije prva takva situacija.
Apsurdi
Bračni drug koji ostaje će drugom bračnom drugu morati plaćati najamninu. Postavlja se i pitanje tko će plaćati kredit ako su bivši supružnici zaduženi, a ako imamo nasilnog supružnika s druge strane, bojim se da može doći do još goreg nasilja od onog koje je dovelo do razvoda braka. Europski je sud više puta utvrdio ovakve apsurde koje možete prepoznati zdravorazumski. Zatim imate predmet gdje osoba s mentalnom retardacijom u ozbiljnim postupcima oko lišavanja roditeljske skrbi i posvojenja – nije bila zastupana, iako to propisuje postojeći Obiteljski zakon. Naravno da je time povrijeđena i Europska konvencija, ali nije bio problem u zakonu, nego u nefleksibilnom postupanju državnih tijela.
Zastupate li tezu da ovakav nacrt treba u potpunosti odbaciti i nastaviti po važećem Obiteljskom zakonu uz manje izmjene? Mislim da nacrt možda ne treba u potpunosti odbaciti, vjerujem da u njemu ima i dobrih odredbi. Ali ono što trebamo je kontinuitet pravnog propisa – to je jedino jamstvo pravne sigurnosti i vladavine prava u svakoj zemlji. Kod nas se propisi prečesto mijenjaju i to nije dobro ni za građane ni za pravne stručnjake. Bojim se da ćemo svi, i suci i odvjetnici, izgubiti orijentaciju i da će nam trebati nekoliko godina da opet preuzmemo kontrolu nad tim propisom kako bismo znali što u praksi možemo očekivati. Ni sadašnji Obiteljski zakon nismo testirali do njegovih krajnjih granica u praksi. Sadrži niz apstraktnih odredbi koje će dobiti smisao i svoj život tek kad ih primijenite. Da biste razvili zakon, praksa mora biti dinamična i javno objavljena kako bi oni koji primjenjuju zakon bili upoznati s njom.
Kreativna rješenja
Tako i pored šture norme možete imati vrlo kreativna rješenja. Primjerice u nacrt ObZ-a sada je uvrštena odredba o tome da će sudac razgovarati s djetetom koje je napunilo 14 godina na prikladnom mjestu. Mi to do sada nismo radili, ali opet prepreka nije bio zakon. Jedinice lokalne samouprave imaju čitav niz prostorija u kojima možete razgovarati s djetetom, Zagreb ima primjerice Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba. Zašto sudac i u sadašnjem pravnom uređenju ne bi otišao tamo i koristio tehnologiju kojom Poliklinika raspolaže, te omogućio da i roditelji mogu iz druge prostorije pratiti taj razgovor?
Dakle, zakon je niz nepotrebnih detalja? Da. Znam i da su proširene i postrožene odredbe kojima se jamči pravo na susrete i druženja roditelja s djetetom. To je sasvim u redu jer je to tekovina demokratskog društva – nije sporno da dijete treba odnos s oba roditelja. Ali Obiteljski zakon je na tom tragu i danas, samo što se ne provodi zbog neučinkovitosti i nefleksibilnosti državnih tijela koja provode ObZ. Recimo, u presudi Gluhaković protiv Hrvatske ponovno uopće nije bio problem u zakonu. U predmetu je bilo više spornih pitanja, ali pojednostavljeno rečeno, otac koji živi u inozemstvu niz godina nije mogao vidjeti dijete jer mu se nije željelo izaći u susret po pitanju fleksibilnih termina. Problem je, dakle, bio u onima koji primjenjuju zakon. Po meni je najveći problem svijest onih koji zakon primjenjuju i sam sustav koji ograničava i ne motivira pojedinca. To se mora mijenjati.
Centri mogu rješavati stvari koje ne žele
Vi u državnoj službi napredujete po strogo utvrđenoj putanji, a nemamo sustav nagrađivanja. Zašto ne nagraditi nekoga tko se sjetio preurediti neku prostoriju da bi se djeca u njoj ugodno osjećala? Za to nije kriv zakon. Nedavno mi se jedna majka požalila da je njezin bivši muž bio nasilan i hospitaliziran u duševnoj bolnici, a nije donesena privremena mjera za njegove susrete i druženja s djecom. Došla je u centar za socijalnu skrb i zamolila ih da joj izdaju potvrdu da do izdavanja privremene mjere o susretima i druženjima od strane suda, ona bude jedina koja može preuzeti djecu iz škole i vrtića zbog njihove sigurnosti. Ali centar nije htio ni čuti za to jer je to izvan njihove nadležnosti. To je jasno, ali nema zabrane koja vas priječi da napravite dobru i korisnu stvar. Krećemo se samo unutar strogih formalnih okvira.
Sigurno je lijepo 'naletjeti' na kreativnog pojedinca u sustavu, ali što je sa svima ostalima? Zar njima ipak ne trebaju nekakvi protokoli, propisani zakonima i aktima, koje su dužni pratiti u određenim situacijama zbog zaštite minimuma prava građana? Što se toga tiče, naravno da moramo imati jasne propise zbog poštivanja načela vladavine prava. Dosta dobar primjer je situacija nasilja u obitelji gdje se obveze ne poštuju unatoč Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Sada nacrt ObZ-a navodi da je djelatnik centra za socijalnu skrb dužan prijaviti nasilje u obitelji.
I to smatramo nekakvom velikom novošću, samo zato što smo to stavili u ObZ, a imali smo tu obvezu i u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji. Djelatnici centara su to trebali primjenjivati i do sada, a smatra se da će oni početi učinkovitije raditi samo ako sve to piše na jednom mjestu, u novom Obiteljskom zakonu. To je pogrešno.
Što je s institutom posebnog skrbnika i zastupanjem djeteta u postupku? I do sada smo to imali propisano Europskom konvencijom o ostvarivanju djetetovih prava, koja predviđa institut posebnog zastupnika, ObZ također predviđa institut posebnog skrbnika, imamo odluku Ustavnog suda iz 2009. godine koji je u jednom slučaju utvrdio da je došlo do kršenja Europske konvencije o ljudskim pravima jer sud nije postavio posebnog skrbnika djetetu. To nije novost – posebni skrbnik se uvijek imenuje kad su djetetova prava i interesi u koliziji s interesima roditelja. To je stari i poznati institut, pa se opet pitamo zašto se ne primjenjuje. Razlog je vjerojatno s jedne strane neznanje, s druge strane kroničan nedostatak novca u sustavu – vi morate posebnog skrbnika, odnosno zastupnika platiti, a u proračunu nema novca.
Tu se možemo nadovezati i na medijatore, koji po novom zakonu moraju pokušati 'pomiriti' sve parove, osim onih kod kojih je bilo nasilja. Čini se da to traži otvaranje dosta novih radnih mjesta, kao i da je zakon u cjelini skup. Postoje li izračuni i procjene koliko bi koštao ovakav novi ObZ?
Često me prilikom dolaska na savjetovanje žene pitaju imaju li pravo na nužni smještaj. To je kategorija koja je postojala prema Zakonu o stambenim odnosima u bivšoj Jugoslaviji, ali nema apsolutno nikakve veze s današnjim pozitivno-pravnim uređenjem. U Hrvatskoj se prioritetno štiti pravo vlasništva i kod donošenja propisa poput ObZ-a to treba imati na umu.Jako mi je teško to procijeniti, ali priču oko nacrta Obiteljskog zakona dodatno opterećuje činjenica da medijacija nije razrađena iako je uvrštena u zakon. Provedbeni propis za medijaciju će biti pravilnik koji će donijeti ministar. U članku 344. se navodi da će se tim pravilnikom odrediti tko može obavljati medijaciju, koja je edukacija potrebna, koji su potrebni prostorni kapaciteti i tako dalje. Čak se i pribojavam tog pravilnika jer bi mogao pogodovati određenim kategorijama osoba.
Kako to mislite? U načelu, uvijek postoji opasnost da se pogoduje osobama bliskim vlasti kad je neka stvar prepuštena isključivoj diskreciji izvršne vlasti, ostavlja se prostor za sumnju da svi neće imati isti pristup obavljanju tog zanimanja. To je bojazan. Zato mislim da je potrebno već u ovoj fazi znati tko će moći biti medijatori. A kriterija za sada nema, tj. vrlo su općenito naznačeni u zakonu.
Jeste li primijetili ikakve dobre novine u nacrtu ObZ-a? Usudila bih se reći da novina gotovo i nema. Sve što se sada predlaže moglo se rješavati kombinacijom postojećih propisa.
Koje su najgore greške po vama? Plaćanje najma roditelju koji izlazi iz obiteljskog doma je najkritiziraniji dio zakona. To je novina i većina stručnjaka smatra da to ne odgovara prilikama u Hrvatskoj jer su hrvatske obitelji prezadužene. Obično je nekretnina u kojoj bračni drugovi stanuju i jedina koju imaju u vlasništvu, zato nije primjereno tu nekretninu označiti kao obiteljski dom. Jesam za to da se djetetu zaštiti dom, ali kao društvo nismo zreli za to. Država bi trebala, po meni, preuzeti na sebe tu pozitivnu obavezu, a ne pravo na zaštitu obiteljskog doma prebaciti na roditelje, koji su se i sami našli, često i ne svojom krivnjom, u teškoj emocionalnoj i financijskoj situaciji.
Na koji bi način država to trebala preuzeti na sebe? Često me prilikom dolaska na savjetovanje žene pitaju imaju li pravo na nužni smještaj. To je kategorija koja je postojala prema Zakonu o stambenim odnosima u bivšoj Jugoslaviji, ali nema apsolutno nikakve veze s današnjim pozitivno-pravnim uređenjem.
U Hrvatskoj se prioritetno štiti pravo vlasništva i kod donošenja propisa poput ObZ-a to treba imati na umu. Dakle, u toj areni se natječu dva prava – pravo na dom i pravo vlasništva. Po meni, sudac koji primjenjuje te propise to mora jako dobro znati obrazložiti i izbalansirati, te u svakom trenutku biti svjestan i ustavnih prava koja se nužno ostvaruju u korist jedne strane, a u korist druge se nužno ograničavaju.
Koje je rješenje takve situacije? Treba educirati stručnjake. Ako je država već odlučila zaštititi obiteljski dom na takav način, onda bi ona u ovom trenutku trebala i preuzeti na sebe rješavanje pitanja zaštite obiteljskog doma – bilo financijski, bilo na neki drugi način.
Subvencioniranjem smještaja ili...? Da. Puno sam puta svjedočila situacijama u kojima su djeca i majka, žrtve obiteljskog nasilja, morali napustiti obiteljski dom koji je zajednički stečen, u koji se zajednički ulagalo i slično, pa su završili u podstanarskom smještaju. To je apsurdno i država tu mora pomoći, a ne dopustiti da žrtva nasilja ide razrješavati razvrgnuće životne zajednice s nasilnikom tako da ga mora ponovno gledati negdje na sudu ili da u obiteljskom domu bude izložena potencijalnoj opasnosti da nasilnik onamo dođe i kaže da je to njegovo. Što kad ona poželi ući u neku drugu vezu ili brak? Ponovno će se raspiriti strasti među bivšim supružnicima. Ideja obiteljskog doma za sada jednostavno nije dovoljno dobro razrađeno rješenje.
Kažete da je to u Jugoslaviji bilo riješeno drugačije.
Usudila bih se reći da novina gotovo i nema. Sve što se sada predlaže moglo se rješavati kombinacijom postojećih propisa. Nisu mi toliko bliski tadašnji propisi. Međutim, znam da su i tada pored privatnog vlasništva, mnogi građani bili korisnici stanarskih prava. Kad bi došlo do razvoda braka, roditelj kojem bi bila povjerena djeca zadržavao je stanarsko pravo.
Jesu li žrtve nasilja bile favorizirane u tim situacijama? Ne na način na koji se štite danas, ali je barem stambeno zbrinjavanje bilo manje upitno, a postojala je i obveza bračnog druga koji zadržava stanarsko pravo, da bračnom drugu koji nije sposoban za rad osigura nužni smještaj. To je naslijeđe koje je ostalo negdje u pamćenju i ljudi se često upravo na to pozivaju kad mi postavljaju pitanja. Žene naprosto ne mogu shvatiti da nakon što su živjele s nekim u istom kućanstvu 30 godina i nakon što su uložile financijska sredstva i stvorile svoj dom, nemaju nikakvo pravo budući da je nekretnina suprugova.
Edukacija o posljedicama braka
Ono što tu nedostaje je edukacija mladih bračnih parova. To ne radimo jer nema sredstava. Znam da je udruga B.a.B.e. više puta aplicirala s projektom da se mladima omogući informiranje o imovinskim pravima i imovinsko-pravnim učincima braka, no to do danas nije zaživjelo.
Dakle, smatrate da ni ovim nacrtom ObZ-a nije riješen taj problem izbacivanja iz nekretnine od strane supružnika? Teško je reći kako će institut obiteljskog doma funkcionirati u praksi. Tamo gdje se ne radi o bračnoj stečevini, bračni drug koji nije suvlasnik nekretnine sigurno i dalje neće biti zaštićen, a niti djeca. U slučaju kad bračni drugovi imaju maloljetnu djecu, moći će se zatražiti od suda da utvrdi kako nekretnina u kojoj ostaje bračni drug s djecom predstavlja obiteljski dom, pod uvjetom da je ta nekretnina bračna stečevina.
Međutim, bračni drug koji ostaje će drugom bračnom drugu morati plaćati najamninu. Postavlja se i pitanje tko će plaćati kredit ako su bivši supružnici zaduženi, a ako imamo nasilnog supružnika s druge strane, bojim se da može doći do još goreg nasilja od onog koje je dovelo do razvoda braka.
