Da se snima više filmova, bilo bi ih i više dobrih, kaže Snježana Tribuson, redateljica hita "Tri muškarca Melite Žganjer" iz 1998. Najlakše je snimiti film uz pomoć Ministarstva kulture ili televizije, no tek kad strani fondovi postanu dostupni i kad privatni producenti budu u mogućnosti od sponzora dobiti novac za film (što ovisi i o privredi), ostvarit će se uvjeti za snimanje većeg broja filmova, misli Snježana Tribuson.
Dalibor Matanić, čiji nagrađivani debitantski film "Blagajnica hoće ići na more" ovih dana igra u kinima, smatra da bi Ministarstvo filmove moglo financirati u malim 'dozama', a ostalo bi pokrivali sponzori i vlastiti fondovi. Matanić se nada da će se, iako dosad nikada nije, politika maknuti iz filma i da će svi, napokon, shvatiti da je samo kvaliteta bitna, a ne ideološki interesi. Kako je ocijenio, u proteklom je razdoblju dio filmaša snimao filmove radi filma, a dio zbog politike i osobne koristi. Branko Ivanda, čije je posljednje igrano ostvarenje bio TV film "Sestre" iz 1991., pozdravlja otvaranje kinematografije europskim fondovima poput "Eurimagesa", a kao osnovnu prepreku izdvaja nepostojanje Zakona o filmu i sistematizacije kinematografije.
Ivanda ističe da je posljednje desetljeće u hrvatskom filmu bilo razdoblje "stihije, nereda i privatnosti odluka", u kojem su se "mogli probiti samo najtalentiraniji ili oni koji su svoju talentiranost potkrijepili sposobnošću za društvenim probijanjem". Tih deset godina profiliralo je mlade autore okupljene oko "Factuma" i redatelje srednje mlade generacije - Brešana, Nolu, Hribara i Salaja, te novu generaciju kvalitetnih montažera i snimatelja, rekao je Ivanda, dodavši da je domaća kinematografija unatoč svemu postala jaki dio hrvatske kulture.
Napomenuvši da je u Hrvatskoj bilo dobrih filmova, naročito u zadnje tri-četiri godine, Snježana Tribuson je posebno izdvojila mlade redatelje i Vinka Brešana, za kojeg smatra da bi uskoro mogao napraviti film koji će stajati ravnopravno uz ponajbolja hrvatska ostvarenja, filmove Kreše Golika i Ante Babaje.
Jedan od osnovnih problema - kako vratiti publiku u kina, osobito na projekcije hrvatskih filmova, Tribuson ne vidi kao isključiv problem hrvatskog filma, već svih filmova koji nisu komercijalni.
S time se slaže i Ivanda, koji smatra da se forsira američki film, i da se film sve više doživljava kao zabava, a ne umjetnost. Dalibor Matanić nešto je radikalniji: "Publika u Hrvatskoj bila je višestruko iznevjerena domaćim filmovima, a pojam hrvatski film jedno je vrijeme zvučao kao nešto loše i bio je predmet sprdnje." Brešanovi filmovi pokazali su da ljudi žele gledati hrvatski film, ali ovisi o tome što im se nudi, naglašava Matanić. Ivanda, Tribuson i Matanić imaju dodatni razlog za optimizam - njihovi projekti su na nedavno objavljenom popisu filmova koje će financijski pomoći Ministarstvo kulture. Sva tri filma bavit će se prošlošću, Ivandin film zvat će se "Konjanik", film Snježane Tribuson "Ne dao Bog većega zla", a Matanićev "Ptica".
