Festival je započeo projekcijom filma ťMaršalŤ, poznatog publici i kritičarima koji je distribuiran u kinima krajem prošle godine, a u međuvremenu je dobio i značajna priznanja na festivalima u Berlinu i Karlovym Varyma. Drugi film na rasporedu bio je ťJe li jasno, prijatelju?Ť, debitantsko ostvarenje Dejana Aćimovića, glumca koji je oštro i hrabro krenuo u redateljske vode.
Boleslaw Michalek, pokojni filmski kritičar iz Poljske, jedan od najuglednijih članova Fiprescija, napisao je svojedobno kako je za uspjeh jednog filma najvažnije da ispuni tri uvjeta: da ima dobre filmske kritike, zapažen odjek kod publike i međunarodni uspjeh i priznanja.
Film ťMaršalŤ Vinka Brešana ispunio je sva tri uvjeta, jer kritike su doista bile hvalospjevne, publika je išla u kina više nego inače, a sa sto tisuća gledatelja ťMaršalŤ je rušio prošlogodišnje rekorde kinodvorana.
I napokon, nagrada Wolfgang Staudte u Berlinu, u sklopu programa Forum mladih, i u Karlovym Varyma, Kristalni globus za režiju u službenoj konkurenciji, samo su potvrda svega toga. Vinko Brešan uspio je i u onom najtežem zadatku filmskog redatelja, nadmašiti samog sebe drugim filmom jer obično kažu kako je drugi film najteži ispit i prva prava provjera znanja, umijeća i sposobnosti redatelja. Nakon velikog uspjeha s ratnom komedijom ťKako je počeo rat na mom otokuŤ nastalom u skučenim produkcijskim uvjetima, Brešan je svojim drugim filmom pokazao i dokazao definitivnu autorsku zrelost u najtežem žanru, komediji, nadograđujući ga svojim sada već prepoznatljivim češko-mediteranskim stilom ironiziranja stanja u maloj otočkoj sredini. Njegovo razračunavanje s duhovima prošlosti i velikim mitovima izaziva neminovne posljedice u sadašnjosti, budeći u pojedincima (ne)očekivane sklonosti prevrtljivosti, isključivosti, gluposti, pohlepe, sa svim grotesknostima prepoznatljive svakodnevnosti. Iščitavanje ťMaršalaŤ u svijetu gotovo je identično kao i kod nas, možda u nekim dijelovima čak efektnije, jer tamošnja publika doista neopterećena duhovima prošlosti doživljava cijeli film kao metaforičnu oznaku komunizma koji se gubi se u nepovrat unatoč svim sentimentima i oživljenim, ali kratkotrajnim nostalgičnim strastima.
I dok je kod Brešana ťobračunŤ s prošlošću kroz prepoznatljive probleme sadašnjosti vedar i razigran, gotovo zabavno poigravanje svim našim, njihovim i vašim slabostima, dotle je kod Dejana Aćimovića taj odnos prema prošlosti opor, mračan i beznadan. Njegov debitantski ulazak u kinematografiju filmom ťJe li jasno, prijatelju?Ť drugačiji je jer je preskočio humorni pogled na svijet i oštro krenuo u analizu socijalnog dna jednog preživjelog društva. Njegova metafora je društvo osamdesetih godina (radnja filma događa se u zatvoru između 1982. i 1990. godine). To je već poznata ťškola životaŤ ili ťpedagoška poemaŤ kako od pokvarenjaka, političkih neistomišljenika, pa i slučajnih poštenjaka ostvariti jedno novo ťhumanističkoŤ društvo. Zatvor kod Aćimovića, kao metafora ljudskih sudbina, nosi u sebi prepoznatljivu američku dramaturgiju, ali i poznatu europsku društvenu praksu: upravo su u europskim zatvorima ispekli svoj zanat i svoju sudbinu neki od današnjih političkih lidera država i stranaka, posebno Vaclav Havel u zatvoru na Pankracu i Janos Goncz u mađarskim zatvorima. Da ne spominjemo plejadu političkih zatvorenika u Hrvatskoj (Mesić, Budiša, Gotovac ...).
Aćimovića su primarno zanimali svi oblici odnosa podređenih i vlasti, bilo da je riječ o odnosima među kažnjenicima te između kažnjenika i zatvorske vlasti, ali isto tako i između čuvara zatvora i vanjske vlasti, što mu je omogućilo drastični prikaz opće moralne i političke manipulacije. Preživio je samo zatvorenik koji je gledao, slušao i šutio, koji nije u zatvoru tražio ni pomoć niti suradnju bilo koga. To je pobjeda individue nad jednoumljem u totalitarnom režimu. Taj mračan i težak film o nestajanju i samouništenju jednog vremena koje je sagorilu u vlastitim slabostima, neuobičajeno je zrelo debitantsko ostvarenje koje je sasvim sigurno prošlo duži put ťautorskog sagorijevanja", a pri tome su mu posebno pomogli i spretno i sretno izabrani kvalitetni suradnici od Andrije Zelmanovića i Gorana Bregovića, do Slobodana Trninića i Suzane Perić, te raznolike glumačke ekipe u kojoj uz gotovo nepoznate Milana Pleštinu i Milivoja Beadera dominira sam Dejan Aćimović, te Rade Šerbedžija u kratkoj, ali efektnoj ulozi ťbeskompromisne lukavosti vlastiŤ.
Branka Sömen/Vjesnik
