Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

DRUKČIJA PRIČA

ONI SU SE IZ IRSKE VRATILI U HRVATSKU: ‘Pokrili smo sve dugove, kupili auto, ali to nije najvrjednije što smo tamo stekli…’

Trend iseljavanja iz Hrvatske ponešto je usporio, ali još nije zaustavljen. I dok neki odlaze da se ne vrate, drugi ipak domovini ne žele zauvijek reći zbogom

“To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrjednije: izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu otići bilo gdje i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći ‘ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac’. Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drugačije.” Tim riječima je za Deutsche Welle započeo svoju priču Eduard Soudil, koji je debelo zagazio u četrdesete godine života, što ga nije spriječilo da jednog jutra da otkaz na poslu i ode živjeti i raditi u Irsku.

Nakon 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim ritmom, odlučio je započeti “novi život”. Naravno, kao i u većini dobrih odluka u životu i njegovoj je kumovala žena.

Odlazak u nepoznato

“Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku je što je moja tadašnja djevojka i danas supruga, ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i razgovarali. Mnogo prijatelja nam je bilo već u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Veliki je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka”, prisjeća se Eduard prijelomnog trenutka.

Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork gdje živi najveća hrvatska “enklava”.

Letterkenny gotovo kao Đakovo

“Imali smo sreću što nismo otišli u Dublin, otišli smo u Letterkenny koji je skroz na sjeveru i mali je grad. Veličine Đakova, ali puno urbaniji i neću reći ljepši, jer nema meni ništa ljepše od ovoga ovdje. Ja sam ‘napredovao’ u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio”, kaže Eduard.

Odmah po dolasku mu je bilo ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je tu mogućnost odbio od početka jer su posao i bolja plaća bili motiv zbog kojeg je otišao iz domovine. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nikada nije imao pritužbe. “Zadnjih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-tak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose.” Dodaje i kako je hrvatska putovnica i svojevrsna preporuka za posao, jer su hrvatski građani cijenjeni radnici na glasu kao vrijedni i odgovorni.

Nevjerojatan osjećaj da te poštuju

“Kada smo odlazili nismo nikad rekli: ‘Nećemo se nikad više vratiti u Hrvatsku’. Otišli smo vidjeti kako je i nešto zaraditi. Pokriti ovrhe i dugove koje smo imali ovdje. Imali smo neplaćenih računa, ovrhe za parkiranje, struju… Sve dugove koje smo neminovno nagomilali u Hrvatskoj vratili smo za tri mjeseca i još kupili i automobil.”

Život u Irskoj opisuje kao izuzetno ugodan i lijep. Osnovno poštivanje procedura koje se moraju obaviti da biste primali plaću je sva birokracija s kojom se susretao. No, nikad se nije dogodilo da na šalteru “fali papir”. Kako sam kaže, čovjek iz Hrvatske osjeti svojevrstan kulturološki šok kada ga u banci dočekaju kao najboljeg prijatelja, iako je potpuni stranac tek sišao s aviona.

“Sa 19 godina sam se počeo baviti novinarstvom, bio sam svjestan da se ne mogu tamo baviti tim poslom, ali sam živio u uvjerenju da ne znam ništa drugo raditi. Ono što je bio moj hobi dok sam bio novinar, to nekakvo drvodjelstvo, obrada metala, rad sa strujom… To sam naučio iz prijeke potrebe da ne moram plaćati majstore i sasvim mi je bilo dovoljno da se snađem. Daleko od toga da sam bio vrhunski majstor, ali sam shvatio da znam raditi puno drugih stvari”, kaže Soudil.

Dobro je i tu, ali torba je spremna

Kaže i da ga tamo nitko nikada nije pitao koju je školu završio i kakav “papir” ima. “Ovdje ti je bitno imaš li svjedodžbu, tamo je bitno hoćeš li raditi. Poslodavac je spreman uložiti u tebe da te educira o svom trošku i daje ti priliku sukladno tvojim sposobnostima. U godinu dana me nitko nije pitao za diplomu, izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu o nekažnjavanju”, priča Eduard.

Po povratku u Hrvatsku se dobro snašao i u domovini. Radi bolje plaćen posao s kojim je zadovoljan, a kako kaže, ako ikad “zaškripi”, u Irskoj ga čeka posao. Iako u slučaju da ga nevolja pritisne, priznaje da bi ovaj put otišao negdje bliže. “Irska je odlična, ali ima jednu manu – daleko je. Onaj tko radi u Münchenu može gotovo svaki vikend provesti u Osijeku, a to je velika stvar kada pritisne nostalgija”, kaže.

‘Kod kuće je ipak najljepše’

Njegova tadašnja djevojka, danas supruga Lea Soudil, ima malo drugačiju životnu priču: rođena je u Njemačkoj, živjela je u Londonu i rad u stranoj zemlji nije joj nepoznanica.

“Posao sam pronašla odmah. Prvo sam radila kao sobarica, a kad su vidjeli da znam nekoliko stranih jezika, prebacili su me na recepciju”, kaže Lea.

Unatoč nostalgiji, niti ona ne žali što se upustila u to iskustvo. Jer kako kaže, probala je stotinu stvari koje nije imala u životu priliku probati, vidjeti, pojesti…

“Za moje tri tjedne plaće smo kupili Mini Cooper, polovnog doduše, ali to se u Hrvatskoj ne može ni u ludilu. Velike su razlike u životu ovdje i tamo, ali kad se sve stavi na papir, kod kuće je ipak najljepše.”

Odlazak je bio promišljen, ali povratak dosta impulzivan. Odlučili su se u jednom danu. Djeca, iako već odrasla, su joj ostala u Hrvatskoj, nedostajala joj je njezina kuća jer kao podstanar nije mogla “zakucati niti čavao gdje želi”. Lein mačak je bio u “ilegali” sve vrijeme, jer stanodavac nije dopuštao kućne ljubimce. O poznatim irskim meteorološkim prilikama je već puno rečeno. “Razloga za ostanak je bilo isto toliko kao i razloga za povratak, ali ovi drugi su ipak prevagnuli”, kaže.

Sad se ide u Maltu, Gibraltar…

Irska je vrlo socijalna država, od dječjih doplataka do rada na pola radnog vremena i kad država onda sufinancira primanja do visine garantiranog minimalca.

No, unatoč svim dobrim stranama, sve manje je privlačna iz dva razloga: visoki troškovi stanovanja i klima. Sad su “hit” Malta i Gibraltar gdje se može zaraditi sličan novac, ali uz puno manje stanarine i mnogo sunčanije vrijeme. Ovakve informacije se brzo šire među “pticama selicama” kojih je u Hrvatskoj sve više – ljudi koji odlaze na godinu ili dvije kako bi riješili financijske probleme koji tište većinu građana u domovini. Ali se ipak vraćaju.

“Svatko bi trebao na neko vrijeme otići odavde, zbog sebe barem. Malo proširiti horizonte, vidjeti kako stvari funkcioniraju negdje drugdje i obogatiti svoja iskustva. No, ipak je najljepše vratiti se”, kaže Lea.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr