Otac na to pita sina: "Je li voziš novu Alfu ili Mini Coopera?" Sin odgovara: "Ne." Otac nastavlja: "Je li koristiš skupu kozmetiku?" "Ne." "Je li živiš u stanu s dizajnerskim namještajem?" "Nisam." Otac zaključuje: "Sine, ti nisi peder, ti si obična pederčina."
Ovakva klasifikacija gej ekipe na "pedere" i "pederčine" u ljetnim mjesecima u Dalmaciji zaživi i na terenu, što kod naših ljudi, Hrvata, katolika i turističkih djelatnika, proizvodi jedan vid shizofrenije – gej koji traži svoja prava nije OK, dapače – bolesnik je, ali gej koji mu se u dizajnerskom dragulju od auta parkira pred kućom i želi unajmiti apartman, taj ne da je OK, nego je poželjan gost i pred njim je naš turistički djelatnik manji od makova zrna jer "on nije pederčina nego peder". I dalje naš turistički djelatnik misli o njemu sve najgore, ali tretirat će ga kao kap vode na dlanu jer – dobro plaća, ima čovik love.
Siguran sam da je među ekipom koja je sudionike splitskog Pridea gađala bocama, pitarima, pepeljarama i ostalim što im se našlo pri ruci, bilo i onih koji će za koji tjedan vrlo uspješno zatomiti svoje "katoličanstvo, konzervativnost, tradicionalizam" kad im gej par pokuca na vrata i zatraži smještaj u apartmanu.
Gej je OK
A užasno me zanima i hoće li Željko Kerum, čovjek koji "ne želi Srbina za zeta" i koji već danima laprda o Splitu kao konzervativnom i katoličkom gradu u kojem je "stanje takvo kakvo je", možda u hotel Marjan, kad ga napokon otvori, zabraniti ulaz Srbima i homoseksualcima, ili će se njegovi uposlenici prema njima odnositi kao i prema svakom drugom gostu. A možda i bolje jer će promućurni Žele, kao i ostali naši licemjeri, u jednom trenutku shvatit da je "gej OK", da je "Srbin OK", ali samo ako ima love i voljan ju je potrošiti.
Kako to "zatomljavanje emocija" i "ratovanje sa samim sobom" izgleda na terenu? Idemo u jedno idilično mjestašce dvadesetak kilometara udaljeno od Splita, smješteno na Cetini. Iz razumljivih razloga mu nećemo navoditi ime. Prošle godine je navala na smještaj u Splitu bila tolika da su turisti bili osuđeni na boravak i u ovako udaljenim mjestima.
Antin rat 'sa samim sobom'
Tamo ih je dočekao junak naše priče, pedesetogodišnji Ante koji, kad je vidio da je prilika, vikendicu/rodnu kuću na tri mjeseca pretvorio u turistički objekt. A onda mu se pred kućom parkirao dizajnerski draguljčić od automobila s dva francuska geja. Tu je počeo Antin rat "sa samim sobom", ali i s cijelim selom. Nedjeljom poslije mise, a radnim danima pred dućanom, nije bilo susjeda koji se Anti ne bi krvi napio. Zajebancija na njegov račun bila je nemilosrdna, a on bi kao pravi čovjek, Hrvat i katolik, psovao Boga, svece, Gospu, Isusa svim homoseksualcima na ovom planetu, a onda bi kupio namirnice, odnio ih do svojih gostiju i dok bi se "Francuzići" pekli u vrtlu na suncu, Ante bi im na roštilju pekao ribu ili meso, ovisno što su poželjeli taj dan, okrećući glavu svaki put kad bi mu se učinilo da će se poljubiti.
"Para vrti tamo gdje burgija ne može", kaže stih Zabranjenog pušenja, pa je naš Ante, eto, "dobio rat sa samim sobom" i za 50 eura na dan plus spiza postao više nego tolerantan.
Takvi su, eto, naši "katolici, konzervativci, Hrvatine, tradicionalisti". Sjetite se ovoga kada sljedeći put čujete Keruma kako laprda o "konzervativizmu i vjeri", kad čujete nekog popa kako laprda o "obiteljskim vrijednostima" ili nekog trećeg koji u "katoličanstvu i tradicionalnim vrijednostima" traži opravdanje za napade na prideovce u Splitu. Sve te vrijednosti o kojima laprdaju, zaboravit će preko noći za 50 eura na dan. Spiza može i ne mora.
