Shizofrenija ledene kraljice

Što možemo očekivati od žene koju ne dira samoubojstvo psihičkog bolesnika? Sa svim kompromisima koje je učinila sa svojom savješću, strankom i bogaćenjem njenih članova, možemo li očekivati beskompromisnu borbu protiv korupcije?

Dogodilo se i to – iz redova koalicijskih partnera HDZ-a začula se kritika na račun premijerkinog rješavanja stambenog pitanja. Ova je važna tema ugušena zaglušujućom bukom oko uhićenja Damira Polančeca, baš kao što su prošloga tjedna transkripti SMS-ova Ive Pukanića smanjili prostor za polemike koje su uslijedile nakon kombinirane objave premijerkinog očitovanja o njenim kvadratima iz 2004. godine te priloga o životu Momira i smrti Branislava Drobca.

Naravno, nisu to bile kritike HSLS-a, čiji je Darinko Kosor poručio da Hrvatska ima ozbiljnijih problema, ili iz redova HSS-a, čiji Josip Friščić općenito ne voli da članovi njegove stranke iznose u javnost mišljenje različito od HDZ-ovog. Radilo se o SDSS-u, što se tek mjesecima nakon ponovnog postavljanja pitanja o Kosoričinim kvadratima i tjednima nakon objave ispovijesti Momira Drobca odvažio iznijeti mišljenje o sudbini te obitelji.

O psihičkoj bolesti pomanjkanja empatije

Oni su, jasno, tek jedna od tisuća priča o egzodusu nepodobnih tijekom devedesetih. On se, uglavnom, događao u sredinama gdje je stambeni kvadrat bio na cijeni, osim ako kupac nije bio netko poput naše premijerke, pa se to odvijalo s popustom i prebacivanjem norme broja kvadrata po logici “4 plus 5 nije 9, nego 5”. Čak 70 posto ljudi koji su protjerani iz svojih domova kako bi se u njih mogle doseliti Jadranke Kosor, živjelo je u urbanim sredinama gdje je suverenost domovine bila neupitna tijekom čitavog rata.

Ali, kakva su priča Momir i Branislav Drobac! Branislav je bolovao od shizofrenije, teške psihičke bolesti, koju nije najjednostavnije dijagnosticirati jer organski uzroci nisu vidljivi. Psihijatri se slažu oko nekoliko njenih osnovnih obilježja – nerazlikovanje vanjskih od unutarnjih doživljaja, odnosno miješanje mašte i stvarnosti, povremene halucinacije i panični strahovi.

Jezivo je kako Jadranka Kosor i dalje nema sućut za Branislava Drobca i njegovog brata, osim da putem svojih odvjetnika upotrijebi riječ “nesreća” kada govori o toj obitelji samo kako bi se nadovezala da s njom nema nikakve veze.

Svatko tko je u obitelji ili u neposrednom okruženju imao bolesnika čija je psiha bila nagrižena, od Alzheimera, PTSP-a do depresije, ali i oni koji “boluju” od empatije, naježit će se od pomisli da se takvog jednog bolesnika izmjesti iz doma na koji je navikao i gurne ga se u novo, daleko manje prijateljsko okruženje.

Imati moć, nemati sućut

Guranje Drobaca iz stana u kojem su odrasli u stvarnost ružniju od one na koju su navikli, Branislava Drobca je pretjeralo preko ruba prozora na 14. katu stana bez struje i grijanja, posvjedočio je njegov brat. Neka je dobila stan tisuću puta po zakonu, kao odlikovana i stanom nagrađena novinarka mogla je saznati čije su suze potekle da bi se ona ondje smjestila. Kao uvaženi primjerak stranačke bojnice mogla je pokazati neslaganje s tim, jednom otvoriti usta da od svoje stranke napravi pristojniju organizaciju. Kao višegodišnja ministrica “svega što je tužno”, kako su je nazivali, imala je vremena i utjecaja za pranje te mrlje sa savjesti.

Kao premijerka imala je u rukama moć promijeniti puno toga, ali se zaustavila pred uskom stranačkom logikom da se o ovakvoj prošlosti ne govori, nego je se poriče. Kao predsjednicu HDZ-a – do čijeg ugleda, navodno, drži, pa se pregovara o izbacivanju Polančeca, dok je iskaznica Berislava Rončevića, čiji je proces u tijeku, neupitna – trebalo ju je biti sram da joj glavni tajnik stranke izjavi ovakvo nešto: “Mislim da potpredsjednik Vlade nema sada što procjenjivati je li premijerka učinila nešto moralno ili ne.”

Zaglušujuća tišina

Branko Bačić je putem Novog lista poručio Slobodanu Uzelcu i da je ono što je imao na duši trebao kazati Kosorici u četiri oka. Kosor i Uzelac znaju jesu li se dotakli te teme u zadnje tri godine, koliko su sjedili za istim stolom u Vladi tijekom nekoliko aktualizacija te gnojne priče o devedesetima. Javnost, pak, zna da ona nije napravila ništa, pisalo se o tome ili šutjelo.

Što možemo očekivati od žene koju ne dira samoubojstvo psihičkog bolesnika? Sa svim kompromisima koje je učinila sa svojom savješću, strankom i bogaćenjem njenih članova, možemo li očekivati beskompromisnu borbu protiv korupcije? Da vjerujemo u njeno razračunavanje sa sramotom devedesetih godina koje, navodno, nije bilo moguće bez izmjena Ustava? Beskompromisnu borbu za civilizirano društvo i njegov prosperitet, duhovni i materijalni? Beskompromisnu zaštitu slabijih, bolesnih i diskriminiranih?

Ili da se jednostavno pomirimo sa stvarnošću i očekujemo tek njena tužakanja pred vijećima časti, što udruženja novinara, što koalicije, ukoliko se osjeti povrijeđenom zbog rasprave koja se vodi o njenoj prošlosti i sadašnjosti?

Ta je stvarnost prisutnija kod većeg dijela ovog društva od eventualnog Kosoričinog unutarnjeg doživljaja da se majčinski odnosi prema njemu.

Povratak na Net.hr