Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prerezali mu vrat dva puta

Na filmskom festivalu u Cannesu ovih dana je prikazan film ‘O ljudima i bogovima’ redatelja Xaviera Beauvoisa, koji priča o tragičnoj sudbini sedmorice redovnika trapista na misiji u Alžiru, koje su ubili islamski ekstremisti.

No, toj tragediji prethodio je masakr ekstremnih islamista nad dvanaestoricom Hrvata, radnika Hidroelektre, koji se dogodio 14. prosinca 1993. godine u planinskoj regiji La Chiffa, nedaleko od grada Tamezguide. U to vrijeme bjesnio je rat alžirske vlade i islamista, a pokolj su preživjela tek dva Hrvata: Marko Konfort i Goran Matković.

Konforta i Matkovića teroristi su teško ozlijedili noževima, misleći da su im zadali smrtne ozljede, no nevjerojatnim spletom okolnosti njih su dvojica uspjela izvući živu glavu. Matkoviću je prerezano lice od usta do uha, a preživio je jer je pao u nesvijest, a ubojice su mislili da je umro.

‘Ne prođe dan da se ne sjetim toga’

Još teže ozljede i nevjerojatnu dramu preživio je Marko Konforta, koji je tada imao 43 godine i radio za 1100 njemačkih maraka kao šef mehanizacije na gradnji 12-kilometarskog tunela i brane na jugu Alžira. On je ujedno i posljednji Hidroelektrin radnik koji je napustio Alžir i u najužem je krugu ljudi koji su doslovno gledali smrti u oči. Novinari Jutarnjeg lista razgovarali su s njim u njegovoj kući u Zagrebu.

“Ne prođe dan da se ne sjetim toga. Na snazi je bio policijski sat i nismo mogli navečer izlaziti iz kampa. Ja sam bio u menzi i gledao HTV-ov dnevnik, kada se začula vika. Naoružana banda, njih 50, upala je u kamp kroz rupe na žičanoj ogradi. Hvatali su ljude po barakama i ubrzo nas sve opkolili usred kampa. Jedan je kolega ostao u baraci u koju nisu upali pa je tako izbjegao smrt. Dvojica su bila dežurna na udaljenom gradilištu, to ih je spasilo”, prisjeća se danas 60-godišnji Konfort.

Nakon upada, naoružani teroristi počeli su pljačkati. Jedan od Hrvata, koji je u kampu radio kao ekonom, pošteđen je jer ga je prepoznao netko iz napadačke skupine. Triput su ga vodili na klanje i vraćali natrag.

Dva puta mu rezali vrat

“Nakon upada, napadači su nas vezali trakama razrezanih plahti i kojekakvim žicama i konopcima. Ukrali su nam sve što smo imali. Meni su s ruke skinuli sat i izuli mi cipele, oteli novčanik. Ostao sam u košulji i hlačama. Bio je prosinac, već je bio pao mrkli marak i bilo je hladno. Galamili su divlje i nerazgovijetno. Pokušali smo im nešto reći, ali uzalud. Ubrzo su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Prvo je kontrolu prošao jedan naš musliman iz Bosne, a za njim drugi. Znali su molitve Kur’ana na arapskom. Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i dvojica Hrvata rekla su da su muslimani. Bili su iz BiH i u odrastanju s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo žive glave. Gledao sam kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive riječi. Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju”, prisjetio se Konfort.

“Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata”, priča Konfort pokazujući ožiljke.

“Osjetio sam kako me režu, ali i dalje sam bio živ. Krv je obilno curila, ali srećom, nisu mi prerezali važne žile. Neko vrijeme su stajali pokraj mene, a onda otišli. Nedugo zatim pridigao sam se, rukama držeći glavu koja je nekontrolirano padala jer su vratni mišići bili prerezani. Već sam počeo gubiti svijest kada su me vidjeli pripadnici regularne vojske. Zbrinuli su me ljudi iz alžirske humanitarne agencije. Dobio sam mnogo boca krvi, dali su mi odjeću i poslije sam otputovao u Hrvatsku”, sjeća se preživjeli Marko.

Po dvanaest lijesova došao – Sanader

Očekivano, kaže da mu je drama u Alžiru promijenila život, i da više nikad ne bi putovao u rizične i ratovima ugrožene zemlje.

U strašnom pokolju dvanaestorica radnika ritualno je zaklano, dvojica su ozlijeđena, a osmorica su se spasila bježanjem ili spletom okolnosti. Odgovornost za napad preuzela je organizacija GIA (Oružana islamska skupina). Mjesec dana ranije GIA je izdala javno upozorenje da svi stranci nemuslimani trebaju napustititi Alžir do 15. prosinca. Dan prije isteka ultimatuma počinili su najveći pokolj, upravo nad hrvatskim radnicima.

Inače, nakon pokolja o kojem su izvijestile tada sve novinske agencije i mediji, po dvanaest lijesova došao je tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader, piše Jutarnji.

Povratak na Net.hr