Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Potresne priče svjedoka vukovarskog užasa

‘Morala sam prekoračit preko leša, mrtvog tijela gdje se vidjelo da je nekoliko trenutaka prije toga ta osoba ubijena, muškarac nekih 45, 50 godina. I dan danas se sjećam njegova lica’, prisjetila se krvavih ratnih dana Vukovaraka Liljana Alvir.

U Hrvatskoj se ovog četvrtka sjeća na žrtve Vukovara i Škrabrnje. To je prilika sjetiti se i Vukovarki koje su gotovo puna tri mjeseca odolijevale agresoru, živjele i umirale pod kišom granata.

40-godišnja Liljana Alvir proživjela je kalvariju Vukovara zajedno s mlađim, 19-godišnjim bratom. Prije nego je počeo napad na grad, roditelji su im se morali vratiti na rad u Berlin te su ih zvali da čim prije krenu za njima. Ali Ljiljana i njen brat nisu željeli napustiti dom, brat joj se štoviše priključio obrani grada.

“Roditeljima sam lagala kad su tražili brata, govorila sam im – bio je cijelu noć na straži, spava, umoran je – uglavnom, davala sam im lažnu sliku o onom što se događa u Vukovaru. Istina je bila da moj brat kod kuće nije prespavao niti jednu noć”, ispričala je Ljiljana za Deutsche Welle.

Kad je na grad svakodnevno počelo padati na stotine i tisuće granata, zajedno sa 17 susjeda sve je češće živjela u podrumu.

Kad bi agresor oko 6 ujutro mijenjao vojnike na položajima, Vukovarci bi izlazili iz podruma u potragu za vodom i namirnicama.

“Naravno da sam se bojala, ali u takvoj situaciji svjesna sam da sam živa, da mi se ništa nije dogodilo. Strah je bio velik za druge ljude, za mog brata, dečka, bratića, za koje nisam znala jesu li živi ili nisu. Kad se čuje pucnjava, tenkovi, jauci – ne znam je li u tom trenutku život izgubio moj brat, susjed…”, ispričala se Ljiljana.

Vukovar kao kostur

Pad grada Ljiljana je dočekala u vinskom podrumu u centru grada. Sa susjedima je krenula prema Sajmištu.

“Morala sam prekoračit preko leša, mrtvog tijela gdje se vidjelo da je nekoliko trenutaka prije toga ta osoba ubijena, muškarac nekih 45, 50 godina. I dan danas se sjećam njegova lica”, prisjetila se Vukovaraka krvavih ratnih dana.

Ljiljana je nakon okupacije grada odvedena u logor u Srbiju.

“Vidjela sam iza sebe Vukovar kao kostur. Od krovova su se vidjele samo grede, dim, paljevina. Imala sam osjećaj kao da je to oproštaj s gradom i da povratka više nema”, kaže Ljiljana kojoj se iz sjećanja ne mogu izbrisati slike ljudi koji su na putu kroz Srbiju izlazili na ulice, vrijeđali zarobljenike i na njih bacali kamenje.

Ali, posrećilo joj se. Ubrzo je razmijenjena, zajedno sa 22 autobusa vukovarskih civila. Međutim, njen brat nije imao te sreće. Ljiljana još uvijek traga za njegovim posmrtnim ostacima.

Koliko zna, brat joj se pokušao probiti iz grada, ali nije uspio. Nestao je negdje na putu prema Vinkovcima gdje je bio teško ranjen i zarobljen. Njegov prijatelj, koji je te noći bio s njim i koji je preživio zarobljeništvo, čuo je samo nekoliko rafala. Uvjeren je da su meci bili namijenjeni Ljiljaninom bratu.

Ljiljana danas živi u Samoboru i sudjeluje u životu udruge Vukovarske majke.

‘Ljudi su ljubili kruh jer ga dugo nisu vidjeli’

62-godišnja Ljubica, po nacionalnosti Srpkinja, rat je provela u Borovom Naselju. Sin joj je u to vrijeme bio u Sarajevu, a kćer u Beogradu. Kad je krenula opsada Vukovara, život se iz stana preselio u podrum.

“Netko je imao da preživi, netko nije. Mi smo imali, ali kad smo izašli iz tih nesretnih podruma, ljudi su ljubili kruh jer ga dugo nisu vidjeli. Neki su bili nesretni što nemaju cigarete, neki što nemaju vode”, ispričala je Ljubica.

Kaže da su, na sreću, svi njeni iz rata izašli živi i zdravi, ali iako su ljudi preživjeli rat, danas im teško pada neimaština i besposlica. Kako bi preživjela, u Švicarskoj je “na crno” čuvala djecu, dok danas služi dvoje starih i nepokretnih.

“Kod nas su primanja svih tih penzionera do dvije tisuće kuna. Kad idem pored kontejnera i gledam one žene i ljude kako vade one flaše, to je da čovjek plače. Režije su velike, primanja su mala”, kaže Ljubica i dodaje da politiku prati, iako ju nervira.

Još više je smeta podjele na srpsko i hrvatsko koje i danas cijepaju grad.

“Unuk mi je treći razred. Ide u srpsku školu, njegovi prijatelji u hrvatsku. Zajedno se igraju, dolaze jedni drugima, a vrtić je podijeljen, škola je podijeljena. Strašno je to”, kazala je za Deutsche Welle Vukovarka Ljubica.

Vezani članci:

arti-201011180403006
arti-201011170716006

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr