"To ne možeš odbiti. Računaš, bolje išta nego ništa, ionako nemaš alternativu. Svi živi na to pristajemo, što je zapravo pogrešno – stvara se iluzija da smo zaposleni, a zapravo nismo. Za nekoliko mjeseci opet ću biti nezaposlena."
Tim je riječima 27-godišnja Splićanka, magistra psihologije, ocijenila mjere za zapošljavanje mladih unutar Garancije za mlade, sheme inicijalno zamišljene i pokrenute u Europskoj uniji, koja se od prošle godine primjenjuje i u Hrvatskoj.
U okviru Garancije za mlade država se obvezala – o čemu je ministar rada Mirando Mrsić puno govorio u protekla dva mjeseca, predstavljajući ovu mjeru u nizu hrvatskih gradova – mladima do 29 godina života, u roku od četiri mjeseca nakon što završe ili napuste školu, odnosno 'uđu u nezaposlenost', osigurati kvalitetnu ponudu za posao, vježbeništvo ili nastavak obrazovanja.
Iako su mediji u naslovima ovu mjeru sažimali u 'zapošljavanje mladih u roku od četiri mjeseca', to Garancija ipak ne garantira. Ministar Mrsić puno je više puta rekao, a i na web-stranicama GZM-a doslovno piše kako 'sama garancija ne garantira zapošljavanje, već predstavlja strukturnu reformu koja će omogućiti brzu aktivaciju mladih tražitelja posla u najkraćem mogućem roku'.
Ponižavajuće iskustvo
U praksi, Garancija za mlade još uvijek nešto u što su potencijalni korisnici, ni mladi ljudi ni poslodavci, najupućeniji. Dapače, spoznaje o mjerama koje bi ih trebale 'aktivirati' svode se uglavnom na onu najpopularniju i najtraženiju, stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, poznatu kao 'mjera 1600', s obzirom da mladi u godinu dana, koliko mjera traje, mjesečno iz proračuna primaju naknadu od 1600 kuna. Od 1. siječnja ove godine ta je naknada povećana na 2400 kuna.
Magistra psihologije stručno osposobljavanje odradila je tako što je sama otišla kod poslodavca, u jednu javnu ustanovu, našavši se u prilici objašnjavati mu kako ga njezino angažiranje neće ništa koštati.
"Sad su poslodavci upućeniji u tu mjeru, i jedva dočekaju da im netko dođe raditi mukte, a da sami nemaju nikakvog troška.", kazala je za Slobodnu Dalmaciju.
U daljnjoj potrazi za poslom aktivirala se u okviru druge jednogodišnje mjere nazvane 'Pomoć sebi i drugima', radeći u jednoj udruzi puno radno vrijeme za 'minimalac od 3000 kuna s uključenim prijevozom'.
"Natječaj sam vidjela na Zavodu za zapošljavanje, i tek kad sam se javila, shvatila sam da je to uopće neka od ovih mjera", rekla je 27-godišnja Splićanka koju, kaže, smeta što je kao visokoobrazovana osoba, nakon pet godina fakultetskog školovanja, dovedena u situaciju da bude sretna što ima i ovakav 'poslovni aranžman'.
"Skupit ću, doduše, radno iskustvo, ali, općenito uzevši, ponižavajuće je. Ona mjera 'tisuću i šesto' je sasvim u redu: tek si izašao s faksa, dobro ti dođe da se snađeš u poslu kojim se namjeravaš baviti, stekneš priliku da položiš stručni ispit… Ali druge mjere su demoralizirajuće."
Na pitanje što će poslije, kad odradi posao u udruzi, nije odoljela ironično komentirati kako će "valjda odguliti svaku mjeru po godinu dana".
"A što mogu, vratit ću se na biro. Nakon radnog odnosa u udruzi imam pravo na naknadu."
Za 'aktivacijsku' prirodu mjera koje ne jamče zapošljavanje kaže kako 'dok si mlad, dok nemaš obitelj, još sebi možeš i priuštiti ovakvu godinu, ali dugoročno ovo nije nikakvo rješenje. Ružan je, poražavajući osjećaj da si završio faks a radiš za minimalac i još moraš biti sretan. Ja sam u konstantnom grču, stalno idem na zavod za zapošljavanje i provjeravam ponude, jer posao koji sad radim proletjet će u trenu. Ove mjere samo osiguravaju brži protok, neki muving, ali to nije rješenje. A opet, da ih nema, sjedila bih kući…"
Objašnjavajući zašto se provode mjere 'aktivacije' mladih, a ne zapošljavanje, Marin Živković, voditelj projekta Prava mladih u Mreži mladih Hrvatske, članici Savjeta ministra rada za GZM, kaže kako je projekt krenuo iz EU-a, a oni imaju drukčiju strukturu problema.
Recept za 'nitovce'
"U Hrvatskoj je tek dva do tri posto ljudi koji 'ispadnu' iz srednjoškolskog sustava, što je najniži postotak u Europi. U drugim europskim zemljama taj je postotak znatno viši, a upravo je mladima koji nisu ni obrazovani, niti su zaposleni – takozvanim 'nitovcima' (NEET – mlada osoba koja nije u sustavu obrazovanja, zapošljavanja ni osposobljavanja), u osnovi namijenjen ovaj sustav aktivacije putem raznih mjera dodatnog obrazovanja i osposobljavanja za tržište rada. Nama mladi ljudi jesu unutar sustava, ali nema posla", kaže Živković.
Program Garancije i mjere potpore koje sadrži trebalo bi, inače, prema preporuci EU-a, prilagoditi nacionalnim, regionalnim i lokalnim okolnostima. A te su okolnosti takve da se još uvijek jedino o poslu na neodređeno vrijeme razmišlja kao o 'pravom zaposlenju'.
Kad se pogleda cjelokupni kontekst Garancije za mlade, zaključuje Živković, vidljivo je da ta mjera ne pridonosi smanjenju nezaposlenosti mladih jer nije koncipirana da otvara radna mjesta. Uvijek se na koncu dolazi na to da se bez rasta industrije i proizvodnje problem nezaposlenosti zapravo ne može riješiti.
