Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

To nije samo banalno, statusno ku*čenje

Ako nekome onomad nije bilo shvatljivo zašto Franci Blašković novači u Ligu za boj protiv turizma, to bi mu u današnji čas moglo postati jasno na krajnje bolan način.

Najkreativniji i najdosljedniji domaći panker u te je note udarao još krajem osamdesetih, dok je golemu većinu naroda ludo radovala svaka naznaka liberalizacije tržišta i zaleta privatnog sektora, a skoro razvlašćivanje istih najširih slojeva jednostranim ukidanjem društvenog vlasništva, gotovo nikoga više neće ni teorijski ni praktično zanimati. Na taj, bez imalo sumnje, epohalan politički proces, takav koji će označiti ekonomsku sudbinu više generacija, osvrnut ćemo se tek znatno kasnije.

Što se konkretno tiče Pule, događa se to upravo ovih dana. Proteklog vikenda tamo je završila službena javna rasprava o prenamjeni komunalnog zemljišta na poluotoku Muzilu, koji se pruža na otprilike petini užeg područja grada. Lokalna vlast smjera tu prevrijednu gmajnu prepustiti izvjesnom ulagaču za gradnju, a što bi drugo, terena za golf. Uza nj bi niknuli standardni hoteli, vile i vremenom etažirani kondominiji, što će se jednog dana regularno prodavati na burzi nekretnina, jer golferska ekspanzija ionako po svijetu ne služi tek u svrhu banalnog statusnog kurčenja, nego ima sasvim opipljivu merkantilnu težinu oko brižljivo šišanog putting greena.

Oltar turizma kao jedina preostala živa industrija

Na oltar turizma, kao naše jedine preostale žive industrije, pritom otužno rentijerskog karaktera, no kojoj se ipak valja dogmatski klanjati, prinijet ćemo tako još jedan u nizu izuzetnih gradskih prostora. Slično je pao i dubrovački Srđ: uz redizajn urbanističkog plana, organizira se zakonski neizbježna javna debata o već zacrtanom projektu, a onda kompleksni aparat političke i ekonomske moći poduzme sve da protivna volja građana nikad ne dođe do krajnje realizacije. Zanimljivo je pritom da Srđ i Muzil svojim sredinama znače nešto vrlo slično po razmjerima, te su za oba grada to de facto jedini preostali prostorni resursi za budući razvoj.

Povrh zapanjujuće pristranih gradskih otaca u oba slučaja, upadljivo je značajna uloga medija koji (ni)su pratili javnu raspravu o Muzilu ili donedavno Srđu. U novijem, pulskom primjeru medijska funkcija uočljivija je i zbog toga što tamo izlazi čak i lokalni dnevni list Glas Istre. I bilo bi za očekivati da se taj dnevnik svojski angažira, prateći zbivanja oko poluotoka, i tisuće građana koji pokazuju interes za njegovu sudbinu, koji se raspituju te iščekuju. I koji su u velikoj mjeri organizirani uz Inicijativu za Muzil ”Volim Pulu”. No, te novine su ih izdale, stajući na stranu jačeg, prešutjevši sve brojne dubiozne momente ove radnje.

Evidentna istina pokušava se zatajiti na sve načine

Nije to iznenađujuće, jer nije tajna kako je Glas Istre dospio u ruke sadašnjem vlasniku, tajkunu Albertu Faggianu. Znano je u kakvom su odnosu Faggian i vrh IDS-a i kako je potonji subjekt općenito nastrojen prema agresivnom krupnom kapitalu. Ali ne bi samo jedne novine mogle tako zatajiti evidentnu istinu o poluotoku što ga moćnici žele prisvojiti, da na toj strani nije i čitav privatni novinski sektor u zemlji.

Pored takve kampanje, upada u oko prilog na jednom Dnevniku HTV-a prošli tjedan, o neviđenoj raspravi u Puli, a gdje organizator nije dopustio građanima u krcatom Domu hrvatskih branitelja da – naglas postavljaju pitanja.

Ako su željeli odgovore, morali su ih dodavati ispisane na ceduljama, pa je kompletna publika u znak protesta na takav pokušaj manipulacije napustila tzv. diskusiju. U odnosu na pravo antinovinarstvo ostalih, vlasnički uzurpiranih medija, taj ni po čemu naročiti prilog HTV-a izgledao je odjednom kao trijumf istraživačke žurnalistike. I to samo zato što je vjerodostojno informirao ljude o onome što im je inače posve ciljano odmaknuto iz vida. Čitava je Hrvatska mogla vidjeti što se radi građanima Pule, na koji se način tretira njihov zajednički prostorni interes. Doduše, sami smo morali potom zaključiti da nije riječ ni o kakvoj novoj praksi, avaj.

Da ne bismo ogrezli u pesimizmu, jer ni to nije društveno svrhovito, valja primijetiti da se u pulskom udesu naziru određena uporišta za vjeru u mogućnost boljeg ishoda, negoli se zbilo s Dubrovnikom. Kao da se mobilizacijska energija od neke točke slojevito kumulira, te su i Srđ, i Marjan, i Varšavska, i – uostalom – iskustvo Pule s dugotrajnom i složenijom aferom ”Brijuni Rivijera”, a vezanom i uz ovu, naime, ostavili izvjestan trag u kolektivnoj opirućoj svijesti. I možda navrh Muzila, najviše točke Pule, ipak ne zavijori golferski flagstick. Pa da nakon stoljeća i pol vojne namjene, građani uzmu poluotok, kad već nije NATO.

Brutalno, pljačkaško nasilje

Dotad, iznova zajedno razmislimo kako je došlo do ukupnog ovog jada. Kako je moguće da nam rade to što nam rade, dakle, i pritom pod realnost prodaju nešto drugo. Ako svoje greške spoznamo kao zajednica – nije kraj. No, stoga se vratimo na početak ove priče: dok je bilo navrijeme da se kao društvo zabrinemo, nije nas bilo briga za istinsku bit politike.

To je podloga te notorne kontrarevolucionarne transformacije, koju smo obzirno zvali tranzicijom, a zapravo je riječ o brutalnom pljačkaškom nasilju gdje alav polusvijet – iako s naoko uglađenim manirama somelijera i batlera – narodu otima banke, medije, poglavarstva, škverove, rijeke, ceste, sve.

Povratak na Net.hr