Žestoki napadi biskupa na vladu Zorana Milanovića u prosincu 2012. označili su početak procesa koji je dubinski promijenio Hrvatsku. Zdravstveni odgoj koji je tadašnja Vlada planirala uvesti Crkva naziva antihrvatskim i antikatoličkim, a u širenju histerije snažno sudjeluju i konzervativne udruge. Bio je to trenutak u kojem je liberalna ljevica kontrolirala sve tri ključne pozicije u zemlji – premijersku, predsjedničku kao i mjesto predsjednika Sabora.
Sunovrat liberalnih vrijednosti koji je tada krenuo, nastavio se šatoraškim prosvjedom i dolaskom HDZ-a Tomislava Karamarka na vlast. Pravo građanstva dobili su oni koji negiraju ne samo antifašizam, nego i vrijednosti Francuske revolucije. Konzervativna revolucija od tada do danas poharala je sve hrvatske institucije, medije i javni prostor.
Dijelovi Katoličke crkve, veteranskih skupina, konzervativnih udruga američkog stila u vrhu tadašnjeg HDZ-a imali su svog čovjeka. Preciznije, on je imao njih. I njegova vlada, formirana s konzervativnim Mostom, na čelu je imala Tihomira Oreškovića, neobičnog menadžera koji je slabo govorio hrvatski a njegova je supruga ruku pod ruku marširala sa Željkom Markić.
Plenković - manje zlo. Ili?
Padom Karamarka i dolaskom na vlast Andreja Plenkovića u lijevo-liberalnim krugovima počelo se govoriti kao o manjem zlu na čelu vodeće stranke desnice. Iz današnje perspektive jasno je da Plenković niti u jednom trenutku nije imao ambiciju promijeniti meritum stvari i smjer u kojem je krenula zemlja. Plenkovićeva konzervativna revolucija s ljudskim licem u mnogočemu je pogubnija za zemlju od one njegova prethodnika. On je doslovno i ponudio ideal mladog konzervativnog revolucionara, koji također voli hodati u Hodu za život, Karla Resslera.
Ostat će zapamćeno kako je Plenković jedini poslijeratni premijer u Europi koji je legalizirao lokalnu inačicu kvislinškog, nacističkog pozdrava. Svo to vrijeme, građanska ljevica je mirno spavala, a medijski jurišnici tepali su premijeru. Upravo u tome leži opasnost ovakvog stanja - s Karamarkom su svi znali na čemu su.
Prvi put u posljednjih 20-ak godina u Hrvatskoj su prve dvije opcije, kao što je to primijetila i pozdravila Željka Markić, desno i – desnije. Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro u drugom izbornom krugu ne bi predstavljali iznenađenje – sugeriraju to i ankete koje takav rasplet ne prognoziraju, ali dopuštaju unutar statističke pogreške. Tako nešto gurnulo bi Hrvatsku u rang Mađarske u kojoj je alternativa Orbanu još desnija, na granici totalitarizma, često i preko nje.
Kretanja u HDZ-u i oko njega uvijek su bila fluidna, a pokazuju to i recentna događanja baš oko predsjedničke funkcije. U borbu za Pantovčak potkraj 2014. uz Grabar Kitarović krenuli su Mate Radeljić i Velimir Bujanec, bili su uz nju dobar dio mandata, a onda, kako su se bližili novi izbori, pretrčali Miroslavu Škori.
HDZ i njihova rezervna opcija
Škoru podržava i saborski zastupnik HDZ-a Stevo Culej – ali kako je to dobro formulirao premijer – "kada mu propadne Škoro, vratit će se materi, odnosno HDZ-u". Čak i ako se ne vrati, ne treba dvojiti kako će neki budući HDZ u suverenistima imati vjernog koalicijskog partnera ako opcija preživi do tada.
Ideologija je na našoj desnici uvijek bila tek dimna zavjesa kojom bi se zabavljalo "narod", proganjajući proklaminiranog neprijatelja, dok bi pozadinski tipovi sa stranica crnih kronika djelovali i ostvarivali svoje interese. Interesi su, pokazalo se nebrojeno puta, na tom terenu miljama ispred ideala i ideologije.
HDZ-ovi europarlamentarci, koje je premijer Plenković birao potpuno autonomno i baš zbog toga ostvario loš rezultat na izborima, pokazuju kako izgleda hrvatska sadašnjost. Zastupnici Europskog parlamenta ovog su tjedna pozvali Europsku komisiju da osudi diskriminaciju LGBTI osoba i stvaranje tzv. zona bez LGBT ideologije u Poljskoj.
Zastupnici HDZ-a glasali su protiv odluke svoje Europske pučke stranke, što nije prvi put da vladajuća hrvatska stranka staje uz bok konzervativno-populističkom pokretu u Europi koji predvode Mađarska i Poljska. Sredinom studenoga troje HDZ-ovih zastupnika bilo je suzdržano kada je Europski parlament pozvao poljski da ne izglasa nacrt zakona kojim se kriminalizira spolni odgoj u toj zemlji. Izborni rezultat s dvoje desnih kandidata u drugom krugu dodatno bi radikalizirao HDZ koji već sada odudara od srednje struje Europskih pučana.
Nedjelja, dan odluke
Od borbe protiv jednoumlja 90-ih godina, napravili smo puni krug – u nedjelju bismo se u to jednoumlje mogli vratiti. Jer po čemu se razlikuju Culej i Penava, Radeljić i Brkić, Bujanec 2019. i Bujanec 2014. godine? Koja je razlika između Grabar Kitarović koja preferira Thompsonove otvoreno revizionističke stihove, a danas zastupa umjereniju politiku od Škore koji je u politici odlučio otići korak dalje od svojih pjesama u kojima uvijek progovara rezerviranije od kuma Thompsona? Obiteljski sukob unutar HDZ-a velikim je dijelom hinjen i nakon što prođu ovi i sljedeći izbori, svi će se vratiti "materi" i spremno podijeliti fotelje.
Konzervativna revolucija koja je započela u prosincu 2012., ove će nedjelje doživjeti vrhunac. Skreće li Hrvatska definitivno u smjeru Mađarske i Poljske ili će, baš kao i te 2012. na vrhuncu moći jedne strane, krenuti preokret i neki novi smjerovi na hrvatskoj političkoj sceni?
Danas, desno-konzervativna opcija kontrolira sve tri ključne pozicije u zemlji – premijersku, predsjedničku, kao i mjesto predsjednika Sabora. Hrvatska politička scena nalazi se pred realnom mogučnošću da ne samo pobjednik na predsjedničkim izborima, nego i drugoplasirani ili drugoplasirana budu s desne strane političkog spektra.
Zatiranje drugog i drugačijeg, revizionizam i totalitarizam već su dobrano ušli u mainstream i otvorili vrata naše zemlje. Nedjelja će pokazati hoće li negacija vrijednosti na kojima počiva cijela poslijeratna Europa doživjeti svoj apsolutni trijumf ili će se uspavani građani probuditi, iskoristiti najmoćnije oružje koje im demokracija nudi i na biralištima poručiti - neće proći.
Urednički komentar redakcije Net.hr-a.
