Na Svjetskoj konferenciji o hrani 1996. političari 186 zemalja svijeta obećali su da će do 2015. godine prepoloviti broj svjetskog stanovništva koje gladuje. Po toj računici svake godine broj onih koji odlaze na počinak prazna želuca trebao bi se godišnje smanjivati za dvadeset milijuna, a u protekle četiri godine taj trend zahvatio je samo osam milijuna stanovnika Globusa.
Već odavno obični smrtnici shvatili su kako su obećanja političara, a njihovo ispunjenje druga kategorija, no na pitanju prehranjivanja svjetskog stanovništva taj je nesrazmjer možda i najskuplja globalna laž. Razlog što 800 milijuna ljudi, većinom stanovnika ruralnih područja u nerazvijenim dijelovima svijeta, svakodnevno gladuje više je skriven u raspodjeli i interesima centara moći no u samom procesu stvaranja hrane, jer bogati nikad ne gladuju, a siromašnima je glad najčešće "doručak, ručak i večera".
Tijekom pedesetih godina ovoga stoljeća prosječno trajanje čovjekova života kretalo se oko brojke od 46 godina. Ovoga trenutka prosječan životni vijek Zemljanina iznosi 64 godine. Razlika u trajanju ljudskog života između razvijenih zemalja i onih u razvoju s golemih 26 spustila se na 12 godina. Porast poljoprivredne proizvodnje samo je jedan od faktora koji su zaslužnio za smanjivanje tog jaza, ali zasigurno u toj paleti ima najveći utjecaj. Tijekom prošlih pedeset godina svjetsko se stanovništvo udvostručilo, a proizvodnja hrane utrostručila. Za one sklonije konkretnijim brojkama, može se reći kako je u posljednjih trideset godina broj stanovnika porastao za 70 posto, potreba za prehranjivanjem dosegla je brojku od 70 posto.
Globalno povećanje u proizvodnji hrane uvelike se može pripisati tzv. zelenoj revoluciji. Primjena visokoprinosnih vrsta sjemena, sve raširenija primjena umjetnih gnojiva i pesticida te porast postotka navodnjavanja povećali su prinose polja riže, pšenice, mnogih krušarica. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godišnje je postotak prihoda po hektaru porastao za dva posto, no taj je trend u konstantnom padu i prema predviđanjima Međunarodnog instituta za istraživanje prehrane u sljedeća dva desetljeća past će na jedan posto. No prema tim istim predviđanjima, u sljedećih trideset godina imat će godišnju brojku od 1,5 posto i time premašiti stopu porasta stanovništva, koja trenutačno iznosi 1,3 posto godišnje.
No cijenu zelene revolucije uvelike plaća sama priroda. Glavni su razlog fosilna goriva. Poljoprivredna intenzifikacija, čiji su nositelji pesticidi, ima veliki utjecaj na bioraznovrsnost. Navodnjavanje je ključni faktor u porastu proizvodnje hrane. Iako je blagodatima irigacije pokrivena tek petina svjetskih polja, taj prostor osigurava trećinu svjetske hrane. No potreba za navodnjavanjem u velikoj mjeri u mnogim dijelovima svijeta mijenja izvornu sliku mnogih područja. Primjerice, američka rijeka Colorado više ne utječe u more, svaka vodena kap koristi se za irigaciju, većinom za polja u Kaliforniji. Na Srednjem istoku, Kini i u Indiji farmeri iscrpljuju podzemne vode brže nego što se one mogu prihranjivati, a nisu rijetki ni državni sporovi oko riječnih vodenih tokova.
Po nekim računicama gotovo polovica vode namijenjene za navodnjavanje nikad ne stiže do usjeva kojima je namijenjena. Isparava, iscuri iz napuklih vodovodnih cijevi ili nestaje na neki drugi način. Navedene površine pate i na druge načine. Prema navodima Ujedinjenih naroda od 240 milijuna hektara koji se navodnjavaju čak 30 milijuna ili 1/8 pogođeno je taloženjem soli, a još 80 milijuna hektara nekontroliranim "uplivom" salinizirane vode.
Mnogi eksperti slažu se kako će se do 2030. godine, uzimajući u obzir i trend sve većeg porasta broja vegetarijanaca, svjetska proizvodnja hrane morati povećati za najmanje 40 posto. Od te brojke 80 posto otpast će na još produktivnije iskorištavanje postojećih resursa, a 20 posto na proširenje obradivih površina na trenutačno neukroćene površine, pretežno pokrivene šumama.
Principi "prihvatljive poljoprivrede", koja se u potpunosti prakticira u Hondurasu, Filipinima, Zimbabveu i Maliju, mnogim dijelovima svijeta mogli bi donijeti prosperitet, no niso dovoljni sami po sebi u osiguravanju stabilne prehrane i u smanjivanju broja gladnih i siromašnih.
Kao ogledni primjerak traženog razvoja biotehnologije znanstvenici ističu otkriće genetski modificiranog zrna riže, "zlatne riže", koja sadrži vitamin A. Svake godine gotovo milijun djece umire od bolesti vezanih uz nedostatak A vitamina. Vjeruje se kako će "zlatna riža" uvelike umanjiti takve bolesti. No protivnici se pribojavaju nekontroliranog rasta genetskog injženjeringa te opasnost od "zabijanja posljednjeg čavla u lijes sitnih farmera", budući da takva istraživanja financira uska skupina multinacionalnih kompanija.
