Da li ste ikad putovali automobilom, nedjeljom popodne preko graničnog prijelaza Macelj prema Sloveniji, odnosno dalje prema Austriji? Kolona tisuća automobila stranih registarskih oznaka, uglavnom naših državljana, u to doba se vraća u svoje gastarbajterske domove.
Put za, primjerice, do Beča koji inače traje oko 4 sata, nedjeljom može potrajati i dvostruko duže. Glavni razlog za to je prolaz preko slovenske granice. Uska cesta koja vijuga Zagorjem, prepuna je automobila austrijskih i njemačkih registarskih oznaka. Ljudi, zadovoljni što su mogli provesti vikend kod kuće, iako su uglavnom stigli tek u petak na večer, žure kućama kako bi odmorni mogli u ponedjeljak na posao. Djeca spavaju na zadnjim sjedištima automobila poslije nedjeljnog ručka.
Kolona lagano prolazi pored Krapine i nakon dvadesetak kilometara sve počinje. Od naše granice na nekih tri, četiri kilometara, kolona se zaustavlja. Bez vidljivog razloga. Mic po mic, metar po metar, automobili se pokreću svakih nekoliko minuta. Stižemo do Macelja, graničnog prijelaza s hrvatske strane. Ljubazni službenici odmahuju rukom pri izlazu iz zemlje, ali kolona i dalje stoji. Do slovenske granice je još kojih tri kilometra. Za to treba oko sat do dva i pol. Za tri kilometra? Da, za samo tri.
Jedva gmižući automobili se približavaju slovenskoj granici na kojoj je otvorena samo jedna ulazna traka. Marljiv, smrknut, policijski službenik u kućici pomno pregledava svaku putovnicu ili osobnu kartu. Nabusito bez pozdrava ili osmjeha na licu, gleda u putnike kao u neprijatelje koji su se usudili poremetiti mir nedjeljnog popodneva kada bih najradije bio kod kuće i gledao televiziju. Namjerno sporo, provocirajući, vraća putovnicu putnicima koji su već na kraju živaca jer nikome nije jasno, čemu sve to. Među svim tim automobilima, pogotovo ljetos, bile su i tisuće stranaca, turista, koji baš kao i svi mi, jednostavno moraju proći kroz taj dio Slovenije.
Zbog blizine, naše more je česti cilj vikend turista iz obližnjih gradova Austrije. Mnogi od njih drže svoje brodove u marinama Istre i Kvarnera. Vjerojatno bi ih bilo mnogo više, kada petkom navečer i nedjeljom popodne ne bi postojao takav zastoj na granici.
Teško je bilo što prigovoriti, ljudi rade svoj posao. Ali zašto se ne otvori više ulaznih traka? Pitanje je, što s tim u vezi može poduzeti naša strana? Takva situacija se redovito ponavlja u vrijeme najveće gužve, preko vikenda, u doba kada se zna da najviše ljudi prelazi granicu.
Dođete li na Macelj, recimo u utorak u podne, vrlo je vjerojatno da vam nitko neće niti pogledati putovnicu. S druge strane, na Šentilju, prilikom izlaska iz Slovenije i ulaska u Austriju je slična situacija. Gužva i prometni kaos su pretprogamirani.
Ovdje se tri trake s kraja autoputa slijevaju u jednu. Za izlazak iz Slovenije čeka se oko sat vremena. S austrijske strane, otvorene su tri ili više traka i sve prolazi vrlo brzo.
Na ulazak u Sloveniju sa strane Austrije, nema niti gužve niti čekanja, a broj automobila je isti, pogotovo petkom uvečer ili subotom za turističke sezone. Očito je da je to neka vrsta pritiska prema Hrvatskoj, prilikom kojega najviše stradaju turisti i ljudi koji rade u inozemstvu. Ljudi koji žele provesti vikend ili odmor u Hrvatskoj moraju proći tim putem i u to doba. Dakle, oni koji nam donose toliko željeni novac. Oni, u koje se kune naša vlada kao glavne pokretače zaspale ekonomije. Umjesto da im se omogući da što prije i što lakše dođu do svojih destinacija, da ostanu duže, da dođu sto je moguće češće, ostaju zaglavljeni na granici.
Da li bilo tko poduzima nešto protiv takvog stanja, sa strane naše vlade ili turističke zajednice, ne znam, no činjenica je da se takva situacija ponavlja već godinama. Negdje od početka prepucavanja oko granice u Piranskom zaljevu.
Vlado Šestan
