Splitski profesor Nikola Visković bio je jedan od rijetkih koje prvostupanjska presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču nije iznenadila. Nakon te presude je međutim naglasio i da je očekivao manju kaznu Anti Gotovini zbog činjenice da je on u vrijeme počinjenja zločina otišao na druge dužnosti.
Kako komentirate drugostupanjsku, oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču? Krivica je uvijek stupnjevana, ali ako je naša odgovornost, naše politike i naših medija, makar i 20 posto odgovornosti druge strane, upravo zbog toga je treba izvesti na čistacspecijal-201012070191004-Generali pušteni na slobodu je za mene i mislim većinu ljudi iznenađenje. Činilo se izglednijim ublažavanje kazne, s obzirom na veliku teorijsku aparaturu optužbe za zločinački pothvat, a unatoč slabom argumentu pretjeranog granatiranja i s obzirom na strogost prvostupanjske presude. Usputno rečeno, najbolji primjeri stvarno pretjeranog granatiranja su izraelsko bombardiranje Gaze i američke akcije u Afganistanu, u kojima neprestano ginu stotine i tisuće civila, a da nitko ne postavlja pitanje nečije krivične odgovornosti za to. A možemo naći primjer i u istom ratu u kojem se odvila i Oluja, a to je primjer Vukovara, prekomjerno granatiranje kojega svakako nije dovoljno inkriminirano.
'Zločinački pothvat' je postojao, pa i uspio
Kazali ste da za argument zločinački pothvat postoji velika teorijska aparatura. Ne samo velika nego i točna. Kao što je postojala teška odgovornost srpskih ekstremista u tzv. Krajini za rat u Hrvatskoj, o čemu imam i osobnog iskustva s boravka u Kninu, zajedno s Miloradom Pupovcem i Zoranom Pusićem 1991., gdje smo bili radi razgovora s Jovanom Raškovićem (tada sam bio saborski zastupnik) i pokušali smo ih nagovoriti da dignu barikade; tako je Bilo bi jako važno da Gotovina sada, s osnova tog velikog autoriteta, ugleda koji je stekao, djeluje pacifikatorski i moralizatorski postojala i namjera hrvatskih ekstremista za konačno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, o čemu također imam osobna iskustva iz Sabora, gdje sam vidio kako govore zastupnici, a što se onda stvarno prevelo, ali nespretno operacionaliziralo u pojam "zločinačkog pothvata". Taj pojam shvaćam daleko šire od one epizode "Brijunskog dogovora". Tzv. zločinački pothvat, koji se u biti sastojao od volje za istjerivanjem dijela srpskog stanovništva iz Hrvatske, postojao je i čak i uspio na političkoj razini, po mom mišljenju, u središtu HDZ-ove vlasti, naročito oko Gojka Šuška i radikalne stranačke baze, no za dokazivanje toga bila bi potrebna još nikad izvedena stroža dokumentacijska, jezično-psihološka analiza vremena našeg građanskog rata i vanjske agresije.
Haški pravnici su se komotno odlučili za lakši zadatak pozivanja na odgovornost viših izvršnih činova HV-a, umjesto da postave na prvo mjesto odgovornost političara s jedne i s druge strane. Pa se onda sudski pokazalo, a to nije malo važno, da uloga Ante Gotovine u najtežim posljedicama rata nije bila dovoljna za tako tešku inkriminaciju kakva je rezultirala prvostupanjskom presudom.
U kom smislu nije bila dovoljna odgovornost Gotovine? Gotovina nije bio ključan faktor u dva osnovna aspekta ugrožavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj ili tzv. zločinačkog pothvata. Prvo, nije imao nikakvu naročitu ulogu u namjeri masovnog iseljavanja, koja je posljedica spoja političkog straha među srpskim stanovništvom i odluke same "krajinske" vlasti da se izvrši seoba. I drugo, ubojstva, pljačke i palež, koji se ne mogu pravdati razlozima pobune i agresije i koji su posve nekažnjeno trajali više mjeseci nakon Oluje, dogodili su se u odsustvu Gotovine. A značenje tzv. zločinačkog pothvata sastojalo se upravo u, kao prvo, poticanju na iseljavanje i, drugo, onemogućavanju povratka stvaranjem spaljene zemlje.
Što je s Markačem, koji je za razliku od Gotovine ostao na terenu i bio je zapovjednik vojne policije? Milošević je došao na red zbog BiH i Kosova, a ne zbog Hrvatske, a Tuđmana se spominjalo, zajedno sa Šuškom, tek poslije smrti, pa su za njih posthumno alibi postali Gotovina i MarkačNe znam pojedinosti i vidjet ćemo iz pisanog obrazloženja zašto se ne uvažava mogućnost Markačeve veće odgovornosti kao zapovjednika vojne policije u tom višemjesečnom haranju po povraćenom teritoriju – dakle ne samo nekoliko dana ili tjedana, nego se radi o više mjeseci pljačke i paljenja čitavih sela za koje država, a prije svega vojna policija, uopće nije marila. A što je osobito važno, u tim su djelima sudjelovale i uniformirane osobe koje su odgovornost vojne policije.
Koje je značenje oslobađajuće presude? Mislim da oslobađajuća presuda Anti Gotovini, to izgleda paradoksalno, zapravo, donekle olakšava uočavanje problematičnih aspekata rata. Sada kad je sudski utvrđeno da on nije odgovoran, odnosno nije dovoljno odgovoran, a treba ipak imati u vidu onaj odnos glasova 3:2 sudaca u donošenju presude, kao i to da je odslužio sedam godina u pritvoru; sada postaje bistrije da je on više bio alibi, ako ne i žrtveni jarac za prave odgovorne. Alibi za one, ponavljam, koji su bitno pridonijeli stvaranju psihoze etničkog terora i straha 1991. i 1992. u Hrvatskoj – sjetimo se samo govora mržnje, nekih ubojstava, masovnih istjerivanja iz stanova, otkaza s radnih mjesta, a za to su sigurno više odgovorni određeni političari, da ih ovdje ne imenujem (već sam to učinio u svojoj knjizi, ali ima ih još) i radikalna baza HDZ-a, nego vojnici.
I drugi alibi, za one koji su mjesecima nakon Oluje ubijali, palili i pljačkali zauzetim područjem tzv. SAO Krajine, te sve one koji su to politički i pravno tolerirali i o tome uporno šutjeli, kad nitko značajan s vlasti, ali ni iz opozicije i iz medija nije odlučno pozvao na uzbunu niti djelovao radi zaštite zakona, a za sve to vrijeme nije se ni izvještavalo o onome što se na terenu događa, čime se dovelo velik dio stanovništva u neznanje, neobaviještenost i kasnije u zaprepaštenost kad je međunarodna zajednica pravno intervenirala.
Tisuće počinitelja zločina
Jedna od posljedica te kriminalne šutnje o događajima nakon Oluje jest i to da još danas nismo posve svjesni ne samo toga tko je to htio, nego i toga tko je fizički vršio zločine – a ovi posljednji, nažalost, ne broje se na desetke i stotine nego na tisuće ljudi, jednako kao i sa srpske strane zločina u Hrvatskoj i BiH. Još ni danas nema političke volje, a, nažalost, ni objektivnih mogućnosti da se stvari promijene. Sada je gotovo nemoguće rekonstruirati i političku i krivičnu odgovornost od prije 10-15 godina. Umjesto većeg broja odgovornih, koji se mogao politički i pravno procesuirati u vrijeme i odmah poslije Oluje, sada bismo mogli ponovno posegnuti za nekoliko alibi-gonjenja, radi uspavljivanja vlastite savjesti i vanjskih promatrača.
Koliko je Haški sud promašio svoju zadaću? Jest jer nije ozbiljno postavio političko pitanje, odgovornost za građanski rat s obje strane. Slobodan Milošević je došao na red zbog BiH i Kosova, a ne zbog Hrvatske, a Franju Tuđmana se spominjalo, zajedno s Gojkom Šuškom, tek poslije smrti, pa su za njih posthumno alibi postali Gotovina i Markač. Naravno, stvar nije nužno morala biti krivični proces, ali za objašnjenje zločinačkih namjera ekstremista s jedne i s druge strane, bila je potrebna politička analiza koju međunarodni faktori nisu do kraja obavili. Uključivši u to i činjenicu sudjelovanja tisuća ljudi u zločinima s jedne i druge strane te jasnu nemogućnost, koja je uostalom isprobana i na Nijemcima nakon 1945., da se kazneno procesuiraju baš svi krivci, počinitelji zločina, ali da se onda barem egzemplarno kazneno gone oni najodgovorniji, a ostali jasno politički i moralno kvalificiraju.
Bedastoća
Zanimljivo pitanje je koliko je na oslobađanje Gotovine utjecala zlovolja SAD-a prema odgovornosti generala uopće. Glasovi razuma i svjetske opozicije ratovima u Afganistanu i Iraku stalno pozivaju na odgovornost generala, a Amerika to odbijaZašto je pala teorija o 'udruženom zločinačkom pothvatu', odnosno je li pala uopće? I ostaje li na Oluji ipak mrlja, bez obzira na to što ljudi doživljavaju presudu kao potpunu pobjedu i uklanjanje svake sjene s Oluje. Ako je potpuno pala klasifikacija UZP-a, a vidjet ćemo u obrazloženju presude, s čime se ne bih složio, pala je upravo zbog toga što je, kako rekoh, nespretno ili usko formulirana – npr. pridajući gotovo konstitutivnu ulogu tek sastanku na Brijunima. Naravno, za međunarodne tužitelje i u nametnutom brzom postupku nije bilo ni lako napraviti analizu dokumenata, jezika i psihologije koju sam spomenuo. Jer, naravno, odlučujuće stvari možda i nisu ulazile u zapisnike niti je međunarodna zajednica, nota bene, izvršila iole ozbiljnu analizu državnih i ostalih medija u Srbiji i Hrvatskoj. Da je to učinila, onda bi političke namjere tzv. udruženog zločinačkog pothvata, ali i na jednoj i na drugoj strani, bile mnogo evidentnije. Brzalo se, a dodavanje argumenta o prekomjernom granatiranju je bila jednostavno bedastoća.
Kako komentirate masovnu euforiju koja je izbila nakon presude? Velik dio ljudi je zdravo reagirao, radosno, na oslobađanje nekoga tko je sve evidentnije bio alibi za nekog drugog, pa i radujući se zbog otpadanja dugogodišnjeg zlog glasa nove državnosti Hrvatske, ali moram reći da bi jedan dio tog euforičnog radovanja mogao imati i treći razlog, mimo ta dva. Sada se u jednom užem krugu misli da je iščezla svaka mogućnost istraživanja i njihove odgovornosti. Sada kada je poništen pojam "zločinačkog pothvata", hiljade ljudi koji su pljačkali, a neki i ubijali, osjećaju veliko olakšanje zbog vlastite pozicije. Umjesto da presuda politički i moralno zaoštri i naglasi odgovornost velikog broja ljudi, sad bi se moglo dogoditi da ta odgovornost oslabi i i nestane.
Je li presudom srušen pokušaj raspoređivanja krivice, podjele odgovornosti? Gotovina bi mogao sebi stvoriti velik međunarodni ugled i ne dati lopovima i banditima da se na njega pozivajuNaravno da je svaka teza u povijesti o jednakoj odgovornosti pogrešna. Krivica je uvijek stupnjevana, ali ako je naša odgovornost, naše politike i naših medija, makar i 20 posto odgovornosti druge strane, upravo zbog toga je treba izvesti na čistac, a ovdje se radi ne samo o tisućama ljudi i dijelu elite, koja je direktno odgovorna, nego čak i o većini društva koje tu direktnu odgovornost svojih ljudi, svojih zastupnika nije moglo ili nije željelo vidjeti. Pa onda i ta većina sudjeluje u govoru ako ne mržnje, onda zaborava i ravnodušnosti.
Kako komentirate to što je presuda donesena preglasavanjem, 3:2? Pravno gledano, to je vrlo važna stvar. Izdvojena mišljenja sudaca koji se ne slažu s presudom daju potpuniju sliku o dvojbama koje još preostaju.
Kada gledamo što se dogodilo i što se događa u Iraku, Afganistanu, što se događa u Siriji, vidimo da haško presuđivanje o balkanskim sukobima nema, nažalost, utjecaja na svijet. Mislim da je zanimljivo pitanje koliko je na oslobađanje Gotovine, s time da je bilo dovoljno osnova da ga se oslobodi, utjecala zlovolja SAD-a prema odgovornosti generala uopće. Glasovi razuma i svjetske opozicije ratovima u Afganistanu i Iraku stalno pozivaju na odgovornost generala, a Amerika to odbija, čak toliko da ne želi potpisati konvenciju o Međunarodnom sudu za ratne zločine. To je ono što me jako boli, što suđenja za zločine na Balkanu nema reperkusija na međunarodne odnose. Eventualno ima kada se odnosi prema Ugandi ili Liberiji, ali ne u odnosu na velike sile. Jedno je mjerilo za velike sile, a drugo za sve ostale.
Koja bi mogla biti uloga Ante Gotovine sada? Bilo bi jako važno da Gotovina sada, s osnova tog velikog autoriteta, ugleda koji je stekao, djeluje pacifikatorski i moralizatorski prema ljudima koji su s jedne i s druge strane pravili nepodopštine, odnosno nisu ih priznavali.
Jesu li njegove dosadašnje izjave na tom tragu? On bi trebao dalje govoriti, ali ne samo kao oštećeni, nego s pozicije vojnika koji su riskirali svoje živote u nečemu što je principijelno bilo legalno, bez obzira na gadosti koje su uslijedile. Time bi mogao sebi stvoriti velik međunarodni ugled i ne dati lopovima i banditima da se na njega pozivaju. To bi morao reći, čime bi dao veliku lekciju i Katoličkoj crkvi, biskupima koji neprestano govore politički i nacionalistički, a najmanje moralno i evangelistički. Kad bi i s druge strane tako progovorili njihovi generali, tad bismo mogli govoriti o mogućnosti jednog bržeg smirenja i pomirenja.
