FILIP ŠOVAGOVIĆ

Filip Šovagović jedan je od onih ljudi koji fasciniraju neposrednošću, što u načelu nije ono što neupućen čovjek očekuje od glumca. Kako smo mi, međutim, ipak prilično čudno društvo, tako je, eto, moguće i da izniman glumac bude manje napuhan od, recimo, tipa koji ima ključeve od mjesne zajednice. Za razliku od mnogih u hrvatskoj kulturi, Šovagović je, i privatno i profesionalno, skloniji tome da stvari učini jednostavnima nego da bilo što mistificira. Voli razgovarati o običnim stvarima, prepričavati što mu se dogodilo tijekom dana, nema socijalnih ni intelektualnih kompleksa, a kad je gluma u pitanju, važniji su mu svakodnevni negoli eventualni metafizički aspekti lika. Naš Robert Perišić, u čijoj je ?Kulturi u predgrađu? Šovagović glumio - izbor autora za intervju ponekad se nameće sam od sebe - sjeća se kako ga je Filip za svoju ulogu, da bi locirao lik, pitao: ?Ovak, konkretno, ima li tip love ili nema love??
To, pak, što je još kao mladić dosegnuo ono što je u Hrvatskoj plafon popularnosti, samo ga je, čini se, spustilo na zemlju, budući da u tome zaista nema ništa spektakularno. U Hollywoodu bi možda sve ispalo drukčije, no u nas je glumac na plaći, ne puno većoj od prosječne. Šovagović je zaposlen u ?Gavelli?, gdje ima svakodnevni ritam proba, predstava i igranja flipera u glumačkom kafiću, što radi vrlo dobro, i to specijalnim stilom: tako što sjedi na barskoj stolici. Pojavi se, doduše, uz stalni angažman, i poneka uloga u fušu, gdjekoji film, što se onda pridoda redovnim obavezama. O tome Robert, koji je imao priliku izbliza promatrati glumačku svakodnevicu u ?Gavelli? kao autor čija se predstava tamo postavlja na scenu, kaže: ?To je dinamičan, zabavan, gotovo psihodeličan život, ali i prilično iscrpljujuć rad.? I nastavlja:
?Prošlog proljeća imao sam tu sreću da Šovagović glumi po mome tekstu i da ga promatram na probama. Imao je prilično sporednu i, što se karaktera tiče, podosta neodređenu ulogu, no čim se pojavio na prvoj probi, od onoga što je bio lik sveden više-manje na funkciju, nastalo je dramsko lice. Filip se razmahao, osvojio pozornicu, samo što bi pokatkad stao, jer valja priznati i to da je, nekim čudom, ulogu sposoban odglumiti puno prije negoli nauči tekst. Ne može se, dakle, reći da mu je memoriranje, kao dio glumačkog rada, najdraža zanimacija, kao što mu to nije bilo ni u školi, no on te sitne nedostatke iskupljujuje lucidnošću.
Da je Filip Šovagović - uostalom kao i njegov otac Fabijan - veliki glumac, o tome, barem za mene, nema dvojbi. Da zapravo voli glumu i da ga ona zabavlja kao djelatnost koja svijet čini drukčijim, može se osvjedočiti svatko tko nazove njegov broj i presluša poruku na sekretarici, koja traje šest minuta i totalno je otkvačena. Prava primijenjena glumačka umjetnost.
Uz glumu, Filip Šovagović ima i opasne redateljske namjere, budući da je upravo pred diplomom studija filmske režije na Dramskoj akademiji.
Posve sa strane od književnih tokova, Šovagović se, također, iznenađujuće uspješno bavi i pisanjem. To je djelatnost koja ga relaksira i koju smatra hobijem, iako je na tom planu napravio više od mnogih koji se grče i muče. O njegovoj drami ?Cigla?, što se u splitskom HNK igra u režiji Paola Magellija, s oduševljenjem su, nakon nastupa na festivalima, pisale vodeće švicarske i njemačke novine, te pariški Le Monde. Ovoga mu je ljeta u Splitu, ponovno u Magellijevoj režiji, postavljena i druga drama, ?Ptičice?, koju je kritika također iznimno hvalila. Za to je vrijeme, pak, ?Cigla? prevedena na njemački, pa je Šovagović ove godine imao, kao pisac, čak dvije premijere u Njemačkoj. ?Cigla? je na stalnom rapertoaru dvaju njemačkih kazališta, u Osnabrücku i Konstanzu.
Šovagović nije pedant, ni snob, odnedavno živi sam u Novom Ćiću, između Velike Gorice i Siska, u ne sasvim dovršenoj kući nadomak potoka, kamo sam se vozio dok me on usmjeravao preko mobitela, kao da idem u neku opasnu detektivsku akciju. I kad mi je, baš na jednom dvojbenom križanju puteljaka, ponestalo signala, pričekao sam prvi auto i odmah dobio informaciju. Ne treba zapravo biti neki strašan detektiv: tamo svi znaju gdje živi Šovagović.
Pokazao mi je kuću i vrt u kojem rastu dvije dunje, a što se trave tiče, Filip prilično zavidi jednom susjedu kod kojeg je sve podšišano. Tu je i koš za basket. Unutra, pokazao mi je gdje će što biti kad sve to dovrši, upro je prstom na mjesto pod trijemom gdje su mu se ugnijezdile sove, pa ih sad ne može potjerati, iako mu njihove izmetine koje, kako kaže, prolaze kroz te daske već idu na živce. ?Jel smrdi, a?? pitao je u domaćinskoj neugodi. ?Ne, ne smrdi?, rekoh. Stvarno nije smrdilo. Potom me je upozorio na opasno klimavo stubište, i kao demonstraciju opasnosti podigao jednu dasku, budući da ih nije stigao zašarafiti nakon lakiranja. Kad smo i to prošli, smjestili smo se za stol u potkrovlju. Tu je kompjuter, hi-fi linija, polica s knjigama i krevet. Kroz prozor pogled se pruža na šumu, Šovagović je donio dvije šalice s po dva deci kave, i tako smo počeli.?
PLAYBOY: Ima li nešto o čemu bi volio govoriti za novine, a da dosad nisi imao priliku?
ŠOVAGOVIĆ: Volio bih da, onak, pričamo ni o čemu.
PLAYBOY: Hoćeš reći: dao si puno intervjua, a nijedan ni o čemu? Jesi li čitao onaj vrlo kratki intervju Larryja Kinga s Robertom Mitchumom, kad ga ovaj pita - Što je gluma, Bob? - a ovaj odgovara: Gluma je gluma, Larry, nije to nikakva umjetnost.
ŠOVAGOVIĆ: Nisam. Ali tu ima puno istine. Ja ulažem određeni trud u sve to, ni puno ni malo, zato kaj ima raznih primjera gdje su ljudi koji su preozbiljno shvaćali glumu završili po zahodima neprestano iščitavajući svoju vlastitu legitimaciju. Kao, ja sam taj i taj, a nisam taj i taj, lik iz te i te drame. Postoje neki udžbenici o glumi koje zapravo uopće nisam pročitao tako da mi to kao teorija izgleda dosta daleko, a radim od osamdeset četvrte. Od svoje osamnaeste.
PLAYBOY: Koliko imaš sad?
ŠOVAGOVIĆ: Točno trideset i četiri. Danas mi je rođendan. (čestitanje)
PLAYBOY: Pa dobro, kako se osjećaš? Prošao si Isusove godine...
ŠOVAGOVIĆ: ...i preživio. Život je kuća, po jednoj strani ideš uzbrdo do trideset i treće, onda kad se popneš na vrh krova, imaš ovu drugu stranu krova i to je silazna putanja. Pokupio si sve bolesti i sad ih polako razvijaš. I paziš da preživiš još barem trideset i tri godine. Po mojoj procjeni, bilo bi dovoljno kad bi čovjek poživio 66 godina. Naravno, žene mogu više.
Inače, vi novinari najbrže umirete, a onda mi, glumci. Sad, kaj je bolje? Živjeti sedamdeset godina, a da si obišao cijelu kuglu zemaljsku, ili sto godina pa da nisi nigdje bio. Kužiš? Osim toga, ja sad i nekaj pišem, a pisci dulje žive od glumaca, puno dulje. Svi prevale osamdesetu.
PLAYBOY: Ljudi u Hrvatskoj brzo stare. Osjećaš li se staro ili mlado?
ŠOVAGOVIĆ: Mislim da sam star, ne znam. Sad sam na održavanju, kaj si naučio, naučio si. Kapacitet mozga mi je manji.
PLAYBOY: Odrastao si u Zagrebu. Otac ti je Slavonac, a majka Dalmatinka. Kako vidiš sebe, kao sukob ili spoj tih mentaliteta?
ŠOVAGOVIĆ: To su totalno različiti svjetovi. Različito je od arhitekture, fizionomije, stasa, mentaliteta. U Dalmaciji imaš reakciju: Okej, juha nije dobra - leti kroz prozor. U Slavoniji deset, dvadeset, sto juha dođe na stol, i sad ako niti jedna od njih ne valja, tu tek na stotoj odjednom leti, al i stol i kuća i sve. Sve se sruši. Kužiš, Dalmatinci reagiraju momentalno, a Slavonci dugotrajno. Onda, ovaj zagrebački mentalitet je kao nekakav sukus svih tih ljudi koji su došli i formirali grad, tako da se tu osjećam i kao Slavonac i kao Dalmatinac. Osjećam te svoje korijene i razmišljam o njima, pogotovo kad vidim nekog Nijemca. Razlike postoje.
PLAYBOY: Znaš li tko je bio Šovag, po kojem je nastalo prezime?
ŠOVAGOVIĆ: Stari mi je jednom rekao da smo iz Mađarske, a bratić da je neki naš predak bio Cigo s granice koji je mažnjavao konje. A onda, stari mi je drugi put rekao da su Šovagovići došli iz Hercegovine. Ja nemam novih informacija.
PLAYBOY: Iz Zagreba si se preselio na selo. Kao da se vraćaš zemlji, je li to rade slavonski instinkti?
ŠOVAGOVIĆ: Vratio sam se na selo jer je tu bolje. Priroda je. Volim raditi na zemlji, ali nemam vremena. Htio bih imati kokoši, ali vidjeti ću kako ću to isfurati.
PLAYBOY: Negdje si rekao da je tvoj otac, Fabijan, otišao glumiti u Zagreb jer nije mogao parirati tvome stricu Franji, koji je bio nenadmašan seoski zabavljač u Ladimirevcima.
ŠOVAGOVIĆ: To je bio čovjek koji me najviše nasmijao u životu. On je bio se-ljak, imao je konje, svinje, krave, a bio je nešto kao glumac i pripovjedač, tip koji bi u priču uvijek dodao nešto sa strane. Moj stari je bio mlađi brat, a Franjo, kao stariji, ostao je na selu i naslijedio cijelo to imanje, tako da moj stari nije bio zadovoljan time što mu se tamo pruža u perspektivi i došao je u grad. Ta priča da mu nije mogao parirati, to sam rekao onak, kužiš, jer je i moj stari isto točno znao kaj je smiješno, a kaj tužno. Taj humor, mislim da je to vrlina te familije, a imamo i mana koliko hoćeš.
PLAYBOY: Ipak, Fabijan nije igrao baš neke komične uloge. Više ga pamtim kao ozbiljnog i pomalo namrštenog, kao opakog Šokca...
ŠOVAGOVIĆ: Stvar je u tome što se radilo u to vrijeme. Ta naša kinematografija, u prosjeku šest filmova godišnje, sve bi se to dalo svesti pod neki zajednički nazivnik, ono: hrvatski autohtoni filmski smjer - depresija. Tu se moj stari vjerojatno uklopio. Inače se on znao smijati tako da se nije mogao zaustaviti.
PLAYBOY: Jesi li imao periode kad te opterećivalo to što ti je stari poznat? Taj kompleks da ga moraš dostići, pa da te ljudi ne prepoznaju samo preko njega?
ŠOVAGOVIĆ: Kaj ja znam, nisam. Meni je u principu stari bio super, a ja sam vrlo rano puno toga počeo raditi. Da sam bio frustriran time što nemam posla, onda bih vjerojatno bio frustriran i starim.
PLAYBOY: Je su li te klinci drukčije gledali u školi?
ŠOVAGOVIĆ: Ma, mi smo selo. Tu svako svakog zna, i svakom je stari nekaj. Ako ti je stari vodoinstalater, meni je bitniji vodoinstalater od ne znam koga. Kad ti je bitan vodoinstalater, onda ćeš sve napraviti da se njemu ulizuješ. Tu za mene nema neke razlike. Evo, nisam imao vode četiri mjeseca, hidrofor je riknuo, i onda je došao čovjek i znaš kak sam bio sretan.
PLAYBOY: Dočuo sam, slučajno, kako si prošlog ljeta banuo navečer u neki hotel u Puli, a kad su ti dali večeru, nisi ostao jesti u praznoj dvorani, nego si, kažu ljudi odande, došao u kuhinju i raspričao se o nekim problemima. ťini se da si prilično slobodan u kontaktu i da voliš razgovarati s običnim ljudima?
ŠOVAGOVIĆ: Valjda sam totalno socijaliziran, zanimaju me svi segmenti društva, i čak me više zanima neki tamo tip bez veze nego neki koji bi me trebao zanimati, koji ima neku vezu. Volim te ljude koji su totalna margina, i koji su na dnu društvene ljestvice. Ti moji likovi iz drama su, kao, moj umjetnički profil, ali i u stvarnosti je to tako, jer se isto smatram dijelom najniže kategorije. Kužiš, ja s vremena na vrijeme zaradim neki honorar od neke glavne uloge i imam love ko blata, i uopće ne znam kaj bi s tom lovom napravio. Najbolje mi je kad nemam love, ne trošim vrijeme po dućanima, ne kupujem stvari, sjedim i pišem. Svaki put kad sam imao love, nisam napisao tri retka, a kad sam bio bez dinara, napisao sam te drame.
PLAYBOY: Onda, pišeš li što trenutno ili imaš love?
ŠOVAGOVIĆ: Sad imam love, isplatili su mi okej honorar za taj film No Mans Land. Ono, belgijsko-francusko-engle-sko-bosanska koprodukcija. Ma, Europa. Vratio sam od te love devedeset posto dugova, i to je genijalna stvar, jer jedno vrijeme nisam uopće smio izaći u grad, nisam se uopće javljao na telefon. Ne znam s lovom. Recimo, kupio sam crne naočale koje su mi se bile sviđale i mislio sam da mogu koštati 500 kuna, a koštale su dva soma. A nisam ih mogao odbiti jer sam došao onak prepotentno u dućan i rekao dajte mi te naočale, stavite smeđa stakla, i tako, poslije ih više nisam mogao odbiti. To je bilo u Optici Beljan, tamo u Radićevoj, i onda sam godinu dana izbjegavao taj kvart. Spasio sam se kad sam išao na more na ťiovo. Tam sam brijao po Trogiru, i nisam se morao kloniti glavnog trga. I tako prolazim navečer Trogirom i vidim da se otvara neki dućan, ko u ?Kumu?, diže se reklama, stanem i pogledam, i vidiš ono: Optika Beljan. Tako da sam se onda i u Trogiru skrivao neko vrijeme. Ovom se prilikom ispričavam Beljanu za neugodnosti koje sam mu priuštio. Sad je sve u redu. Kupio sam i novi auto.
PLAYBOY: Koji?
ŠOVAGOVIĆ: Volvo 460. Pet godina star. Mislim, skoro sam ga kupio. Platio sam ga sedamdeset posto i moram namaknuti još 4 soma maraka. Kužiš, auto je bio 14 soma, a mislio sam da će mi ga tip dati za 10 soma, a 4 da ću mu kasnije dofurati. Pa kad je rekao da mu dam kaparu, ja velim: Evo deset soma... Mislio sam da će ga tako dati, ali reko je tip da to baš nije praksa. Možda je i bolje. Sad bi iz Njemačke trebao dobiti lovu, pa ću valjda platiti auto, a onda prodajem ovog BX-a, jeftino. Puno troši, a ja idem svaki dan dvaput iz Ćića u Zagreb.
PLAYBOY: Od koga posuđuješ novce kad si u minusu?
ŠOVAGOVIĆ: Uglavnom sam savladao logiku da nemreš žicat onoga koji nema love, nego koji ima. Gregurević mi uvali lovu, to je tip koji bi sve napravio za čovjeka, što je jedna rijetka osobina.
PLAYBOY: Kakav ti je bio pubertet?
ŠOVAGOVIĆ: Bilo je svega, mi smo vrlo rano počeli u srednjoj školi s tim seksualnim životom. To ti je bio prvi, drugi razred srednje škole. Mene je mama puštala da idem van, trebala je znati di sam, a nikada me nije pitala s kim sam, kaj mi je davalo ogromnu slobodu da budem s kim hoću. Kad sam bio s curama, postojala je manja šansa da napravim neko sranje. Bilo je mojih raznih prijatelja koji su završili na nekim drogama. Uglavnom su te žene sa mnom bile uvijek protiv droge, tako da sam se izvuko. Da, bolje se družit s curama. Oni kaj se druže s curama, manje zaglave.
PLAYBOY: Vidim da ti je običaj za vrijeme intervjua igrati se s gitarom. Jesi li se ozbiljnije bavio glazbom?
ŠOVAGOVIĆ: Moja je sestra svirala violončelo i nije mi bilo jasno zakaj svira baš violončelo, a još mi je bilo manje jasno zakaj je onda nakon jedno petnaest godina prestala svirat. Sada pjeva. Ja sam svirao gitaru jedno pet godina u Funkcionalnoj. Uopće se ne sjećam da sam ikad savladao note, a, mislim, sjedio sam ja na solfeggiu često, toga se sjećam, ali da sam savladao note, toga se ne sjećam. I tako.
PLAYBOY: Kako je završilo s tobom i gitarom?
ŠOVAGOVIĆ: Moj glavni frend Krešo prestao je ići u muzičku, onda sam prestao i ja. Svirao sam po tulumima, ispred škole, imao sam dugu kosu...
PLAYBOY: Ti si onaj što ide s gitarom na tulum, pa se sve cure okupe oko njega. Moram priznati, takvi su me uvijek nervirali, jer nisam svirao, pa sam bio zapostavljen. A ovi s gitarom kupili su komade nezasluženo.
ŠOVAGOVIĆ: Ej, to uopće nije tak. Kužiš, dođeš i na tulumu sviraš gitaru i uvijek komadi oko tebe, ali onda se počnu ljubiti s nekim tko ne svira, jer kak ću ja kad sviram. Onda, kaj ćeš, sviraš dalje.
PLAYBOY: Ni s gitarom, ni bez gitare, pa tko je onda kupio sve te komade?
ŠOVAGOVIĆ: Nemam pojma, stari. Bio sam hipi i smrdio na sve otvore. Onda sam je prestao svirati, jer je jedan moj frend, Tibor, svirao bolje od mene, pa sam se prebacio na bubnjeve. Tu sam dobar i danas.
PLAYBOY: Dakle, bio si uvjereni roker?
ŠOVAGOVIĆ: Ma ne, mi smo bili hašomani, tak smo se zvali, iako nismo pušili hašiš, a oni drugi su bili šminkeri. Okupljali smo se u SC-u. To su bili društveni ljudi, i taj nam je pokret djece cvijeća bio super, mada smo mi zakasnili, ali smo to prihvatili kao neki način razmišljanja. Kad sam malo sazrio, onda smo počeli pušiti ove neke spike, kao, Jugoslavija, Hrvatska, Rusija, Amerika i to. Onda mi je trebalo vremena da to odbacim i da se vratim natrag.
PLAYBOY: Hoćeš reći da si sada opet u hipi fazi?
ŠOVAGOVIĆ: Sto posto. Stari ćelavi hipi s glavoboljama, hemoroidima, čirevima i bez zuba. Pa ko i ti, jebiga.
PLAYBOY: Kako danas doživljavaš činjenicu odrastanja u socijalizmu?
ŠOVAGOVIĆ: Normalno. Inače, s nekog umjetničkog aspekta, što se tiče svih tih monumentalnih spomenika koji su bili rušeni nakon pada Berlinskog zida, bilo je, pogotovo u ťeškoj, ljudi koji su u to vrijeme bili hrabri i rekli: pa šta radite, to se da sačuvati... Vidiš taj koloseum, piramide. Pa i ti spomenici socijalizma, u neko doba će sigurno imati neku vrijednost, kad se izbrišu ideologije.
PLAYBOY: Može li se reći da tvoja, pa i moja, generacija zapravo duhom nije ni bila u socijalizmu?
ŠOVAGOVIĆ: U cijeloj toj priči ja sam se nagomilao ironije, cinizma, sarkazma. Stanje mog duha odraz je nekog vremena koje sam proživio. Jednostavno više ne vjerujem u ni u što. Više me frustrirala ova demokracija nego taj socijalizam. To više što taj rat nikad nije objavljen: kaj je to rat ili demokracija? Ako je to demokracija, onda je to fakat u kurcu. Da je to sve skupa bilo drugačije objelodanjeno i tretirano, ne bih toliko očekivao od tog vremena. Ovako sam puno očekivao. Dođe tip i priča o demokraciji, a tu je noć pobijeno sto ljudi, i onda se pitaš: kaj je ovo?
PLAYBOY: Misliš li, s obzirom na šovagovićevsku tradiciju, da si mogao postati išta drugo osim glumac?
ŠOVAGOVIĆ: Kužiš, imaš te loše đake, propalice... Svi oni, ak imaju mozga, gravitiraju prema umjetnosti i tim slobodnijim profesijama, svi koji nisu upali u ove kalupe kao što su pravo i ekonomija, politika i medicina. Meni je to bio izlaz iz te neke situacije ?kaj ću ja raditi u životu?, a nekaj je trebalo raditi. Pa ono, spika, završiš faks da imaš više love, što se baš nije potvrdilo u životu. Moram priznati da mi je bilo zanimljivo na faksu, jer ja se na niti jedan drugi faks ne bih mogao upisati osim na Dramsku akademiju. Imao sam grozne ocjene. Moja je sestra imala sve pet, kao i sve glumice, a glumci, ovi koje ja znam, imali su sve katastrofa, osim hrvatskog jezika tri ili četiri, a to na bazi simpatija profesorice. Mislim, uglavnom, da je to kak je mom starom palo na pamet da postane glumac bila puno jača i neobičnija odluka od moje. Moja je odluka bila logična.
PLAYBOY: Koji su glumci tvoji favoriti?
ŠOVAGOVIĆ: Peter Sellers, Louis de Funes, John Cleese, Slobodan Milošević...
PLAYBOY: Milošević?
ŠOVAGOVIĆ: To je kao fora.
PLAYBOY: Dobro, a od domaćih?
ŠOVAGOVIĆ: Dražen Kühn, Mladen Vulić, Milivoj Beader, Nikola Ivošević, Milan Pleština...
PLAYBOY: Sada mi nabrajaš sve one s kojima briješ.
ŠOVAGOVIĆ: Ma ne, evo fakat su mi super glumci Robert De Niro i Jack Nicholson.
PLAYBOY: Po čemu su svi ti glumci koje nabrajaš veliki?
ŠOVAGOVIĆ: Po tome kaj glume uloge. Evo, Kühn, on može glumiti sve, deset različitih ljudi, a ja, recimo, uvijek glumim sebe... Uvijek nekak isti lik.
PLAYBOY: Pa dobro, rekao bih da ni De Niro i Nicholson nisu daleko od toga?
ŠOVAGOVIĆ: ťuj, sad, oni su najveći. A to za De Nira je istina. Kad gledaš te njegove filmove, onda zapravo misliš: fantastično je odglumio, opet je napra-vio nekaj novo. A bio je ciklus njegovih filmova prije godinu, i onda vidiš da je u tih deset filmova koristio iste geste, iste grimase, da se u principu manje glu-pirao od Jacka Nicholsona. De Niro uvijek ima facu nekog polunasmijanog retarda, uvijek nekaj čeka. On posebno zna čekat repliku. I uvijek napravi malu pauzu prije neg nekaj kaže, to je jedna od tih stvari. Glumi bez riječi, to je najbitnije. Mi uvijek mislimo: imamo tekst, to je kao to, i pada gluma. A kad teksta nema, nema, kao, ni glume. U tim odnosima s partnerom mislim da su njih dvojica, De Niro i Nicholson, doktorirali.
PLAYBOY: Kažeš da si uvijek blizu istoga lika. Koja je to tvoja stalna gesta i istinska uloga?
ŠOVAGOVIĆ: Ja uglavnom zabavljam doma i to. Proći će još neko vrijema dok ne dobijem neku ulogu spadala. A, u principu sam spadalo, neka budala. Ali, nikak da me to pogodi u podjeli. U Zlatnom teletu to je negdje najbliže, sa Šurom Balaganovim. To sam dobio i ko zna kad ću opet.
PLAYBOY: Znači, ne misliš da si glumac nekih teških karakternih uloga, nego da si zapravo za komične?
PLAYBOY: Sad je tu problem kaj ima boljih komičara. Pređu (Predrag Vušović) kad vidiš, prva je stvar da se smiješ. Vjerojatno ja djelujem drugačije pa dobijem ulogu nekakvog patnika. Onda patiš na sceni. To mi često daju.
PLAYBOY: U jednom si intervjuu rekao da te uzimaju u svaki hrvatski film zato što imaš blagoteleći pogled. Kakve to veze ima?
ŠOVAGOVIĆ: To sigurno ima veze. (smijeh) Traži se taj kao pogled, u svemu je pogled bitan, nećeš nikada na filmu vidjeti nekoga da žmiri. (smijeh) U stvari, radi se o tim junacima naših filmova, jer u našim filmovima se, ono, izbjegava ak-cija, nego ti moraš glumit kaj se tipu dešava u glavi. Tip je pasivac, kužiš. I onda ti moraš pronaći nekakve načine kako ćeš to sad interpretirati. To ti je cijela filozofija.
PLAYBOY: Što je tvoj glumački san? Hollywood ili nešto drugo?
ŠOVAGOVIĆ: Hollywood? To bi značilo da je lova u igri. Mislim, bilo bi super imati love, ali bolje da ja nemam lovu.
PLAYBOY: Ipak, što bi radio da imaš holivudsku lovu?
ŠOVAGOVIĆ: Pa, da imam lovu, odveo bih djecu da žive na moru. Ma, mislim, bilo bi super snimat u Hollywoodu, ali to sve skupa znači jedan preveliki premještaj. Imam kćer, ide u školu, ima sedam godina. Došla je iz škole i rekla da joj je tamo dosadno. Znači, na mene je. Njoj je mama imala sve pet, a ja sve jedan. Ona je bila najbolja, a ja najgori učenik. Tako da je to naše dijete svojevrsni eksperiment, kužiš, ne zna se koje će tu osobine biti dominantne. Sad je bila prvi dan u školi, riješila je sve zadatke i bilo joj je dosadno.
PLAYBOY: Vidim da se trudiš organizirati da što više vremena provodiš s njom otkad si se odselio. Koliko je na takav rasplet događaja utjecao glumački život?
ŠOVAGOVIĆ: Nisam se razveo, ali živimo odvojeno. Da, taj glumački život razjebava obitelj, ali to čini i svaki drugi posao. Ja sad ne mogu reći kak je živit s glumcem, jer ne živim s nikakvim glumcem. Vjerojatno je komplicirano, ali komplicirano je živit bilo s kim. Pa zamisli da živiš s nekim političarom tipa Vrdoljak. Ili taj Levar koji je otišao u nebo, pročitao sam da je bio automehaničar po profesiji, a kao da je lako bilo živjeti s njim.
PLAYBOY: Što misliš o tom ubojstvu?
ŠOVAGOVIĆ: Žao mi je svakog tipa koji nastrada. Ali, ne zna se tko je ubio Kennedyja, ne zna se kako su nestale gomile ljudi. To mi je sve u principu logično što se događa, i logično mi je da se ne zna tko ga je likvidirao. Nekima su devedesete bile genijalne. I Isusa su ubili, uvijek nastrada netko tko je pošten. U ovom svijetu možeš imati atomsku bombu, a ne možeš imati džoint u džepu. To znači da je svijet u kurcu.
PLAYBOY: U devedesetima si se, koliko sam te uspio pratiti, sve do prije koju godinu - negdje sve do poslije Cigle - doimao jako ozbiljnim i činilo se da te politika dosta zaokuplja. Sad se doimaš puno opuštenijim.
ŠOVAGOVIĆ: Bio sam tjeskoban, jer kad se baviš umjetnošću, onda si tu ili slučajno, ili zato što si možda nekim čudom određen da ljudima preneseš tu sliku njih samih. Ta neka sredstva u glumi bila su mi granična i ja sam cijelo vrijeme tražio način kako da to sve skupa izrazim.
U vrijeme Cigle došao sam do tog nekog logičnog zaključka: idem pisati. Tu sam se pronašao. Mene vodi riječ, a nosi me voda. Sada sam tu s tobom dosta sati, a netko me može nazvati i reći idemo snimati dokumentarac o životinjama, i onda sam s njima. Nemam neki plan di sam sutra. To je možda zanimljivo, ali i naporno.
PLAYBOY: Rano si postao poznat. Jesi li u jednom trenu osjetio da si dosegao domaći plafon, je li te to spustilo?
ŠOVAGOVIĆ: Naravno, to je sreća. Nema tu u nas zvijezda.
PLAYBOY: Kako to da te politika prestala bitno zaokupljati?
ŠOVAGOVIĆ: Oni svi trebaju odjebati. Treba navečer umjesto Dnevnika staviti dramski program. Seriju nekakvu. Koji kurac, opće me više ne zanima ko, kaj, koga. U pol osam ima ići serija, neka o luzerima. Mislim, nemam ja niš protiv Mesića, dapače, ali to treba skinuti s dnevnog reda. Poljoprivreda, to treba ići u pol osam na telki. Škvadra brije na Dnevnik ko da je u vojsci. Svi se trzaju na Dnevnik.
PLAYBOY: Na ovogodišnjoj Puli bio je i ťetverored. Glumio si u tom filmu, što misliš o njemu?
ŠOVAGOVIĆ: Neki dan sam sreo jednog malog, bio je jedan mali ne cesti, i pita on mene jesam li glumac, ja kažem da jesam. Pitam ja njega kaj je on, kaže da ide u školu. Pitam je njega kaj mu radi stari. On veli da mu je stari umro u ratu, i pita me: Jesi li ti glumio u ťetveroredu? Ja kažem da jesam. Veli on: To mi je najbolji film koji sam gledao u životu. Sad, to oko ťetveroreda je bila kao nekakva crno-bijela varijanta. Naravno da taj film ima mana, ali sigurno ima i nekih vrlina, čim je taj klinac to doživio kao najbolji film. Bezobrazno je to što je iskorišten u propagandne svrhe HDZ-a, to mi fakat nije bilo drago. Ali kad sam već sudjelovao u tome, onda ne želim govoriti protiv toga. Pitanje je koga uopće zanima film kao film.
PLAYBOY: Gledajući našu povijest, u nas se stalno iznova postavlja pitanje iz-bora neke pozitivne tradicije. Kakav stav imaš prema tome?
ŠOVAGOVIĆ: Svaki trenutak se može kriminalizirati. U zadnjih deset godina ispada da je sve prevara.
PLAYBOY: Imaš kćer i želio bi da ona odrasta u nekom društvu u kojemu postoje određene vrijednosti: koje su to?
ŠOVAGOVIĆ: Sigurno su i moji i tvoji roditelji htjeli da mi super živimo, i da imamo sretno djetinjstvo, i tako dalje. U principu, vrijeme u kojem živiš i prostor u kojem živiš donese svašta. To kaj možeš usaditi, to je svakako ljubav, a ne mržnja. Ne govoriti protiv nikoga i ničega; da sama dođe do tih nekih zaključaka. U principu mora shvatiti da ima svakakvih ljudi.
PLAYBOY: Misliš li da će Hrvatska ubrzo postati normalno društvo?
ŠOVAGOVIĆ: Ne vjerujem. Užasni smo defetisti, a ispada da smo i lopovi. Lova nestane, uvijek negdje iscuri. Ali čuda su moguća.
PLAYBOY: Što se kulture tiče, očekuješ li da se ubrzo išta popravi?
ŠOVAGOVIĆ: Ne znam kaj bi se moglo popraviti. Bitno je da ima te publike. Sad ti moraš biti zadnje govno da mani-puliraš ljudima i da im preko volje odra-đuješ posao. Nemam pojma. Treba raditi. Mi radimo, ti radiš. Ma, radimo ko stoka! Kaj ne?
PLAYBOY: Kod tebe, čini se, postoji volja da demistificiraš stvari kad pričaš o kulturi. Odakle taj poriv?
ŠOVAGOVIĆ: Kod nas je sve izmistificirano. To je valjda nasljeđe kulta ličnosti, strahopoštovanje prema nekome. Svi ti odnosi među ljudima, od dijete-roditelj, pa do predsjednik-zatvorenik. Svi ti naši predsjednici bili su po zatvorima. U principu, ne znaš jesu li to dvije osobe ili jedna, samo što ju se u dva različita vremena tretira drugačije. Meni je debilana da sad vjerujem da je predsjednik bolji od zatvorenika, pogotovo kad imaš slučajeva da je to jedna te ista osoba. Svaki je čovjek vrijedan sam za sebe. Taj kult ličnosti treba poraziti za sva vremena.
PLAYBOY: Kod nas su ljudi tretirani i odjeljivani ne samo statusno nego i nacionalno. To se osjeća i u umjetnosti, u tretmanu likova i osobinama koje im se pripisuju. Što misliš o svemu tome?
ŠOVAGOVIĆ: To je bilo jedno vrijeme. Nitko od nas iz umjetničkih krugova nije imao nikakva znanja o ratu, niti je mene rat ikad zanimao. Bila je strategija: protjerati sve Srbe, uništiti, spaliti, poubijati. Njihova je strategija bila ista, kaj je najgora stvar u cijeloj priči. I sad su se ljudi snalazili kak se god ko znao snać. Ako si imao dozu humanizma i nekog Srbina s kojim si bio frend, štitio si ga. Ako nisi imao tu dozu svijesti... Oni i jesu računali na ove ljude koji nisu prešli dvadesetu i koji su na niskom stupnju obrazovanja.
Tu, potom, ima i dosta priča u kojima je bilo izravne agresije na ljude i ljudi su se morali braniti. Tu je eskalirala ta mržnja. Po meni, uopće se ne može generalizirati. Različite stvari su se događale u Zagrebu, a različite u Vukovaru. Stavovi su se formirali različito. Ja ne mislim isto kao što misli tip u Vukovaru, i nemoguće je da tako mislim. U principu je posrijedi neka vrsta manipulacije ljudima, a najebali su oni koji su bili u Vukovaru, gdje je trebalo doći oružje, koje nije došlo, nego se preprodavalo, dva, tri četiri puta.
PLAYBOY: Kako si tada doživljavao sve to, i kako na te svoje doživljaje gledaš danas?
ŠOVAGOVIĆ: Ja sam se lomio dva, tri puta, preko te neke fingirane ljubavi za nešto što je zapravo metafora. Hrvatska. Hrvatska ne može biti cijela moja, moje je tristo hvati zemlje, i to mi je Hrvatska, odnosno dom. Za cijeli teritorij Hrvatske nemam osjećaj da je to moje, niti imam potrebu da sve to bude moje. Tako da sam se negdje do ?92. lomio, a tada mi je to sve skupa postalo besmisleno zato što mi je postalo jasno kaj meni treba u životu: treba mi žena, trebaju djeca, a ne treba mi država!
PLAYBOY: Film Sokol ga nije volio, gdje ste igrali ti i stari, po njegovoj priči, pojavio se potkraj socijalizma. I danas mislim da je to dobar film, no ono što je u njemu bilo humanističko poslije se u nekim drugim filmovima izokrenulo u revizionizam... Tako je bilo i u društvu. Kako je Fabijan sve to doživio?
ŠOVAGOVIĆ: Kad je počeo rat, imao je 60 godina i mogao je još jedno deset godina živjeti i odigrati svoje najbolje uloge. S ratom je sve to propalo. U onom trenutku kad je počelo u Slavoniji, nisi mogao razmišljati racionalno, a ako si hipersenzibilan kao što je moj stari, možeš to sve skupa doživjeti tako da jednostavno dobiješ moždani udar. To su posljedice rata koje se vide na mom starom. Znam da je moj stari imao gomilu prijatelja Srba. Kad je počeo rat, to je dovelo u pitanje cijeli dotadašnji život i rad. U tome se puno ljudi uopće nije snašlo.
Ja ne tvrdim da mi kao Hrvati nismo bili diskriminirani u Jugoslaviji, ali je li rat bio jedini izlaz iz svega toga, ne znam. Možda i jest, ali ne volim da se mene koristi u cijeloj toj priči kao topovsko meso. Ako mi je cijena države rat, onda ne pristajem na to.
PLAYBOY: Na razini filma, kazališta, književnosti, kako bi se ljudi trebali postaviti? Kako postaviti neku pozitivnu vrijednost?
ŠOVAGOVIĆ: Ljubav, to je jedino. Ljubav i praštanje. Samo, pitanje je sad, kako netko tko je izgubio troje djece može oprostiti tipu koji ih je likvidirao. Ja fakat protiv nikoga nemam ništa. Općenito sam protiv rata i protiv ljudi koji su se u tome snalazili i profitirali.
PLAYBOY: Sada glumiš u tom bosanskom filmu. Kakav lik glumiš?
ŠOVAGOVIĆ: Glumim BiH vojnika, za kojeg se ne zna je li Hrvat, Srbin ili Musliman.
PLAYBOY: U Ptičicama imaš jednog Ciganina, Srbina, dva purgera, homića... Zašto je to društvo tako izmiješano?
ŠOVAGOVIĆ: Tako mi se činilo u tom trenutku, da bi moglo biti zanimljive spike između njih.
PLAYBOY: Mnogo si putovao na sve strane svijeta. Reci mi, onako turistički - Istok ili Zapad - što te danas više zanima?
ŠOVAGOVIĆ: Istok. Zapad je sagrađen na lovi.
PLAYBOY: Posjetio si dosta tranzicijskih zemalja. Jesu li nas pretekli?
ŠOVAGOVIĆ: Ja ne vidim nikakvu razliku između ťeške i Njemačke. Po tom nekakvom standardu, gotovo je isto, tu su investicije bile ogromne. U Poljskoj, tamo je isto okej. Bio sam tamo na nekim susretima i bila je počela neka spika, na nekom okruglom stolu, između nekog Ukrajinca i nekog Rusa. Kao, zakaj mi imamo svoj književni jezik, a moramo gledati predstave na ruskom. Tada sam reagirao, rekao sam im da je otprilike tako počeo rat u nas - te deklaracije književnog jezika i slično - i da tu treba ići svakako s dijalogom, jer ako oni počnu zbog tih riječi divljat s tim nuklearnim oružjem kaj ga tam imaju, to ne bi baš bilo OK.
PLAYBOY: Bi li otišao na istok i do Beograda?
ŠOVAGOVIĆ: Pa bio sam, prošle godine. Na sajmu knjiga, s Jesenskim & Turkom, i dofurao nas je policajac HDZ-ovac na granicu sa Srbijom i rekao - dofurao sam vas dovde, a sad dalje kako bude. Tada nam je rastao adrenalin. Kad smo vidjeli tu jugoslavensku policiju, nije nam bilo baš svejedno, ali je prošlo bez incidenata. Uglavnom bila je spika da je Milošević sjebao Jugu, a da je Tuđman tu nama držao leđa. Bila je dosta izražena ta grižnja savjesti, a težište te krivnje ipak je u većoj mjeri na njihovoj strani. Moram priznat da sam se kao Hrvat osjećao dobro. Oni imaju problem koji može potrajati još deset godina, tako da ti je na neki način stvarno žao tih ljudi koji su protiv te službene politike. Shvatio sam da nemreš bit protiv nekog naroda, generalizirat. I niš, gledao sam par predstava, bio sam u kinu.

Nastavak razgovora s Filipom Šovagovićem možete pročitati u novom broju PLAYBOYA...