Prema procjenama temeljenim na podacima Njemačkog državnog zavoda za statistiku iz Hrvatske se u Njemačku prošle godine odselilo više od 50 tisuća osoba. Među njima je i sportski novinar Korčulanin Marko Nobilo. "Idem od nule. Dolazim u Njemačku kao stranac i ne mogu tražiti privilegije koje ne zaslužujem", rekao je za Deutsche Welle u lipnju ovaj mladi Korčulanin, a sredinom listopada spakirao je kofere i sletio u Berlin, gdje se je, čini se, dobro snašao.
Dočekali su ga obiteljski poznanici, a potom je sve išlo kao 'po špagici', onako po njemački. Počeo je raditi nakon tri tjedna, iako je, dodaje, mogao i prije.
Plaća za pola radnog vremena 700 eura
Sada na pola radnog vremena radi u jednom hotelu nedaleko središta Berlina.
"To je hotel s četiri zvjezdice, ima 200 soba. Moj posao je da punim mini-barove po sobama. Radim taj posao četiri sata dnevno pet dana u tjednu za nešto manje od 700 eura. Nekoliko puta mjesečno, za dodatnih 450 eura, perem posuđe u istom hotelu u večernjoj smjeni. Plaća dolazi krajem tekućeg mjeseca što je šokantno za mene", uspoređuje Marko situaciju s Hrvatskom u kojoj radnicima i po nekoliko mjeseci kasni plaća, a često ni ne uspiju naplatiti svoja potraživanja od poslodavaca. Pogotovo kada je riječ o sve nesigurnijem i potplaćenom novinarskom poslu.
U hotelu u kojem radi šarolika je ekipa, uz nekoliko Nijemaca, svi su ostali stranci; Poljaci, Španjolci, Belgijanci, Rusi.
Da isti posao radi u Hrvatskoj, radni dan mu se ne bi puno razlikovao. "Osim što je sve nekako normalnije i puno organiziranije, počevši od javnog prijevoza. Aplikacija na mobitelu mi izračuna kad moram krenuti iz kuće da bih došao u željeno vrijeme do posla, a mogućnosti je nekoliko za taj jedan smjer. Javni prijevoz je točan i uredan. A dan kao dan, posao i kuća", priča Marko.
Najam stana je veća investicija
Sada, kaže, traži stan za što mora prikupiti novac. Naime, većina stanova koji se iznajmljuju su prazni pa se praktično moraju potpuno opremiti. Najmodavci u Berlinu traže tri stanarine unaprijed, a da bi se uopće iznajmio stan, mora se priložiti potvrda da najmoprimac nikome ne duguje za stanarinu uz izvještaj o posljednje tri plaće.
"Uglavnom, krov nad glavom je skuplji nego u Hrvatskoj. Ali to je jedina stvar koja je skuplja nego recimo u Zagrebu, cijene hrane su slične, a gorivo je nešto jeftinije. Cijene su podjednake, a razlika u standardu velika. Ako živiš sam teško je, ali ako si u paru s djevojkom ili prijateljem, možeš se bez problema snaći, pogotovo ako znaš jezik. Ako si sam, dobro je da te netko 'pogura', a 'naših' u Njemačkoj srećom ima puno", priča i dodaje da je jezik počeo učiti sam mjesec dana prije odlaska u Njemačku.
Marko u Njemačkoj može uživati u kavi, ali i ne u kafićima u kojima je dopušteno pušenje.
Efikasna i brza birokracija
Za razliku od Hrvatske, u kojoj je birokracija mučna i spora, Marko je sve papire sredio za pet sati i za to nije platio ni centa: od prijave boravišta preko zdravstvenog i socijalnog do porezne kartice. "Jedino moraš znati kamo trebaš otići. Najduže sam čekao na papir bez kojeg praktično ne postojiš – prijavu boravišta. Došao sam u 9 ujutro, uzeo papirić na kojem je pisalo da ću doći na red u 11 sati i 34 minute. Vratio sam se u 11 i 20, a na red sam došao u 11 i 40", dodaje.
U potrazi za boljim poslom
Uz nabavku stana, vrijeme je i za razmišljanje o novom poslu, kaže Marko koji sada zarađuje oko 1.100 eura mjesečno. Želio bi pokušati konobariti na puno radno vrijeme.
"Tada bih zaradio od 1.400 do 1.500 eura. To ili neki drugi posao za veće novce. Nije da mi je loše, ali ovo je tek početak dok malo bolje ne naučim jezik. Sad već mogu tražiti više, jer mogu i ponuditi više", ispričao je Marko koji je Hrvatskoj radio kao novinar. Posao je volio, ali od njega nije mogao živjeti.
Kada dobro nauči jezik, u Njemačkoj planira posao tražiti u nekom mediju.
S Hrvatima se malo druži, Hrvatska mu ne nedostaje
Kada je riječ o samom dojmu Njemačke, Marka je najviše oduševila raznolikost svega, od ljudi do mogućnosti po pitanju bilo čega. Kaže sve je jednostavno i funkcionalno. No, Nijemci su, prema njegovom dojmu, ne previše druželjubivi, pa ih i nema puno s kojima se druži.
S Hrvatima se, priznaje, rijetko druži, a Hrvatska mu ne nedostaje. U razgovoru za Deutsche Welle priznaje da mu fali samo obitelj i neki ljudi. I kafići u kojima je dopušteno pušenje.
