Trodnevni koncert trebao je završiti u nedjelju navečer, ali je zbog jake kiše i oluje nastup posljednjeg izvođača odgođen za sutradan ujutro. U ponedjeljak se publika već vidno prorijedila i ostali su tek oni koji su čekali baš njega. Oko 9 sati, s bijelim Stratocasterom oko vrata, on se popeo na pozornicu i u deliriju odsvirao gotovo dva sata. Sa završnim taktovima pjesme "Voodoo Child" dečki iz pratećeg benda polako su počeli spremati instrumente. Ne i on. Smatrao je da ima još nešto važno što za kraj želi poručiti ne samo svima okupljenima, nego i svim svojim sunarodnjacima. Pa i cijelom svijetu. A ostalo je povijest.
Sve je krenulo od Hendrixa
Dogodilo se to 18. kolovoza 1969. na imanju Maxa Yasgura, pedesetak kilometara udaljenom od gradića Woodstocka. Umjetnik s porukom zvao se Jimi Hendrix, a pjesma koja mu je poslužila da pošalje tu poruku zvala se "The Star-Spangled Banner". Većini poznatija kao himna SAD-a. Od tog trenutka sve do današnjih dana traje rasprava o toj izvedbi. Bilo je oduševljenih, ali i uvrijeđenih. Za jedne izrazito važan izraz protesta, za druge omalovažavanje državnog simbola. Nekoliko dana nakon Woodstocka sam Hendrix objasnio je što on misli o načinu na koji ju je izveo. Upitan u emisiji "The Dick Cavett Show" zašto ju je odsvirao na tako neuobičajen ("unorthodox") način, Jimi se vidno zbunjen usprotivio: "That’s not unorthodox", a zatim s iskrenim osmijehom na licu pojasnio: "No, no. I thought it was beautiful".
Što je s ovom originalnom, psihodeličnom i na trenutke neprepoznatljivom izvedbom američke himne Jimi Hendrix htio poručiti? Prije svega da uz ratničku, rasističku, netolerantnu i elitističku postoji i "druga" Amerika. Ona koja zagovara ljubav, a ne rat, ona u kojoj se ljudi ne cijene po boji kože ili rasi, i u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom. I, možda najvažnije, htio je dati do znanja da nitko nema monopol na domoljublje, jer se domovinu može voljeti i poštivati na različite načine. Nemaju ga političari, ni vojni veterani, bogataši s Wall Streeta, a ponajmanje bijeli rasisti. Pa tako ni monopol na izvođenje himne nemaju isključivo vojni zborovi i orkestri. Hendrixova izvedba nije bila samo reakcija na probleme u društvu nego i poziv na akciju. Vlastitim primjerom htio je potaknuti ljude da ne odustaju od borbe za sretniji i pravedniji svijet. Za početak, za drugačiju i bolju Ameriku.
Nakon Hendrixa, kreativnost i originalnost postali su zaštitni znakovi javnog izvođenja američke himne. Ugledni glazbenici poput Marvina Gayea, grupe Kiss, Whitney Houston ili Lady Gage trudili su se svojim interpretacijama dati do znanja da američku naciju ne čini velika jednoličnost nego upravo različitost.
Inauguracija i himna još jednom dokazale postojanje 'druge' i drugačije Hrvatske
Ne mislim predsjedničku inauguraciju Zorana Milanovića uspoređivati s Woodstockom, niti Josipu Lisac s Hendrixom. Ali sam sretan zbog poruke koja je prije nekoliko dana poslana s Pantovčaka. Cijeli događaj, a onda i izvedba himne, još su jednom dokazali postojanje "druge" i drugačije Hrvatske. One koja se ne bori za bolju prošlost nego za bolju budućnost, koja politiku vidi kao rad za opće, a ne vlastito dobro, one u kojoj se Hrvati ne dijele na velike i male, koju ne impresioniraju lažna moraliziranja i neutemeljena obećanja. Zoran Milanović i Josipa Lisac pokazali su domoljublje potpuno suprotno onom kakvo nam, kao jedino ispravno, nameću posljednjih 30 godina. I to oni koji su se obogatili pljačkom hrvatskih radnika, kojima je ubijanje civila u ime hrvatstva herojski čin, koji provoditelje rasnih zakona i organizatore koncentracijskih logora nazivaju mučenicima. Domoljublje kojem smo svjedočili na inauguraciji ne isključuje nego uključuje, nastoji voditi jednaku brigu o svim građanima bez obzira na nacionalne, vjerske, spolne ili rasne razlike. To je domoljublje koje se ne manifestira držanjem ruke na srcu nego poštivanjem Ustava i zakona.
U svemu navedenom upravo je izvedba hrvatske himne konkretan primjer otpora nametnutim monopolima i stereotipima. Nakon pomalo zaboravljenih doajena domoljubne glazbene scene, tamburaša, vojnih klapa i opernih pjevača Josipa Lisac nam je dokazala da se "Lijepu našu" može osjetiti i interpretirati na potpuno drugačiji način. A da to bude s jednako, ili čak i više, emocija i iskrenosti.
Uvažavanje različitih interpretacija nije opasnost nego glavni uvjet napretka svakog pa i hrvatskog društva. A "Lijepa naša", odnosno pjesma kojoj je riječi napisao Hrvat, a glazbu Srbin, upravo je odličan primjer da su naše različitosti često puno sličnije nego što mislimo.
