20.09.
Razmišljam kako su mnogo mnogo veće zemljurine, od naše umiljate, vrlo mlade, vrlo malene, totalno slatke, uvijek napaćene i beskrajno fenomenalne zemljice, osvojile manje medalja na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000! (Nadalje, u ovom vrlo dobrom i jezgrovitom dnevniku, skraćenica za grandiozno olimpijsko sportsko natjecanje odgovara na skraćenicu OI! to je, ujedno, i tradicionalni pozdrav nas skinheadsa). Dakle, naša mala zemljica, iako je mala, osvojila je toliki broj medalja na OI! , da se sve ostale, ove veće zemljurine, mogu toliko posramiti, da bi im najpametnije bilo da se svi kompletno zapale i umru u totalnom neznanju, te da nama prepuste svoje teritorije kako bi ih podučili u raznim sportskim igrama, primjerice, vaterpolu ili hokeju na hašišu!
24.09. Oj Pešalove hrvatski sine, dignuo si uteg u visine! Odlučujem zaviriti na cnn.com, rubrika popismedalja.com., kako bi svima mogao reći točna imena tih velikih zemljurina, koje se mogu sramiti, do spaljivanja, zbog manje osvojenih medalja od naše male zemljice: Kamerun, Kolumbija, Mozambik, Čile, Indija, Kirgistan, Saudijska Arabija, Urugvaj, Vijetnam. Dakle, Kamerunci, Kolumbijci, Mozambikanci, Čileanci, Indijci, Kirgistanci, Saudijski Turci, Urigvajci i Vi posljednji, nabijem vam Ho Ši Mina, Saigon, Hanoi, sindrome, "Full Metal Jacket", "Platoon", "Lovca na jelene" i ostale gluposti - sram vas bilo!!!
Da, tih devet ogromnih zemalja, svaka ko Rusija, a svaka osvoji manje medalja od naše zemljice. Nikad u svom životu nisam bio toliko ponosan na snagu i veličinu svoje domovine! Plakao sam danima, kao što sam nekoć plakao na filmove tipa "Četverored", "Gospa", "Vukovar se vraća kući", a posebice "Krhotine" + "Isprani".
29.09.
Plakao sam sve do gore navedenog datuma, odnosno sve do onog trenutka kad sam u svoj stambeni kompleks primio mislioca iznimne dubine, Saleta iz Dugava, te mu vrlo slikovito dočarao svoje osjećaje spram sportskih uspjeha jedine nam domovine! A onda me je on onako pogledao, onim izrazom lica kad znaš kako netko za tebe misli da si glup i neobjektivan, te mi rekao: Kako si glup i neobjektivan! Potom je nastavio dalje: Zacijelo si gledao neprekidno HTV! Odgovorio sam mu potvrdno. Da, doista sam neprekidno gledao HTV! Tada mi je postavio sljedeće pitanje: Budalo! Pazi sad ovo! Što je zajedničko ovim zemljama: Nizozemska, Jamajka, Danska, Slovačka, Belgija, Taivan, Estonija, Slovenija i Bahami? Slegnuo sam ramenima i nesigurno odgovorio: Nemam pojma...možda imaju izlaz na more i predivnu, razvedenu obalu, poput obale naše domovine. Sale je zapalio cigaretu, udahnuo dim cigarete, uzeo gutljaj piva, kojeg je podosta brzo popio, i dok je ispuhivao isti onaj dim, rekao: Stvarno si kreten! Ništa ne kužiš! To su manje zemlje od naše, koje su osvojile veći broj medalja na OI! Točno ih je devet kao i onih većih koje su osvojile manje medalja, a koje si ti tako mudro nabrojao, samo što su ove manje s većim brojem medalja većinom u Europi, a ove veće s manjim brojem medalje tamo daleko majmune!!! Odmah sam ga zapitao odakle mu ti lažni podaci, a oni mi je, s povećom dozom sigurnosti, odgovorio: CNN.com, poluidiote! Vidio sam da mu je dostupna električna pošta, explorer, netscape i ostale smicalice, kao i meni, tako da je svaki moj protuargument bio besmislen. Fuck! Tada mi se mozak konačno razbistrio! Kao i obično, shvatio sam da sam totalni kreten, poluidiot i jadni idealista sklon gledanju programa koji dolazi iz one ogromne birtije s velikom antenom na Prisavlju! Shvatio sam da je moja domovina totalno osrednja! Najgore!!! Kad si u vrhu - pričaju o tebi, kad si na dnu - pišu o tebi, a kad si osrednji Who d fuck You Are?
04.10.
Tog dana sam se konačno oporavio od nemilih događaja. Opet su se moje domoljubne emocije stale penjati prema točki usijanja, kad je stvar iznova krenula po najbrutalnijem zlu! Dok sam tog kobnog predvečerja brisao prašinu, čuo sam nekog ćelavog političara kako izgovara rečenicu Pet plus jedan minus jedan. Začudio sam se! Pet plus jedan minus jedan opet iznosi pet, pa nisam shvatio zašto taj političar uopće troši riječi i spominje neki plus jedan, pa se vraća na minus jedan, da bi opet dobio onih početnih pet? Sav taj kaos i nered u mojoj glavi potakao me je da istu okrenem prema tv ekranu. Imao sam što za vidjeti, a još više za čuti! Radi se o nekakvom ujedinjavanju svih zemalja biše tzv. SFRJ, minus Slovenija, no plus Albanija! Da li sam zato ginuo? Hoću li za nekoliko mjeseci slušati himnu Od Tiraneeeee do Breganeeeeee, od Đerdapa pa do Piranskog zaleva moždaaaaa.... Hoću li za nekoliko mjeseci gledati u svojoj domovini neku novu zastavu, zastavu na kojoj albanski i srpski orao igraju, s malim figuricama Crnogoraca, šah na na našoj šahovnici, dok im iz ustiju, nonšalantno, vire polustrgani bosanski ljiljani, a iz pozadine se probija ono kičasto makedonsko sunce? Katastrofa! Sve je tako loše! Sve je ravno samoubojstvu!
10.10.
Iz dana u dan bio sam sve više razočaran svojom domovinom, samim sobom i svojim bijednim životom, da sam odlučio otputovati negdje, onako, samo da odem, makar i u zemlje tipa Kirgistan, Mozambik ili Urugvaj. Tada se sjetih svog dobrog prijatelja iz Tokyja, Japan! Njegovo ime je Yasujiro Mizoguchi i spavao je kod mene za vrijeme Univerzijade 1987. Bavio se nekim čudnim sportom, i osvojio prvo mjesto u tom sportu. Mislio sam kako bi bilo dobro da me se sjeti, pa me pozove u Tokyo, Japan ja se tamo provedem super, te zaboravim na poraz i sportski neuspjeh vratim se kući totalno oporavljen i sretan, spreman za nove avanture. Nazvao sam ga i dobio otprve. Bio je u stanu u Tokyju i nešto radio u tri ujutro. Bio je vrlo hladan i rekao mi da dođem, da mogu spavati kod njega, ali da mu ne pada napamet da me časti s klopom i cugom onako kako sam ja častio njega 1987. Kao, kod njih je situacija takva da bi mu svi mater majčinu da skuže kako bijelcu, i to još iz srca Europe, plaća klopu, cugu i ine stvari, a osim toga i s lovom je vrlo tanak. Odgovorio sam mu onako kako mi to obično činimo: Ma sve je o.k., ja plaćam sve, dolazim ti u goste itd.
16.10.
Nabrzinu spakiram stvari, ostavim Saletu ključ, da gdjekad zalije cvijeće i pokupi račune. Prije aviona odem na banku provjeriti je li onaj kreten od Putina nešto platio, no, naravno, ništa, ni kopjejke! Uskoro se nađem u Tokyju, Japan. Dočeka me Yasujiro na aerodromu, uvali mi selotejp i kaže da moram u wc, kako bi prozirnom ljepljivom trakom ukosio svoje oči, da ne skuže da nisam njihov. Potom mi naredi da se moram obrijati, osobito svoja bogata prsa, te na sebe navući kimono i Japanke, kako bi bio još manje sumnjiv. Vidim Yasujiro sve isplanirao. Oprezan je! Ja se ništa ne bunim, šutim. Ovakav, maskiran izgledam kao totalni poluidiot, ali valjda je Yasujiro u pravu. Čuo sam još ranije od nekog tipa da su Japanci najžešći fašisti, da je njihovo obožavanje domovine na granici ludila, da svi imaju manje plaće od nas, ali kao rade za tu domovinu koju obožavaju do ludila, pa im ništa nije teško. Prođe mi kroz glavu, sad kad sam preodjeven u tradicionalnog Japanca, Yasujiro će možda inzistirati da i ja nešto radim, da budem još manje sumnjiv. Tako je i bilo! Yasujiro je isplanirao sve! Moram biti stalno pokraj njega, na njegovom radnom mjestu. On je već ljudima u firmi najavio da mu dolazi rođak iz provincije, kao ja sam neki japanski šegrt Hlapić, šegrt Hlapioko! Naravno, sve radim besplatno, jer ja isto tako volim Japan, a Yasujiro radi između 16 i 18 sati dnevno. Moj je zadatak besprekidno šutiti, te, gdjekad, kimnuti glavom. Možda sam se zajebo što sam otišao u ovaj posjet, ali sad je kasno, već sam postao Japanac!
Odmah s aerodroma na posao! Yasujiro radi u firmi veličine moje dnevne sobe, s još stotinjak luđaka, a opis njihovog radnog mjesta odgovara na sljedeće pitanje: Kako nogometašima na predstojećem svjetskom prvenstvu ugraditi malu kameru na i/ili u glavu, čelo, oko i sl., kako bi mi gledatelji mogli pratiti prijenose iz vizure svakog od igrača na terenu? Kakvo ludilo! Kakve budaletine! Svi rade na megabrzim kompjuterima u nekim naprednim programima, hodaju uredno lijevo-desno-gore-dolje, pričaju neprekidno na telefone veličine riže, pročavaju nekakve opasne žice i svakih dva sata imaju desetminutni sastanak, u kojem svaki član firme ima trideset sekundi da izloži svoje najnovije mišljenje, pa onda opet svi na polje! Prvih šest sati sam nekako izdržao. Kimao sam glavom na sve što bi Yasujiro rekao, a dok su sastančili ja sam kao podrobno slušao i pokušavao sam biti što manje sumnjiv. A onda, nakon šestog sata, nastupila je glad. Da mi je barem bilo zrno riže! Bilo mi neugodno upitati japanskog prijatelja kad će klopa, da ne ispadnem nepristojan. Još su me i žuljale oči od selotejpa i zima mi je bila za noge, zbog tih Japanki. Prošla su još dva sata, a nitko od ovih zaposlenika ne žali se na glad. Ja trpim, sve manje kimam glavom, a želudac sve više boli. Oko desetog sata situacija je postala ravna samoubojstvu, no nisam ga učinio ja, nego moj jadni japanski prijatelj, Yasujiro. Kako? Jebiga, nepažnjom sam skinuo selotejp, oči mi postadoše naše, iz srca Europe. Dečkima iz firme nije bilo teško zaključiti kako se radi o lažnom Japancu, svi su pogledom prostrijelili Yasujira u smislu sram te bilo, a ovaj nije mnogo oklijevao. Izvadio je iz ladice mač i bez riječi počinio harakiri. Potom su svi prostrijelili pogledom mene u smislu vidi špijuna, a ja pokupim kofer i trk na aerodrom.
Ponovo odjeven u sebe, gledam na aerodromskom monitoru koji je prvi let za najbliže mjesto prema Zagrebu. Ima Teheran, za deset minuta. Idem tamo, pa ću od tamo dalje. Upravo kad sam krenuo na šalter da kupim kartu, zazvoni mobitel. Vidim zove Sale iz Zagreba. Kaže tražila me murija prije par sati, baš kad je on zalijevao cvijeće i spremao račune na policu predviđenu za račune. Pitali su ga, između ostalog, gdje sam bio ujesen 1991. godine. On, totalna budala, kaže istinu: U Gospiću, zašto pitate? Oni odgovaraju: Ma ništa, ništa, onako pitamo, bez veze.
Ovo je kraj! Kamo da idem sada, kad se ne mogu vratiti u svoju jedinu osrednju domovinu? Ne mogu ostati niti ovdje u zemlji najvećeg reda, jer mi je naporno! Tada mi je proradio mozak, i logikom sam složio lančano-mozaičnu strukturu! Došao sam iz osrednje zemlje u zemlju najvećeg reda! Znači, da sada, iz zemlje najvećeg reda, moram krenuti u zemlju najvećeg nereda. To je, naravno, Rusija! Žicat ću Putina azil, mogu mu i oprostiti sve dugove, onako zauzvrat.
17.10.
Odspavao sam nemirnim snom dva sata u čekaonici zrakoplovne luke najvećeg japanskog grada. Oko 10.20, po japanskom vremenu, ušao sam na redovnu Aeroflotovu liniju Tokyo-Moskva i krenuo prema zemlji najvećeg nereda. Pišem ovaj tekst u trenucima kad se avion spušta u Novosibirsk, kako bi uzeo kerozin, grad od čije sam ljepote spreman zaplakati! Eto, u ovim teškim trenucima, kad ne mogu biti najbolji u zemlji najvećeg reda, a neću, ne želim, a u krajnjoj liniji, niti se ne smijem osrednji vratiti u najosrednjiju zemlju, bit ću loš i zao u zemlji najvećeg nereda! Ili ću se udaviti u votki ili ću postati mafijaški šegrt, naprimjer kod nekog gospodina Timofejeva. Da, toliko sam se razočarao u svoju domovinu, da sam odlučio postati utjelovljenje zla sušta suprotnost dobrom!
Pročitajte prethodnu kolumnu:
