Berba 2000. u Hrvatskoj je završena. I hvala Bogu da jest! Jer, otkad se ekipa sa šanka kafića na glavnom samoborskom trgu, ekipa sa slikovitim nadimcima kao što su Čokli, Marči, Bara i Šeki (pomorac, trgovac čavlima, ugostitelj i bravar), vratila s berbe iz vinograda na brežuljku Gradišće, nedaleko od grada, to zaista više nije bilo za izdržati! A tek spika na nedjeljnoj kavi... Ma ni muskulfiber od nošenja brenti strmim vinogradom, koji im je zahvatio valjda svaki mišić na tijelu osim jezičine, neće ih zaustaviti: ?Koja godina, čovječe!... 20 posto sladora... 21 posto, 22 posto!...? A šećer, bogme, raste li ga raste. Pa se našem društvu pridruži još jedan, tek pristigao iz svojeg vinograda na Plešivici, i bez dobro jutro bubne ko iz topa: ?Ljudi! Je li to moguće!? 23 posto!? Kao vrhunac svega, te me večeri nazove tast i kaže: ?Čuj... Znaš da vugava na Visu ima 30 posto.? ?Stanite, ljudi?, rekoh, ?stvarno ste pretjerali! Kak je krenulo, svi bumo završili kod dr. Granića na Zavodu za dijabetes!? Stoga je autor, razljućen tom silnom samohvalom, razmetanjem, a i sa stanovitom sumnjom u kvalitetu hrvatskih vina, koja se ipak, priznali mi to ili ne, u posljednje vrijeme naslućuje u Hrvatskoj, odlučio krenuti u akciju te munjevito, poput Superhika, za Playboy prokomentirati ovogodišnja događanja na hrvatskoj vinskoj sceni. Pa će, prije svega, izrešetati tridesetak vodećih hrvatskih vinara, vinograda, enologa i trgovaca vinima. Naravno, tu je i kraći posjet plješivičkim vinogradima. Hm, podrumima... Obećavam: neću pisati o kemijskom sastavu bobica, insekticidima i herbicidima.
Prije svega, znači li vam uopće išta godina berbe, na primjer 1989., 1992., ili 1995.? Znači li išta struci u Hrvata - enolozima, vinarima, vinogradarima, vinotekarima - i ima li, kako je tome slučaj u cijelome svijetu, određenu komercijalnu vrijednost? Drek znači! Isto što i meni - puka činjenica na etiketama boca.
Krenimo redom te, unatoč protivljenju eurofoba, bacimo pogled preko granice. Na svjetskom tržištu vinima, godina berbe najvažnija je za neka od tradicionalno najtraženijih francuskih vina, posebno neka bordoška crna vina za koja su neki ljudi spremni iskrcati jezivu svotu novca. To su, naprimjer, vina kao što je Chateau Margaux, Latour, Lafite - Rothschild, Haut Đ Brion (Cabernet Sauvignon, Cabernet Franc, Merlot) te, naravno, Chateau Petrus iz St. Emilona, trenutno najskuplje vino na svijetu.
A, kako stvari stoje, tome će još dugo biti tako: svaka čast australskom shirazu, čileanskom merlotu, ili možda nekom kalifornijskom chardonnayu, no činjenica je da će još dugi niz godina ponos svake malo bolje kućne kolekcije biti francuska vina, prije svega mislim na bordoška crna i burgundijska bijela vina, te šampanjce. Tim vinima, zapravo grupi vina za koja je godina berbe zaista izuzetno važna, mogla bi se pridodati i neka njemačka, ne toliko zbog kvalitete koliko zbog sličnih uvjeta u regijama u kojim se proizvode, uglavnom vina iz vinorodnih područja uz rijeke Mosel i Rajna.
U svijetu, koliko god vas netko pokušao uvjeriti kako postoji golema razlika u godini berbe i kvaliteti nekog, naprimjer, hrvatskog vina iz 1989. i 1997., godina berbe važna je jedino u spomenutim regijama. Zašto? Razlog je vrlo jednostavan. S obzirom na slične klimatske uvjete i geografski položaj tih regija (sjever, vrlo hladne regije, smrzavanja), grožđe u njima, budimo slikoviti, iz godine u godinu dozrijeva na oštrici noža. Razlika u kvaliteti vina proizvedenog od nedovoljno dozrela grožđa u jednoj godini, a već naredne godine spravljenog od prezrela grožđa bogata sladorima, očita je svakom pikzibneru, te se zbog toga godina berbe katkad procjenjuje u razmjerima od potpune katastrofe pa sve do trijumfa, koji se, naravno, iz komercijalnih razloga, ili zbog taštine, razglasi na sva medijska zvona. Ovisno o tome, bordoška će Academie du Vin de Bordeaux, na primjer, godinu 1995. procijeniti izuzetno uspješnom za sve vinograde, 1987. proglasit će prosječnom ali ipak godinom u kojoj iz određenih vinograda dolazi dosta kvalitetnih vina, dok 1984. nitko neće nazvati katastrofom - takvo što nitko nema muda ni pomisliti, kamoli izgovoriti Đ već mnogo nježnije: neujednačenom. Kao vrlo dobre godine, tako bar tvrde svjetski vinski autori, a bogme i jedan prilično obrazovan zagrebački vinotekar, navode se 1971., 1975., 1982., 1990., 1997. Tako će, recimo, karton (12 boca) Chateau Petrusa, stopostotnog merlota iz St. Emiliona iz 1982., doseći cijenu od vrtoglavih 9000 funti (bolji auto srednje klase!?), dok će karton vina istog proizvođača iz 1980., znači čak dvije godine starijeg vina, na aukciji u Christie?su ili Sothebyju kupiti možda nekakav umišljeni faker s Beverily Hillsa, odrastao na fanti i spriteu, ali, eto, baš je pri lovi i htio bi se počastiti tamo nekim francuskim fancy vinom, te za njega platiti ?samo? 1650 funti.
No, ovisno o godini, koliko god ta vina bila skupa i cijenjena, kojiput se dogodi da baš i nije sve tako sjajno, te su mnogi vlasnici vinarija i podrumari prisiljeni učiniti nešto što, recimo Đ a to vam jamčim Đ nikad nije učinjeno na Plješivici. Procijene li kako je kvaliteta njihovih vina te godine izrazito niska i da bi to moglo naškoditi njihovoj teško stečenoj reputaciji, svoja vina pošalju na tržište namjerno svrstana u nižim kategorijama, pa ponekad čak i u kategoriji običnih stolnih vina. Neki od njih redizajniraju etikete, dok neka vina, ne mislim pritom na najskuplja, katkad završe, vjerovali ili ne, kao kvasina.
No, vratimo se u stvarnost. Zaboravimo zasad na ta, većini Hrvata nedostupna, francuska vina i budimo realni. Nažalost, prosječni hrvatski vinoljubac ipak živi u zemlji u kojoj se Francekove još poziva u berbu (baš to su nedavno učinili nekoć slavni ?Iločki podrumi?, čiji je Traminac još ne tako davno bio posluživan gostima na krunidbi kraljice Elizabete), u zemlji koja je jednom Novaliću omogućila da kupi ?Kutjevo? i riječko ?Istravino?, veliko hrvatsko bogatstvo, bez obzira na to što mi mislili o trenutnoj reputaciji tih vinarija. Protiv bivših Badelovih direktora vode se istražni postupci zbog raznih muljaža - navodno je jedan od njih, velika Hrvatina, prije nekoliko godina uvezao više tisuća vagona vina iz Španjolske, te tim izuzetno domoljubnim potezom, kako tvrde neki od mojih sugovornika, sjebao hrvatsku vinsku scenu na dulje staze).
Ali, prije svega, dajmo odgovor na pitanje s početka ove priče: Kakva je važnost berbe u Hrvatskoj? Odgovor - skoro nikakva, osim u ekstremno lošim godinama. To isto vrijedi za Italiju, jug Francuske, Španjolsku te za ostale svjetske vinogradarske regije koje se, kao i mi, mogu podičiti relativno stabilnom i predvidljivom klimom. U tim zemljama, uz pretpostavku da se savršeno izvedenom vinifikacijom od ubranog grožđa spravljaju zdrava i prirodna vina, godina berbe ostaje zaista tek puka činjenica na etiketama boca. A kako stvari stoje, nasreću, hrvatsko je grožđe, bez obzira na cinične primjedbe, u pravilu zdravo i kvalitetno. Dospije li u prave ruke, što nije čest slučaj, ono može dati vrhunska vina. To su činjenice. Zašto su vrhunska hrvatska vina rijetkost u vašim domovima, restoranima, trgovinama i hotelima, to je već drugo pitanje. No, pokušajmo analizirati trendove i događanja na hrvatskoj vinskoj sceni 2000.
Prvo, ?Vinovita?. Najveća izložba vina u Hrvata, održana potkraj proljeća na Zagrebačkom velesajmu. Toliko je velika da će se već sljedeće godine održati u sklopu proljetnog sajma, a ne kao samostalna izložba. Objašnjenje: nedovoljna posjećenost - što drugim riječima znači da smo još jednom krivi mi, ?potrošači s nedostatkom vinske kulture?, kako nas često nazivaju baš neki od organizatora tog hepeninga. To što su nam, naprimjer, neka od zaista izvrsnih bijelih vina nuđena na kušanje nerashlađena i posluživana u ružnim čašama na stalku od jedan deci, u kojima vam na autobusnom kolodvoru poslužuju mineralnu uz kavu, e to valjda pripada samo njima znanom kulturnom miljeu. Nije bila izložena ni jedna jedina bačva! Zaključak: izuzevši dobro osmišljen nastup Istrana i zaista srdačno druženje malih vinara; već viđeno - dernek uz pršut i sir brkatih direktorčina u demode odijelima i bivših konobara, danas vlasnika hotelskih lanaca sa svojim jebaljkama.
Drugo, sve veća sumnja u kvalitetu hrvatskih vina. Nažalost, to zahvaća sve više konzumenata koji se, sudeći po trendu koji se u 2000. posebno osjeća u Zagrebu, okreću uvoznim vinima. Istina, vaš autor prodao bi rođenu mamu za bocu toskanskog Brunello di Montalcina (Lisini), Chateuneuf de Papea (Beucastel) s Ronne ili Syraha iz Côte-Rôtie, ali ipak - srce boli kad mi, uz uvjete kakve imamo, utjehu tražimo u inače izvrsnim uvoznim vinima Renéa Barbiera, Louisa Michela, Olivera Leflaive, Angela Gaje, Roberta Mondavija i ostalih. Upravo je nevjerojatan podatak koji mi je iznio jedan zagrebački trgovac vinima: od sto boca prodanih u njegovoj vinoteci, 80 je uvoznih, 20 domaćih - 15 Dalmatinaca, a samo pet s kontinenta. Ukupno gledano, dobro se prodaju vina petnaestak, dvadesetak proizvođača: Miloš, Grgić, Skaramuča, Miličić, Plenković, Plančić, Poduje, Grabovac, žlahtine. Slijede Matanović, Jarec, Gregurek, Krauthaker, Zdjelarević, Bobnjar, Enjingi, te naravno Istrani Matošević, Kozlović, Arman.
A opet, moj prijatelj Kika, konobar kod samoborskog Gabreka, kaže: ?Mogu ti ja, stari moj, imati najbolji chablis, najbolji kalifornijski chardonnay, Möet- Chandonove šampanjce, ali kad mi dođe ekipa, poloče mi svu žlahtinu koju imam.? I to je dobro! Popularnost žlahtine, bilo Zlatne, Katunarove ili Toljanićeve, meni osobno dosadna i tupa vina, govori o tome da se Hrvati uz to pitko, svježe i lagano vino, polako ali sigurno, preko škropeca s par kapi Jamničke, odmiču od gemišta 2/8 i kiselina, te da napokon, iako je to još dug i teturav put, prelaze na čista vina. Još kad bi se riješili lokanja...
Dalje: Grgić je u Dalmaciji napravio pravu stvar. Smekšao je pelješki plavac, koji me, iskreno, ovakav kakav je dosad bio, podsjeća na potentnog pubertetliju kojem je krv udarila u glavu i koji bi nešto mrčio, ali ne zna kako. Grgić ga je ?skuhao? po američki, onako kako to oni rade sa zinfandelom, te me sad već podsjeća na nekog starog iskusnog fakera. Mislim da mnogi u Hrvatskoj još nisu shvatili svu veličinu tog poteza, koji je prekretnica u načinu proizvodnje dingača i plavca uopće. Nasreću, mnogi su shvatili (Miloš, Poduje, Matošević, Degrassi i još neki), koji je osnovni problem hrvatskog vina - dozrijevanje, ili još bolje - odležavanje, pa se može reći kako je posljednjih godina barikomanija (barrique - nova hrastova bačva zapremine 225 litara) zahvatila Hrvatsku. Zapravo, svejedno je kakva je bačva, velika tradicionalna ili barrique, ali nam dajte piti dobro odležana vina. Nemojte ih, kako to sad mnogi čine opravdavajući se nedostatkom novca, puniti u boce dva mjeseca nakon berbe!
Istrane sam namjerno ostavio za kraj jer znam da je već svima puna kapa Istre. Ili je to možda zavist? Istrani najbolje ovo, Istrani najbolje ono... No, činjenica je, ako su nas Slovenci prešibali za 27 kopalja, kako to tvrdi većina mojih sugovornika - tada su Istrani barem deset puta bolji vinari od ostatka Hrvatske. Zašto je tome tako? To vam je kao one Fructalove reklame osamdesetih. Kad su ih Slovenci radili, nisu izmišljali toplu vodu, nego su, uz malo mašte i osobnog dodira, nabavili dobru opremu i preslikali ono što se tada u svijetu radilo. Istrani zasad imaju bolju opremu od svih malih vinara u Hrvatskoj, njihovi podrumi su kao apoteke, a, koliko čujem, priznanja za rad tih, uglavnom mladih, ljudi dolaze sa svih strana. Prošli su mjesec neka istarska vina degustirana u određenim francuskim enološkim krugovima i tamo je, kako se čini, a to je vrlo zanimljiv podatak, od svih kušanih vina najbolje prošla malvazija, uz komentar: tako južno, a tako suho. Interes za kupnju nekih istarskih vinograda u posljednje vrijeme, navodno, pokazuju i određene, u svjetskim razmjerima etablirane, francuske i talijanske vinarije. Zanimljiv je komentar koji je na tu vijest dao Ivica Matošević: ?Baš bi mi bilo drago da dođu!? A kako javlja HINA, njegov je Chardonnay Millenium Anima, berba 1998., dobio posebno priznanje bivajući nedavno degustiran u vinskim predsjedničkim dvorima, OIVĐu u Parizu, središnjoj svjetskoj vinskoj udruzi.
I što onda očekivati od berbe 2000. u Hrvatskoj? Kakva će biti kvaliteta vina, prerano je govoriti jer moštovi tek vriju. No, stručnjaci govore sljedeće: ova je godina specifična jer je, prije svega, karakteriziraju velike suše i afričke temperature. Štete od suša, barem što se vinograda tiče, nisu velike, osim na položajima s plićim tlom. Zbog visokih temperatura izgubile su se razlike u dozrijevanju različitih sorata grožđa, izgubile su se i razlike između regija, pa je berba, zapravo, u svim hrvatskim vinorodnim regijama obavljena unutar jednog mjeseca. Grožđe je ove godine zdravo, sladori su visoki, ali ne previsoki, dok su ukupne kiseline dosta niže. Prinosi su manji od prošle godine, ali ne značajno, što bi se, uz ostale potrebne uvjete, kažu, trebalo odraziti na višoj kakvoći vina. Očekivanja su velika - svi moji sugovornici, bili to podrumari velikih vinarija ili mali proizvođači, vinari hobisti ili trgovci, tvrde kako bi vina od uroda ovogodišnje berbe trebala biti nezapamćeno visoke kakvoće.
E, znam što ćete sad reći. Sve smo mi to već čuli još u vrijeme najcrnjeg mraka! Senzacionalna berba! Najbolja dosad! Klonovi rajnskog rizlinga, doneseni iz Alzasa i posađeni u Slavoniji, daju tri puta veće prinose nego u rodnoj im domovini! Super berba, a vina: bljak. Pa, dobro - ako je berba 2000. bila tako dobra kao što kažu gospoda enolozi, ako smo mi svih tih prijašnjih godina imali zdravo grožđe, u čemu je problem? Zbog čega nam se onda još uvijek s polica trgovina i vinoteka smije đavo u bocama? I hoćemo li, napokon, dobiti išta dobra od tih silno uspješnih berbi, osim vina koja nam daju nekolicina osobenjaka i tvrdica koji uporno furaju svoj film ne slušajući nikoga.
Zaista, pravo blago hrvatskog vinarstva čine upravo ljudi poput Miloša s Pelješca, Matoševića iz Istre, Poduje s Visa, koji, kako sam kaže, uzme par buteljki, ode na čamac s društvom, baci panulu i uz čašicu plavca pričaju o vinima. A to vrijedi i za vinare poput vašeg lokalnog poštara, mesara ili trgovca koji svakodnevno nakon posla s velikim entuzijazmom i ljubavlju njeguju svoje vinograde. Oni redom ne posjeduju formalno enološko obrazovanje i vinima prilaze - ne mogu se oteti tom dojmu - više mistički, čitajući, pretpostavljam, Bibliju, Mediteranski brevijar i Hamvasovu Filozofiju vina, umjesto suhoparne stručne literature.
Nažalost, danas na hrvatskoj vinskoj sceni, kojom, čini se, još vladaju masni direktori iz prošle države, vlada potpuna zbrka, letargija, nemoć i sumnja. Mnogo je zle krvi: optužuje se, ogovara, svatko je svakome dužan. Osjeća se sve veći jaz između države, koncepcija velikih vinarija, koje su u proteklih deset godina bile zaštićene kao svete krave (ako uopće imaju kakve koncepcije), te prezaduženih malih vinara koje muljaju svi odreda - od prekupaca, nakupaca, ugostitelja, inženjera koji im kontroliraju vinograde do države. Struka je izuzetno bahata. Većina enologa i stručnjaka iz raznih instituta i zavoda prije svega inzistira na pravilno izgovorenoj terminologiji, a malim se vinarima, iz tih istih institucija, umjesto pomoći u osiromašene vinograde, šalju višečlane ?komisije? u harač.
Niste li svjesni tužnih posljedica, prolistajte vinsku enciklopediju nekog od vodećih svjetskih autora kao što su Hugh Johnson, Oz Clarke, Jancis Robinson. U njima ćete, uz čitave stranice i poglavlja hvalospjeva posvećena mađarskim, bugarskim, rumunjskim, moldavskim, pa čak i crnogorskim vinima (nedavno je u anketi engleskog časopisa Decanter jedan crnogorski Vranac proglašen najboljim vinom mjeseca koje se pojavilo na engleskom tržištu), nažalost, pronaći ovo: Hrvatska: Kontinentalna Hrvatska proizvodi bulk vina (uvreda u vinskom svijetu: rinfuza, pojam nekvalitetne mase). Mediteranski pojas: obratite pažnju na Postup i Potomje. Toliko o slavi. Koliko god mi kingkongovski udarali u dlakava nam hrvatska prsa.
I što sad? Ništa. Pijte i dalje hrvatska vina. Vjerujte što govorim jer imam dosta u dupetu - to su najbolja vina na svijetu. Istina, znam da nisu sjajna, ali što drugo očekivati. Loza je umorna; godinama mučena i masakrirana rukama sitnih profitera, prepotentnih štrebera, župana i podžupana, vraća ono što joj se daje. Zasad. A dok ne bude drugačije, riskirajte litru-dvije benzina i svoja vina potražite po lokalnim brežuljcima, u podrumu svog lokalnog poštara, ribara, mesara, trgovca ili, kako je to kod mene u Samoboru slučaj, vlasnika kemijske čistionice. To su jedina vrhunska hrvatska vina. Zasad.
Hrvatski vinari 2000. Ima li nade da konačno dobijemo pristojno vino
