Te 1968. ljeto je za Čehe i Slovake doista bilo varljivo. Počelo je s velikom nadom, završilo s velikim razočaranjem. Nekoliko mjeseci ranije u Čehoslovačkoj je pokrenut sveobuhvatan i gotovo revolucionaran proces liberalizacije društva poznat pod imenom „Praško proljeće“. Nažalost, izgradnjom „socijalizma s ljudskim licem“ nisu bili oduševljeni niti „veliki brat“ u Moskvi, niti „mala braća“ u Berlinu, Varšavi, Budimpešti i Sofiji.
Kako bi onemogućili daljnju demokratizaciju čehoslovačkog, a posljedično i vlastitih društava komunistički čelnici SSSR-a, Poljske, Istočne Njemačke, Mađarske i Bugarske odlučili su reagirati. U noći s 20. na 21. kolovoz 1968. nakon munjevite vojne intervencije zemalja Varšavskog pakta Čehoslovačka je okupirana. Alexander Dubček, glavni „krivac“ za promjene, zajedno s najbližim suradnicima je uhapšen i prevezen u Moskvu. U vojnoj intervenciji nije sudjelovala Rumunjska, ali ne zato što je tamošnji diktator Nicolae Ceausescu bio suglasan s karakterom promjena u Čehoslovačkoj već isključivo kako bi podrškom buntovnicima iz Praga još jednom naglasio vlastiti bunt prema Moskvi.
Jedina komunistička zemlja koja je, i u proljeće i u ljeto 1968., davala iskrenu podršku Čehoslovačkoj bila je Jugoslavija. Uostalom, reforme na kojima je inzistiralo čehoslovačko rukovodstvo bile su najvećim dijelom inspirirane upravo reformama koje je godinama provodilo jugoslavensko rukovodstvo. Samo nekoliko dana prije vojne intervencije Prag je došao posjetiti jugoslavenski predsjednik.
'Trijumfalni doček heroja'
U trenutku u kojem su se mnogi već pribojavali najcrnjeg scenarija Titov dolazak značio je daleko više od uobičajenog protokolarnog posjeta. O „trijumfalnom dočeku heroja“, tisućama ljudi koji su od aerodroma do centra grada stajali uz cestu i skandirali Titovo ime, ali i obećanom nastavku političke i ekonomske suradnje između dvije zemlje izvještavali su i ugledni svjetski mediji poput Time Magazina, New York Timesa i Economista.
Tenkovi na ulicama Praga nisu utjecali na promjenu raspoloženja u Jugoslaviji. Naprotiv. Uz oštru osudu okupacije i brojne mitinge podrške čehoslovačkoj neovisnosti uslijedili su i prvi izrazi pomoći. Već 21. kolovoza ujutro Tito je na Brijunima primio četiri čehoslovačka ministra koji su tih dana ljetovali na jadranskoj obali. Zbog straha za vlastitu sigurnost zamolili su jugoslavenskog predsjednika da im dozvoli ostanak, ali i omogući političko djelovanje. Iako svjestan negativnih posljedica po sovjetsko – jugoslavenske odnose Tito je čehoslovačkim drugovima na raspolaganje dao vilu u elitnom dijelu Beograda, financijska sredstva i svu logistiku potrebnu za rad „vlade u egzilu“.
Ovaj simbolički važan čin pratili su i konkretni izrazi solidarnosti s onima koje je neizvjesnost u tom trenutku najteže pogađala.
Produženi boravak na Jadranu
Oko 50 tisuća Čeha i Slovaka na godišnjem odmoru na Jadranu (među njima i Dubčekova supruga sa sinom) zbog vojne je intervencije odlučilo odgoditi povratak u domovinu. Da bi im se olakšao neplanirani produženi boravak cijelo društvo priskočilo je u pomoć. Vlasnici apartmana dopustili su da nastave besplatno koristiti njihov smještaj, a isto su učinili i brojni hoteli, kampovi, učenički domovi i poduzeća, poput npr. vinkovačkog „Dilja“ čiji je radnički savjet donio odluku „da se svim gostima iz Čehoslovačke koji su boravili u sindikalnom odmaralištu ovog poduzeća dade besplatna hrana i smještaj“.
Privremeno boravište ponudile su i obitelji koje se nisu bavile turizmom, kako u gradovima uz obalu, tako i onima u unutrašnjosti. Tako npr. „Glas Podravine“ izvještava o tridesetak obitelji koje su udomile stotinjak čehoslovačkih turista u Koprivnici. Osim pružanja smještaja pomoć se iskazivala i na brojne druge načine. Otvarani su posebni računi na koje su građani i poduzeća uplaćivali dobrovoljne novčane priloge, „Zagrebačka mljekara“ i „Podravka“ donirale su svoje prehrambene proizvode, INA bonove za benzin, medicinske ustanove u bjelovarskoj općini ponudile su besplatnu liječničku pomoć, bjelovarska pošta besplatno korištenje poštansko – telefonskih usluga, itd.
Ljudi kojima je pružena pomoć osjećali su istovremeno nelagodu i zahvalnost. Prizori opraštanja uoči povratka u Čehoslovačku bili su posebno dirljivi. Neka prijateljstva započeta tada nastavila su se održavati, i u nizu slučajeva traju, sve do današnjih dana.
Varljivo ljeto 2020.
Po odlasku iz Koprivnice javno je objavljeno pismo zahvale čehoslovačkih turista. Osjećaje njih stotinjak zasigurno su dijelile tisuće sunarodnjaka koji su se tih dana našli u istoj situaciji: „Svaki dan susretali smo se na svakom koraku s vašim ljudima koji su iskazivali veliku pažnju i simpatije svima nama i našoj okupiranoj republici. Pokazali ste svim našim narodima, koji su u teškom položaju, iskrene i bratske simpatije i prijateljstvo. Svima vama od srca zahvaljujemo i nadamo se da ćemo vam tu pomoć i bratsku ljubav vratiti“.
Ljeto 2020. po svemu sudeći bit će više nego varljivo. Velike nade koje u ovom trenutku polažemo na turizam lako bi mogle završiti u velikom razočaranju. Izbjegavanje crnog scenarija ovisit će dijelom o svima onima koji žele ljetovati na Jadranu jer se tu osjećaju sigurno i ugodno, i koji se nakon višegodišnjih dolazaka u Hrvatsku ne vraćaju samo kao turisti nego i kao prijatelji. Ali će itekako ovisiti i o domaćinima koji će više nego ikada morati pokazati da „nije u šoldima sve“. Koji će i ovo ljeto, kao i ono 1968., morati pokazati da je ulaganje u međuljudske odnose najvrjednija i dugoročno najisplativija investicija.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
