Nakon što je usred ljeta, u doba kad Zagreb podsjeća na Pompeje, pred praznim tribinama na stadionu Mladosti, preletjela ljestvicu postav-ljenu na 193 centimetra, ispunivši tako olimpijsku A normu, šesnaestogodišnja Splićanka Blanka Vlašić izjavila je: "Bilo je suza. Olimpijske igre san su svakoga sportaša, najveće natjecanje na svijetu, a ja idem u Sydney... Još uvijek ne mogu do kraja to prihvatiti." Moguće da je to doista teško prihvatiti. Teško je čovjeku, pogotovo tako mladom, shvatiti da mu se ispunjava životni san i da je sve to stvarnost. To najbolje znamo svi mi koji ne idemo u Sydney. Jer, s druge strane, kad čovjek malo bolje razmisli - i to je teško do kraja prihvatiti. Dapače, možda još teže. Tko kaže da nije i nama Olimpijada jednom bila životni san? Ta, Olimpijske igre životni su san svakog sportaša, a svi smo se mi više-manje okušali u nekom sportu! Mnogi su od nas potajno bili uvjereni da su rođeni da pobjeđuju. Tko to nije onim djetinjastim dijelom uma sebe zamišljao u tamo nekom svečanom defileu, u tamo nekom Sydneyu gdje ljudi hodaju maltene naopako? Meni se, recimo, u dobi negdje od osme do dvanaeste godine činilo sasvim izvjesnim da sam, kao i svaki drugi sportaš, rođen da odem - ne samo u Sydney nego i u Atlantu, i u Barcelonu, a, bogme, i u Seoul. Po mom životnom snu, Sydney mi je trebao biti četvrta Olimpijada. Nije to trebalo biti ništa spektakularno novo, nego gotovo jedna pobjednička rutina. Možda čak i oproštaj, s time, ipak, što nisam planirao otići kao motkaš Sergej Bubka koji sad ruši ljestvicu na 5,50, jer u životnom snu jedne sportske legende poput mene nije preporučljivo na kraju karijere mučiti se s davno savladanim visinama. To kvari opći dojam, podsjećajući na starenje, a diskretno čak i na smrt... Zato sam svoj nastup u Sydneyu zamišljao u pobjedničkim tonovima, jer u svojim životnim snovima mi sportaši smo bogovi, uvijek milimetar iznad ljestvice običnog života.U svom životnom snu stvarno nisam imao granica. Sanjao sam nastup u nekoliko sportova koji se, inače, rijetko kombiniraju, poput nogometa, stolnog tenisa i skoka u vis... Što se toga tiče, osobno mogu reći: platio sam danak neiskustvu. No evo, tako danas i Marion Jones najavljuje pet zlatnih u Sydneyu, a ja si, kao iskusan dionik životnog sna, mislim: polako Marion, razočarat ćeš se, previše je to... Još kad svemu tome pribrojimo onu masu od C. J. Huntera - mislim da je sve to za nju prevelik teret. Sa mnom se slaže i Marlene Ottey - koja kao i ja, ima poveće gubitničko olimpijsko iskustvo, još od Moskve 1980. - te diskretno upozorava Marion da ne srlja, da se skulira... Ali tko još sluša iskusnije! Svatko je ufuran u svoj životni san i nema tu pomoći.Zbog svega toga osjećam veliku bliskost s Marlene Ottey. Žena ima četrdeset, a još se drži na stazi i još uvijek najbolje izgleda. Svašta je prošla, uvijek se činilo da je blizu, a nikad nije pobijedila. Prošla je čak i doping. Normalno, žena je s Jamajke. Zbog svega toga njezina me karijera pomalo podsjeća na moju. Njezina pojava svim tim pomalo praznim pobjednicama daje egzistencijalnu pozadinu, jer sportu su potrebne i žrtve, a ne samo pobjednici. Potraga za žrtvom na sportskom borilištu jednako je važna kao i potraga za junakom... Hoću reći, bez nas koji smo promašili svoje životne snove ne bi bilo ničega. I tako, već sam sve to racionalizirao i gotovo prežalio, ali kvragu - kad čovjek već zaboravi i navikne se na to da ne ide u Sydney, pojavi se, kao grom iz vedra neba, uvijek neki kuriozan slučaj koji iznova budi nadu. Jedan od takvih je i priča o šankerici Barbari Bedford, koja više nije ni tako mlada, a prvi put putuje na Igre. Barbara se, naime, u 12 godina četiri puta borila s olimpijskom normom i dugo se činilo da nikad neće uspjeti. Dok su prije četiri godine trajale igre u Atlanti, Barbara je točila piće i svakodnevno slušala pijane spike u nekom teksaškom baru. No, jedna ju je stvar posebno nervirala. Kaže: "Kad su mušterije gledale prokleti prijenos plivanja iz Atlante, željela sam razbiti prokleti televizor!" Uistinu, i meni tako ponekad dođe, samo kad se sjetim. No evo, pojavljuje se nada. Naime, ovoga ljeta u Indianapolisu Barbara Bedford dosegla je olimpijsku normu na 100 metara leđno i ide u Sydney! Ovaj put dobro se pripremila, odlazila je čak i na redovne seanse kod psihijatra. Zadnjih je deset metara utrke, kaže, samo razmišljala: "Bože, gdje je taj zid!" Zato ću navijati za Barbaru gledajući prokleti TV, dakako, ako se u posljednjem trenutku nešto bitno ne promijeni, pa da nekim čudom i sam stignem do Sydneya. Priznajem, šanse su vrlo male, već desetljećima ništa ne treniram, ali treba se nadati do posljednjeg časa, vjerovati i biti uporan. Kako bi se Barbara iskobeljala iz onog teksaškog bara da nije vjerovala! Ne treba gubiti volju, onako psihički, sve dok postoje i minimalne šanse. To je pravi odnos prema igri, do zadnje minute. Možda se odnekud, u posljednji trenutak, pojavi onaj zid... Uostalom, nema druge, jer - od koga danas, osim od sportaša, možeš čuti da mu se "ispunio životni san"? Ni od koga! Naravno, kad se svima ostalima životni san nije ispunio, budući da ne idu na Olimpijadu. Eto, i kako onda da mi to što ne idem u Sydney bude do kraja prihvatljivo! Ta se porazna činjenica, vidljivo je, može samo potiskivati, no - kao što je poznato, sve što se potiskuje na jednoj strani, izađe na drugoj u ponešto promijenjenom obliku, kao mljeveno meso. Kod mene se to potiskivanje očituje u praćenju predolimpijskih kvalifikacija Barbare Bedford i male Splićanke Blanke Vlašić, jer, inače, što bi me zanimala Blanka Vlašić da nemam skrivenu namjeru otići u Sydney! Ona mi dođe nešto kao medij, s njome je moj duh: on nezaustavljivo ide prema Sydneyu, naravno, kao i duhovi nepreglednih kolona mojih sudrugova, propalih hrvatskih sportaša. Zato kažem da ništa definitivno nije gotovo: mi idemo prema Sydneyu kao tifusari preko Neretve. Takoreći u bunilu. Gonjeni nepoznatom silom, svi mi, naime, imamo namjeru kupiti pivo i štapiće, upaliti televizor, zavaliti se na kauč i skri-većki, duhom otperjati do Sydneya, koristeći naše sportaše kao medije. Za discipline gdje nema naših, pomažu, kako rekosmo, i strani. Treba samo odabrati medij i psihički se zalijepiti za njega. Za uspjeh ove vrste levitacije valja se dobro pripremiti. Bitno je uleći u fotelju ili se opružiti na kauču kao u kakvoj psihijatrijskoj seansi. Dakle, ugoditi tijelu maksimalno, tako da ga uopće ni ne osjećaš, e da bi se duh što lakše vinuo do borilišta. To se stručno zove - olimpijski duh. Olimpijski duh, dakle, može stanovati u bilo kakvom tijelu. Ako ste se jednom davno bavili sportom, tada ste sposobni i za najveća iskušenja, a u slučajevima kad je volja neobično jaka - dovoljno je da znate pravila i unesete se. Evo, gazdarica jednog mog prijatelja bila je faktički nepokretna, a obožavala je Formulu 1. Njezin mentalno-sportski uspjeh posebno uvećava to što ona uopće nije znala voziti i što je pomalo pila. Ovo, priznat ćete, podsjeća na slučajeve plivača Johnnyja Weissm?llera i trkačice Vilme Rudolph, koji su pomoću sporta pobijedili dječju paralizu. Oni su postali višestruki olimpijski pobjednici, a gazdarica onog mog prijatelja naposljetku je umrla. Što ćete, takva je Formula 1! Tragedije i neuspjesi sastavni su dio sporta - to treba imati na umu uvijek kad vam dođe da proplačete nad svojom sportskom sudbinom. Uz to, poznato je da uspjeh čak može i naškoditi tako da čovjeku udari slava u glavu, dok nije utvrđeno da je ikome tko je sportski propao slava udarila u glavu, osim možda Bad Blue Boysima. Johnnyja Weissm?llera sport je, rekosmo, spasio od dječje paralize, ali ne i od Tarzana. Naime, nakon što je na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. osvojio pet medalja, izručen je filmskoj industriji, te je snimio dvanaest filmova o Tarzanu, postavši sinonim za ovaj romantični lik, istisnuvši iz vidnog polja čak i Clarka Gablea. Bio je kralj sporta, kralj filma i kralj džungle, no - kažu da se baš zbog toga kasnije odao alkoholu i autoironiji, te mu je postala navika ispuštati tarzanovske krikove po losangeleskim birtijama. Umro je u ludnici. Ima, naravno, i ljepših biografija, no isto tako - i lakših načina da te uloga ponese. Moj pokojni djed, recimo, živio je za nogomet, a televizijske prijenose doživljavao je toliko realno da bi mu pri svakoj šansi noga jednostavno poletjela, kao da mu tkogod isprobava reflekse. A kad bi brza lopta izašla izvan dohvata kamere, on se naginjao ustranu da je vidi, kao da gleda kroz prozor. Važno je sudjelovati! Hoću reći, za otići u Sydney bitna je mentalna energija, te elektromagnetski valovi i tv-prijemnik. To je sveto trojstvo olimpijskog duha, koji će nas obuzeti ove hrvatske jeseni, dok mentalno budemo u australskom proljeću. Naravno, jesen i proljeće tu treba imaginarno zbrojiti i podijeliti s dva, što na kraju daje aritmetičku sredinu ljetne Olimpijade, budući da ona bez određenih meteorološko-matematičkih operacija ne uspijeva na južnoj hemisferi. Iako je nama koji se natječemo duhom manje-više svejedno hoće li ljetna Olimpijada biti ljeti ili usred zime, ovaj proljetni, tj. jesenski tajming, nužan je zbog tempiranja forme, posebno u atletici. To su već nedostaci stvarnog bavljenja sportom, koje smo mi koji ne idemo u Sydney uspješno izbjegli. Ukratko, otkad sam se prestao baviti sportom, s formom nemam nikakvih problema. Iz fotelje sam uvijek bolje pripremljen od Šukera, jednostavno sam brži, a i tehnika mi je, istinu govoreći, bolja. Uz to, moralno sam uzvišeniji od svih tih preplaćenih sportaša - čisti sportski idealist. Jer, životni san nas propalih sportaša nije vezan uz tako prljave stvari kao što je novac. Mi smo, riječju, čisti i pošteni.Uistinu, ovaj način bavljenja sportom može se smatrati pra-vim amaterizmom. Zbog te moralne vertikale, imamo pravo pred televizorom svim tim zvijezdama dijeliti lekcije, budući da je amaterizam koji baštinimo, kako je poznato, vrhunski olimpijski ideal - barem se tako smatralo u doba kad smo formirali svoje životne snove. Bilo je to još u socijalizmu... Jest, iskreno govoreći, moguće da je amaterizam bio zakon i stoga što se nikakvom čarolijom nije dalo prikriti da profesionalizam pripada kapitalizmu. Ne znam, možda nas je i ta vjera u amaterizam odvela na krivi put! Jesmo li zato postali sportske propalice? U svakom slučaju - profesionalizam na Olimpijskim igrama definitivno je usvojen čim je propao socijalizam, te je 1992. u Barceloni nastupio NBA-ov Dream Team. Nama, medijskim ameterima bilo je s jedne strane drago, a s druge, opet - da nije bilo njih, naši bi bili prvi... Osim toga, nije to bio samo socijalizam! Jer, i Ivan Pavao Drugi negativno se izražavao o profesionalizmu u sportu. I eto, vjerovao partiji ili Crkvi dođe ti na isto - odeš u propast.Uglavnom, moguće je da su nas izvozali s tim amaterizmom. Recimo, funkcioneri iz Međunarodnog olimpijskog odbora toliki su profesionalci da ih, kad jednom zasjednu u Odbor, još samo smrt može odande istjerati. Kao da su kardinali. Pa se mislim: eto zašto je Vrdoljak najpametniji hadezeovac - jer je na vrijeme proučio statut MOO-a, i shvatio da je to bogodana funkcija za njega, budući da tamo uopće nema demokracije. Inače, MOO, koji je 1894. osnovao barun Pierre de Coubertin, u socijalizmu se zvao MOK: Međunarodni olimpijski komitet. Sad, eto, nije više komitet, nego odbor, a ista stvar... Moglo bi se reći da je ta institucija - zaobiđemo li Crkvu - prva multinacionalna kompanija na svijetu. Pa se ti ufaj u amaterizam! Onda još, nakon što je sve otišlo kvragu, saznaš da je Pierre de Coubertin još 1936. izjavio: "Ah, koliko je stara i glupa ta afera u vezi s olimpijskim amaterizmom!" Sve me to danas pogađa. Posebno deprimira saznanje da su u staroj Grčkoj na Olimpijskim igrama nastupali samo atlete. A, Aristotel za atleta kaže da je to čovjek koji trenira i koji se manje-više bavi svojom sportskom aktivnošću kao glavnim zanimanjem. Dakle: profi. Borbu između atleta i amatera Aristotel uspoređuje s borbom naoružanog i nenaoružanog čovjeka, a za amatera, koji u takvu borbu ulazi, kaže - da je "idiotos", iliti budala.Nisu, morate priznati, ovo ugodna saznanja za nas čiste amatere i idealiste. Mi smo jednostavno prevareni, a doznajemo to, evo, sad kad je sve već više-manje gotovo, a karte za Sydney podijeljene. Sve što bi nas moglo utješiti jest to da nismo mi jedini idiotosi koji u sportske ideale vjeruju čisto tako, estetički.Doista, i profesionalcima se znade dogoditi da ih izvozaju. Na kraju krajeva, što se love tiče, sve je to - kako se dogovoriš. Evo, recimo, kad je Marijan Beneš, olimpijac iz Montreala 1976., otišao u profesionalce, potpisao je s jednim njemačkim menedžerom ugovor na plaću od 2000 DEM mjesečno, plus ekstra - 2000 DEM po borbi. Toliko je otprilike zarađivao i otac jednog mog frenda koji je bio poslovođa na baušteli - jest da je teško radio, ali ipak nije na poslu primao teške batine. Beneš je rijetka pojava u povijesti sporta koja objedinjuje i ispunjenje olimpijskog sna i profesionalnu karijeru i čisti mentalni amaterizam što vodi u propast. To što se baš on približio idealizmu koji krasi nas sportske propalice, možda možemo dovesti u vezu s činjenicom da je Beneševo drugo zanimanje bilo - pjesnik. Kad se, naime, uzme u obzir koliko prosječan pjesnik ne zna zaraditi, a koliko sportaš zna, negdje točno na sredini nalazi se Marijan Beneš.Inače, sportsko-umjetnički interesi ujedinjeni u osobi sportaša prilična su rijetkost. I to je jedan od razloga zbog kojeg mnogi od nas ne idu u Sydney. Nije samo stvar u onima koji su htjeli biti tekstopisci nego o kudikamo širem krugu: gotovo o svima onima koji su na nešto "otkidali", bila to muzika, poezija, žene, motori ili, pak, sve to zajedno. U svakom slučaju, sve to tjera dalje od sporta, a problem se najčešće dade locirati u vrijeme kad se počinje "izlaziti". Tad nastaje big-bang: između nas i redovitih sportskih aktivnosti stvar jednostavno puca, kao potrošen brak. Jedan od bitnih razloga svakako je i to što svaki klinac že-ljan frajerskog imidža već negdje u ranom pubertetu počinje pućkati cigarete, da bi nakon godinu dana počeo uvlačiti. U prvom srednje on je već krajnje ozbiljan pušač, te ponosno kupuje na kiosku, pali cigaretu ispred škole i gazi je na zvuk zvona, ni ne znajući da je u tom trenutku popušio svoju kartu za Sydney. Nažalost, našeg junaka to u tom trenutku slabo zanima: od najdražeg, tjelesni odgoj mu je postao predmetom najveće gnjavaže, budući da mu se više ne da nositi ni knjige, a kamoli još i sportsku opremu. U dane, pak, kad je na to prisiljen, šulja se po gradu da ga što manje poznanika vidi kako u školu ide natovaren kao prvašić. U svakom slučaju, trčanje okolo već mu za pluća predstavlja priličan problem, a svjetonazorno gledajući, ta mu se aktivnost čini nečim ispod njegova nivoa. To je samo za neinicirane tipove koji će ostati vječno u djetinjstvu. On ih naprosto žali.Postoji tu ponekad i prijelazni period, od najduže godinu dana, kad on pokušava sve to što ga je snašlo pomesti ispod tepiha, nesposoban da se odluči ostaviti sport. Popodne, dakle, još odlazi na treninge i gol se tušira među ostalim klipanima, a uvečer brije na Jima Morrisona i Sida Viciousa, i gleda neke opake komade. Ima u toj fazi blagi dojam da postaje podvojena ličnost, a što je najgore, sumnjiv je na obje strane, i u sportskom i u nesportskom društvu. Jednima je čudno to što pušta kosu i dolazi na treninge u kožnoj jakni, a drugima on navodno smrdi po znoju, iako se istuširao. Osim toga, nesportaše nervira to što on uopće nije nervozan. Prati ga glas da je prilično dosadan: malo priča, a kako ne spominje svoje sportaške uspjehe, nema se čime drugim pohvaliti. Imidž mu je, sve u svemu, vrlo slab. Na treningu, pak, nekako je odsutan i sve više hriplje, a među rokerima nedovoljno je otkačen, kao da ga glazba uopće ne buba. Što se alkohola tiče, vrlo je sumnjivo to što mu se ne da baš pretjerivati, a kad, pak, povuče dim trave, smije se gromko i budalasto kao pravi sportski seljo. Ove okolnosti se od generacije do generacije blago mijenjaju, dok supstancijalna dilema između sporta i kontrakulture ostaje ista. Naš junak koji ne putuje u Sydney na kraju se, naravno, odriče sporta. Sad, pak, kad je definitivno odlučio da postane neka vrsta alternativca - on je spreman pljunuti na svoju sportsku karijeru i godinama je tajiti kao kakvu sramotu. Kad se, nakon ogromne sportske pauze, sjeti da bi mogao otići u Sydney - već ima pivski trbuščić, te mu ostaje samo medijski amaterizam i lutajući olimpijski duh. Tješi ga, pak, to što se i Johnny Štulić tek prije koju godinu odlučio posvetiti nogometu i to, kako je ustvrdio u jednom intervjuu - krajnje ozbiljno. Premda je i ovo dosad dovoljno gadno, ipak - sva ta nikotinska i kontrakulturna iskušenja naš bi sportaš možda čak i prebrodio da nije glavne stvari zbog koje sve propada. Iako se to iz naknadne perspektive čini čudnim, budući da sportaši redovito furaju s djevojkama mane-kenskog izgleda - najveći neprijatelj sportskog kontinuiteta u pubertetu, začudo, jesu iste te djevojke manekenskog izgleda. Naime, iz nekog razloga one ne žele hodati sa sportašima sve dok ovi ne postanu punoljetni, što nevjerojatno koincidira s činjenicom da se upravo tada potpisuju prvi profesionalni ugovori. Prije toga, pak, one dosljedno izbjegavaju šutljive tipove koji nose sportske torbe i stoje na nogama u tramvaju. Toliko ih izbjegavaju da ih ovi sve do osamnaeste uopće ni ne vide. Posebno ako se u srednjoj upisao u neki tehnički smjer, što je karakteristično za mlađahne sportaše - on te komade jednostavno nema gdje sresti, budući da postojano drži rutu škola-frižider-trening, što znači da ne provodi vrijeme po disko-klubovima i kafićima. Uostalom, kad mladi sportski nepušači i antialkoholičari i dođu na takva mjesta, ubrzo pošto plate upad i posrču kolu, postane im prilično dosadno. I idi doma i čekaj osamnaestu! A onaj ugovor lebdi daleko tamo u magli, gotovo nestvaran i nedohvatljiv, baš kao i one manekenke. Nevjerojatno koliko sličnosti između ugovora i tih sjajnih komada! Sve su to prokletstva koja su nas skrenula s rute za Sydney! U svakom slučaju, olimpijskog pretendenta u toj fazi izdaje strpljenje. Tu on nerijetko postane ironičan, buntovan, sve mu se zgadi, te ode među pankere ili u neku drugu nezdravu skupinu. Potom vrlo često nailazi na doping. Eh, kolike su žrtve dopinga u mojoj generaciji! Famozan je slučaj splitskog plivača Hrvoja Barića, zvanog Grop, koji je između dvije Olimpijade zaglavio na heroinu, pa bi se onda svake prijestupne godine krenuo pripremati. I što je najluđe, uspijevao je i odlazio na te Olimpijade. Eno ga sad, nešto trguje po Getu. Međutim, nemaju svi nadljudsku volju kao Grop. Što se toga tiče, čak je bolje odustati prije nego kasnije. Među onima koji ne idu na Igre ponakad najgore prolaze upravo oni koji u vremenu opredjeljivanja nastave trenirati, te ih još u srednjoj smatramo sportašima. Poslije ih ponekad vidiš kako, pristojno obučeni u nekakve pumperice s tankim kaišem i u Lacoste majice, piju kolu pred nekim šminkerskim kafićem i misliš - oni su još sportaši. Ali vraga, netko ti, prije ili poslije, kaže da je onaj big-bang kod njih bio nekako odgođen, te su se tek u dvadeset i nekoj odjednom stropoštali, direktno na iglu. Naravno, ne možeš vjerovati, jer još se odijevaju kao sportaši. Čak ni ne puše, i još uvijek su pomalo dosadni. Tek nakon pomnijeg promatranja, kad vidiš da se, onim ubrzanim korakom, malo previše kreću ovamo-onamo po gradu, shvatiš da trče za dopingom i da su prilično, što kažu spikeri, indisponirani. Kako, pak, nikad nisu brijali na alternativu, svjetonazorno se koprcaju kao da im je netko izmakao tlo pod nogama. Iz tog ponora sportskog uma, oni su, u najboljem slučaju, sudbinski upućeni na to da sa zakašnjenjem otkriju techno, te da u njemu prožive novu mladost. Tu im čak i muskulatura doživljava relativnu renesansu, a lako je moguće da, s klinkama manekenskog izgleda, dožive i seksualnu revoluciju. Ali, sve lađe za Sydney već su potonule! Doista, žene i sport stoje u komplicira-nim relacijima. Sportska su natjecanja ženama u prosjeku više-manje dosadna - sport ih uglavnom slabo zanima, no opet, zanima ih tko je pobijedio. Kao da je cijeli sport jedna velika kvalifikacija, tek toliko da one vide tko je prošao dalje. Možda sve to vuče podrijetlo od starogrčkog olimpizma, gdje o ravnopravnoj zastupljenosti spolova nije bilo ni govora. Dapače, ženama je bilo najstrože zabranjeno pojaviti se u Olimpiji, čak i u publici, budući da su se atlete natjecali goli. Kako, pak, u staroj Grčkoj homoseksualizam nije bio proskribiran, dapače, sve to na ishodišta sporta baca vrlo zanimljivo svjetlo. Neke od tih grčkih tradicija poštuju danas afganistanski talibani, koji ženama zabranjuju bavljenje sportom. Zbog strogog poštovanja islamskih zakona njihovi, pak, sportaši ne smiju nositi kratke hlače i moraju nositi brade. Bez obzira na to, Afganistanci su se za Sydney pripremali u hrvanju, boksu, nogometu i atletici. Ipak, nastup im nije odobren. Uz političke razloge, postoji i taj problem što međunarodni boksački i hrvački turniri traže da sportaši budu obrijani, a nogometna i atletičarska praksa zahtijeva kratke hlače... I tako, dvadesetogodišnji Ghulam Dastagir, afganistanski reprezentativac u hrvanju, može samo izjaviti: "Proveo sam mjesece naporno trenirajući, ali bilo je to uzalud. Čini se da se moj životni san neće ispuniti..." Što ćeš, kad je olimpizam ipak povezan s nekim političkim i kulturološkim standardima. Jest da je kozmopolitski, ali ga multikulturalizam baš i ne zanima, tako da ne dopušta natjecanja u narodnim nošnjama. I ode Dastagiru životni san.Sa svoje euroamaterske pozicije ne mogu reći da sam time osobno pogođen i da ću baš zbog talibana bojkotirati Sydney, ali istini za volju, valja priznati da mitovi o natpolitičnosti Igara, što ih forsiraju tv-komentatori, nemaju nikakve osnove. Politika tu postoji oduvijek: od bojkota Moskve i Los Angelesa, preko izostanka njemačkih i japanskih agresora na Igrama 1948. i 1952., pa sve do prvih starogrčkih igara, iz 776. prije nove ere, na kojima nisu smjeli nastupati Makedonci, a kasnije ni Rimljani, jer su smatrani "barbarima". I ona dirljiva priča o tome da su se u staroj Grčkoj za vrijeme Olimpijskih igara prekidali ratovi, naprosto je izmišljena. Ovaj je mit vjerojatno nabujao iz činjenice da se atletama, pa makar bili i iz neprijateljskog tabora - garantirala sigurnost. Osim u Afganistanu, danas se sportom bave i žene, no - da se vratimo na pubertetske prekretnice - slaba je od toga korist, budući da miješano društvo na treningu ni u kom slučaju nije praksa. Pa se ti godinama tuširaj u toj atmosferi i stigni do Sydneya! Uostalom, svašta je moguće po tim jednospolnim svlačionicama. Slavni Pele nedavno je šokirao brazilsku javnost priznavši, mrtav hladan, da je jedan trener "isprobao" gotovo cijelu juniorsku momčad "Santosa", uključujući, dakako, i budućeg kralja nogometa. Dakako, kad sazna podatak da je za automate koji će biti postavljeni po sydneyskom Olimpijskom selu naručeno 100.000 prezervativa, sportskom je propalici to više žao što ne putuje u to selo veselo. No, i tu postoji utjeha... Naime, mi turboamateri, s našim stanjem muskulature, sa svakom bi se boljom sportašicom osjećali prilično tetkasto. Može se meni sviđati Marlene Ottey, ali... Bolje da naša simpatija ostane televizijska. Isto važi i za simpatičnu Ivanu Brkljačić, našu rekorderku u bacanju kladiva, koja je nedavno izjavila: "Ne znam tko bi mogao izdržati da mi bude dečko. Ako poznajete nekog takvog, javite mi!" Eto, kako sportašice ne inkliniraju dečkima manekenskog looka, nego traže nekoga od kojega nisu duplo snažnije, njihovi problemi su još i dublji. I one su hametice otpadale s popisa za Sydney, kao i mi, već u pubertetu, čim bi malo nabujale. Ne ide, uostalom, gimnastika kad se naglo razviješ, a nema svatko sreću kao Nadia Komaneci da je već s osam godina odvoje od roditelja, da bi je deset godina hranili isključivo jabukama, biskvitom i jogurtom, uz dodatke proteinskih koktela, kako bi se, zbog olimpijskih snova, spriječilo bujanje oblina. Istina, umjesto da nam na kaučima prave društvo u olimpijskom duhu, mogle su cure, uz ponešto odricanja, biti u Sydneyu. Ali, bolje da im to ne spominjete. Cijelu im je povijest sport bio nenaklonjen. Postoje, doduše, tragovi koji kažu da su u kretsko-mikenskoj kulturi - između drugog i trećeg milenija prije Krista - žene ravnopravno sudjelovale u šaketanju, toj preteči boksa, kao i u borbi s bikovima. Jest, baš su im našli sportove... Također, u staroj Grčkoj imale su zasebna natjecanja u slavu božice Here, a postoji i mit o Amazonkama koje su "izmislile" olimpijski sport streličarstvo, no zanimljivo je da su zbog toga morale žrtvovati desnu dojku, da im "ne smeta" pri natezanju luka... Ovo žrtvovanje spolnih atributa zaradi sporta, svakako je znakovito. Ne znaš što je gore, sport ili rak dojke. Što se tiče ženskog sporta u srednjem vijeku bilježe se, nažalost, tek utrke gradskih prostitutki - dvojbeni spektakli za, dakako, mušku publiku. Za Mariju Antoanetu, pak, moderni Francuzi tvrde da je izmislila umjetničko klizanje, iako Nizozemci to osporavaju, gurajući neku svoju pionirku. Ni moderni olimpizam što se žena tiče nije bio toliko mo-deran. Evo što je obnovitelj Igara u Ateni 1896., Pierre de Coubertin, mislio o tome: "Što se tiče sudjelovanja žena na Olimpijskim igrama, uvijek ću biti protiv. Zašto? Zato što sport čini ženu ružnom i muškobanjastom." Ipak, kasnije je morao popustiti, te su se sportašice pojavile na svečanom otvaranju Olimpijskih igara 1928. u Amsterdamu. Ispada, eto, da su talibani Coubertinu vjerni kao Kuranu... Turci su, pak, puno moderniji, te imaju prvu i drugu žensku nogometnu ligu i dosta jaku reprezentaciju. Važno je to stoga što će ženski nogomet u Sydneyu biti promoviran u olimpijski sport. Da bi, pak, demantirale stavove o muškobanjastosti, što posebno pogađa nogometašice, cijela se australska nogometna repka nedavno fotkala gola. Stvarno je velika šteta što toga nije bilo prije. Zamislite da smo, umjesto svih onih sličica ispijenih nogometaša "Vardara" i "Želje" s jablanovima u pozadini, mogli skupljati takve sličice i lijepiti ih u album "Fudbalerke i timovi". Da je bilo takvih nogometašica, ni vrag me ne bi otjerao s treninga i danas bih zasigurno bio u stravičnoj kondiciji. Ali, nije ih bilo i - zbogom, Sydney...
