Nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Sisku Republika Hrvatska morat će na ime troškova tijekom suđenja platiti ukupno skoro dva milijuna kuna Vladimiru Milankoviću iz Siska, bivšem pripadniku policije, koji je odslužio zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina u Sisku iz 1991. i 1992., donosi Jutarnji list. Kako je došlo do toga da država mora nadoknađivati sudske troškove nekome osuđenom za ratne zločine?
O Milankoviću je RTL-ov portal izvještavao u nekoliko navrata. Riječ je o bivšem zamjeniku načelnika tamošnje policijske uprave u doba načelnika sisačke policije Đure Brodarca, o čovjeku osuđenom 2014. za posredno sudjelovanje u ubojstvu 23 civila i jednog ratnog zarobljenika.
Kako je, dakle, moguće da bi RH, ako najnovija presuda postane pravomoćna, takvom čovjeku trebala platiti skoro dva milijuna kuna? Prvotna kazna za razne zločine Milankoviću bila je osam godina zatvora, što mu je Vrhovni sud naknadno preinačio u 10, e da bi Milanković na slobodu bio pušten već 2018. nakon izdržane dvije trećine kazne.
Prvo financijska računica. Vladimira Milankovića policija je uhitila u lipnju 2011., istog dana kad i Đuru Brodarca i pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a Dragu Bošnjaka. Dva mjeseca poslije Tomislav Karamarko, tada na čelu Ministarstva unutarnjih poslova, pozitivno rješava Milankovićev zahtjev da mu MUP plaća pravnu pomoć.
Prema tom rješenju, Milankoviću je do sada isplaćeno oko 700.000 kuna. Sadašnjom presudom, još uvijek nepravomoćnom, MUP bi za pravnu pomoć u pravnim postupcima oko suđenja u kojem je Milanković proglašen krivim za ratne zločine, čak i izdržao kaznu za njih, morao platiti još 978.750 kuna, nadalje, morao bi mu refundirati daljnjih 167.000 troškova, a tu su još i kamate.
Sve skupa, Milankoviću bi RH trebala platiti još 1,2 milijuna kuna, što bi značilo da bi obrana tog čovjeka trebala na kraju koštati RH oko 1,9 milijuna kuna.
Drugo, kako je uopće došlo do toga da se Milankoviću po toj odluci dio troškova obrane na suđenju za ratne zločine prvo plati, a da mu se od određenog trenutka troškovi više ne plaćaju?
Nakon što je Karamarka na mjestu ministra unutarnjih poslova zamijenio Ranko Ostojić, otprilike samo mjesec i pol nakon što je Karamarko potpisao odobrenje, novi ministar je Karamarkovu odluku poništio, objasnivši da ratni zločin nije u opisu policijskog posla, pa stoga Milanković niti ne može računati na to da mu MUP "kao bivšem pripadniku policije" pomaže u financiranju obrane.
Odnosno, Ostojić se kao ministar pozivao na to da se Milanković ne može pozivati na "status službene osobe" u vrijeme počinjenih zločina naprosto zato što mu maltretiranje civila nije bilo u opisu posla. Nego upravo suprotno, njihova zaštita. Nakon višegodišnjeg povuci-potegni po sudovima, dolazimo do najnovije nepravomoćne presude Županijskog suda u Sisku.
Konačno - treće, za što je to točno Milanković svojedobno osuđen i odslužio dvije trećine dosuđene zatvorske kazne? Milankovića je DORH, skupa s Brodarcem, teretio da je kao zamjenik načelnika sisačke policijske uprave sprečavao istrage nezakonitih upada u kuće i stanove Siščana i Banijaca srpske nacionalnosti, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, čak da je odobravao ono što su činili njegovi podređeni, a "što je rezultiralo ubojstvom 24 žrtve, odnosno 23 civila i jednog ratnog zarobljenika".
RTL je prije devet godina prenio da je Županijski sud u Osijeku Milankovića nepravomoćno proglasio krivim za zločine nad civilnima i ratnim zarobljenikom po slovu optužnice, konkretno za nedjela počinjena još od srpnja 1991. do lipnja 1992., što je počinio kao zapovjednik policijskih snaga na širem području Siska i Banovine i kao zamjenik načelnika Policijske uprave.
Sud je konstatirao da nije poduzeo ništa da se nezakonita postupanja, kao što su nasilni ulasci u kuće i stanove, nezakonite pretrage, ponižavanje i zastrašivanje, fizičko i psihičko zlostavljanje, spriječe i suzbiju, a počinitelji kazne.
Optužen je da je, koristeći se ovlastima, sprečavao istrage zločina, odobravao nezakonite radnje podređenih i ohrabrivao ih na to, čak da je pritom i osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civile te naredio nezakonito zatvaranje većeg broja civila srpske nacionalnosti, što je rezultiralo ubojstvom 24 ljudi, odnosno 23 civila i jednog ratnog zarobljenika.
Bošnjaka je, pak, sud oslobodio. Brodarac također nije osuđen na suđenju na kojem je saslušano 150 svjedoka, ali ne zato što mu sud ne bi dokazao krivnju za ratne zločine, nego zato što je umro u pritvoru samo mjesec dana nakon uhićenja.
Jedna od ubijenih žrtava u toj jezivoj ratnoj priči iz Siska koja je nešto više od 20 godina poslije okončana presudom Milankoviću, bila je Ljubica Solar koja je imala samo 19 godina kad ju je metak, ispaljen izvana vjerojatno iz snajpera, 17. rujna 1991., na mjestu usmrtio u stanu njenog dečka, i to u centru Siska, štoviše, preko puta policijske postaje.
Već desetljećima se smatra da je prava meta snajperista bio njen dečko, za kojega su organizatori ubojstva smatrali da je radio za KOS. Ali, organizatori ubojstva bili su tako informirani o tome čime su se bavili da nisu imali pojma da njihova prava meta već neko vrijeme više uopće nije u Sisku - nego da je u Sarajevu.
I kad je snajperist usred noći na prozoru ugledao siluetu...
Njena majka Vjera Solar desetljećima je pokušavala izboriti se za kazneni progon ubojice svoje kćeri. Krajem 2002. pokrenula je i Građansku udrugu protiv nasilja Sisak, koja je okupila članove obitelji ubijenih i nestalih Siščana iz tog doba.
Jedini poznati svjedok ubojstva Ljubice Solar bio je izvjesni Ivan Božurić. Vjera Solar je na sudu u Osijeku 2012. kazala da ju je Božurić jednog dana nazvao iz zatvora u Gospiću, rekao joj je da zna tko je ubojica i da je zove kako bi joj to rekao jer "ne može mirno spavati":
"Rekao je da ju je ubio Silvio Benčina, da mu je to bila prva recka na njegovu smrtonosnom oružju i da su poslije slavili do ranih jutarnjih sati u gostionici."
Tek naknadno su shvatili koga su doista ubili. Rekla je da je Božurić bio spreman biti zaštićeni svjedok, ali su mu prijetili. Božurić, međutim, nikada nije nastupio kao svjedok zato što je ubijen sljedeće godine u slučaju o kojem se također jako puno pisalo.
Za sisački list Jedinstvo Brodarac je u srpnju 1992. ovako kazao:
"Nedjelo se nikome ne oprašta, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Srbi u Sisku niti imaju niti trebaju posebnu zaštitu. Imaju zaštitu hrvatske policije kao i svi drugi građani."
Što se pak tiče samog Milankovića i njegovih sudskih troškova, oni su se spominjali i u njegovoj tužbi Ustavnom sudu, koju je podnio 2014. Ustavni sud njegovu tužbu je odbio u ožujku 2020.
