to live and try in la
još uvijek ne znam točno čemu ova kolumna, no nekako mislim da u tome i jeste stvar: otkrit ću jednom.
do tada neka jest upravo ono što iz tipkovnice izlazi, a kako je mašina po kojoj pišem u vrtu fairmont miramar hotela u santa monici (california, man), onda ovako: tu sam na konferenciji međunarodnih izdanja playboya, u mitskom hotelu na wilshire aveniji gdje je clark gable fukao sa strane, a jean harlow pila sama.
mjesto je krcato halucinogenim referencama: točno ispod mog prozora je legendarna plaža santa monice, žuta linija koja obilježava kraj cjelokupne američke civilizacije; iza toga - sigurni su amerikanci - nema više ničega?
i kada pogledate sve te pomahnitale ljude oko sebe, ta blesava kulturalna predodžba o kraju svijeta čini se stvarnom: tisuće beskučnika leže na travnjacima čekajući smrt kao pred posljednjim sudom: oni naprosto ne znaju kuda dalje.
u pauzi za vrijeme konferencije pričao sam o tome sa arthurom kretchmerom, urednikom američkog playboya već 20 godina i jednim od najmudrijih novinara koj sam ikada sreo. rekao mi je kako je bizarno da je najveća prijetnja američkoj civilizaciji (pearl harbour, također tu iza čoska), došla iz prostora IZA kraja svijeta: japanci su amerikancima bili stvarno alieni!
tu, pedeset metara dalje je i bulevar santa monica, u starim kartama obilježen kao kraj route 66, legendarne ceste koja spaja istok i zapad, po kojoj su opsjednuto gazili svi, od kerouaca do forresta gumpa. zbilja kraj svijeta: it?s the end of the world that we knew it, kaže jedna pop pjesma.
ne spominjem glavnog urednika playboya slučajno, jer je ovaj tekst zapravo posvećen njemu: o samom playboyu ne treba trošiti riječi, on je, vjerovali ili ne, i dalje prvi muški časopis na svijetu (samo američko izdanje bilježi 4 milijuna prodanih primjeraka mjesećno!), no i dijete vidi kako je riječ o staromodnoj publikaciji koja djeluje kao da su joj dani već odbrojani.
prve večeri svi urednici međunarodnih izdanja (njih 18) su se nakon službenog dijela našli u ampartmanu iznajmljenom za socijalne potrebe, tzv suicide room (tomazs iz poljske je odmah skovao ime za mjesto gdje smo se napijali) i svi smo se zajedno razbili mondavijevim chardonayem zdvajajući što će biti kada hugh hefner, iscrpljen od neprestanog rokanja viagrom umre. nitko jak, složili smo se, neće biti u stanju odabrati pravac promjena playboya, pa ćemo svi zajedno kao neki medijski titanic na dno.
dosađujem vam? nekako stalno mislim da je priča poučna: kretchmer (spomenuti urednik američkog izdanja) rekao mi je kako misli da je zadaća playboya (za razliku od timea ili newsweeka, koji biljeze SVE), fokusirati ono što je važno za ovu civilizaciju, kulturu, kako hoćete. to baš i nije lako kada vam je šef čovjek (hefner) koji živi u artificijelnom zvonu i misli da je premijera svakog novog jamesa bonda povijesni trenutak!
onako pijani, urednici iz 17 zemalja složili smo se da nam nema spasa: umrijet ćemo zajedno sa hefom, no sljedećeg dana promijenio sam mišljenje. kreativni tim američkog playboya, sve sami sijedi starci: grafičar tom staebler, urednik fotografije i baseball ekspert gary cole i sam kretchmer, pokazali su nam kako spremaju neviđene promjene kada im stari hef prestane pregledavati stranice.
nekako se sretan vraćam iz los angelesa: I playboy se može promijeniti, što god to značilo. te večeri, sretan sam otišao na playboy jazz festival (na zagrebačkom aerodromu boško petrović mi je rekao da je sramota da ljudi koji o jazzu pojma nemaju, imaju sreću biti na tako divnom festivalu) i uživao u jednom od najljepših prizora kojima sam ikada prisustvovao: u toploj noći, deset tisuća ljudi (uglavnom iz kalifornijskog glazbenog communityja) plesalo je na otvorenom, dok je pijani bill cosby, sa cigarom u ustima najavljivao nove i nove bandove?
Wow! Možda ipak kalifornija?
