O rukometašima "Metkovic Jamba" pišem iz principa. Ne samo da su sve češći susreti sportskog direktora "Dinama" Velimira Zajeca i esdepeovog prvaka Milana Bandića zanimljiviji od rukometa na Neretvi... Publika bi, vjerojatno, radije čitala i o nekakvom televizijskom novinaru iz zapadne Europe kojem snimatelj unajmljen u Zagrebu objašnjava krug promjena "Dinama" u "HASK Gradanski", "Croatiju" i povratak svetosti, ali neće ići. Najveći sportski uspjeh ove godine postigli su Metkovci, a da sve bude zgodnije njihovo ostvarenje nije jedini razlog zbog kojega im prostor ustupam gotovo dva tjedna po trijumfu. Nisu, naime, zaslužni samo oni.
Priča o regionalnoj euforiji bliskoj ekstazi počinje u trenutku kad glavni sponzor, Stipo Gabrić Jambo, shvaća da nije dovoljno bogat da bi imao vrhunski nogometni klub, pa oko milijun njemačkih maraka preusmjerava u rukomet. S obzirom na to da su Metkovci - Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Ivica Obrvan, Davor Dominiković... - dosad uglavnom proslavljali "Badel 1862. Zagreb" malo je čudno da se nitko i prije nije sjetio pogurati njihovo umijeće u slavu doline, no da ne cjepidlačim... Jambo je odlučio lovu dati
rukometašima, doveo je natrag Golužu, nakon prepucavanja sa "zagrebašima" i Dominikovića, igrač-trener Obrvan vratio se još ranije, ali uvjeti za trijumf još nisu bili kompletirani.
"Metković Jambo" morao je, nažalost, biti drugi u državi. Nažalost, a zapravo nasreću, jer je gubitkom nacionalne krune dospio u Kup Europskog rukometnog saveza (EHF). Nimalo ne obezvrjedujući njihov uspjeh, ruku na srce i najveći doseg nacionalnog sporta u ovoj godini, činjenica je da Metkovci u Kupu prvaka ne bi otišli do kraja. Možda je njihova najveća sreća što ni ove godine nisu osvojili niti Prvenstvo ni Kup Hrvatske. Razvoj kluba tako je obogaćen zanimanjem publike za njihovo skorašnje natjecanje s klubom "Badel 1862. Zagreb", a izgledi za obranu europskog pokala bit će u najmanju ruku manji.
Ovo, na koncu, otvara novo pitanje. Sjećam se košarkaškog kluba "Olimpija" iz Ljubljane, koji je na samom početku devedesetih, iako prvak, odustao od Lige prvaka i prijavio se u Europski kup, najslabije kontinentalno natjecanje i - osvojio ga. Radosti nacije koja se nikad nije zvala košarkaškom nije bilo kraja. S jedne strane, dakle, imamo odluku Janeza da umjesto zadnji u gradu budu prvi na selu, s druge stjecaj nesretno-sretnih okolnosti koji je Metkovce
učinio drugima u Hrvatskoj, ali osvajačima europskog trofeja. Poznavajući mentalitet cijele zemlje, okladio bih se da bi se svi složili da više radosti donosi osvajanje Kupa EHF-a nego finale ili polufinale Kupa prvaka.
I onda sam otvorio novine i pročitao da splitski "Brodomerkur" dovodi ni manje ni više nego Nenada Kljaića. Frajerčinu inače fakinske momčadi često su zaobilazili hvalospjevi, a ja, pak, nikako ne mogu zaboraviti kako je u finalu Kupa prvaka protiv "Wallaua" u zadnjim sekundama zagradio dva Nijemca i omogućio Pucu otvoreni šut za vječnost, kao ni - evo i Kljaiću glavne medijske role - Nenadov odlučujući gol u finalu Olimpijskih igara. Poslije se šeret nije ni posebno radovao. Lijeno se odvukao na polovicu hrvatske reprezentacije...
Eto ga, liga je imala "Badel 1862. Zagreb", od ove godine "Metković Jambo", a sad se u utrku uključio i "Brodomerkur"...
Lud tko iduće sezone ne bude gledao rukomet.
