Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno petnaestero djece.
- Au, jekne socijalna radnica. Nisu valjda svi vaši?!
- Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.
- Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša - krene žena nabrajati. A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin, Saša.
- Zar se i svi ostali zovu Saša? - upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.
- Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka - sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
- To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a ne cijela gomila njih?
- A, onda ih zovem prezimenom!
