Štef i Ivek krenuli na skijanje. Vozili se nekoliko sati i uhvatila ih jaka oluja. Sklonili se na neku farmu i zamolili zgodnu gospođu koja im je otvorila vrata da kod nje prenoće.
"Ma znam da je vani grozno, ali nedavno sam ostala udovica pa bi ljudi mogli svašta pričati ako vam dopustim da prenoćite u kući," reče udovica.
"Ne brinite," reče Štef, "mi ćemo prespavati u štali, a kad se vrijeme popravi, odlazimo!"
Žena pristane i njih dvojica prespavaše u štali. Ujutro se vrijeme popravilo i oni krenuše na put. Ostatak vikenda proveli su uživanju u skijanju. Oko devet mjeseci kasnije Štef je iznenada dobio pismo od nekog odvjetnika. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da se radi o odvjetniku one zgodne gospođe s farme. Ode on kod Iveka, pa ga pita:
"Čuj, sjećaš li se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad nas je na skijanju uhvatila oluja?" "Da, sjećam se," odgovori Ivek. "Jesi li ti možda usred noći ustao i posjetio gospođu?" "Pa, jesam." reče Ivek zacrvenjevši se jer ga je Štef prokužio. "Moram priznati da jesam." "I, jesi li se možda predstavio mojim imenom umjesto da joj kažeš svoje?" Ivek je problijedio. "Da, jesam - sorry, stari. Zašto pitaš?" "Nedavno je umrla i sve mi ostavila", kaže Štef.
