Postoji nekoliko trikova koje su na društvenim mrežama podijelili neki koji su naišli na ovu optičku iluziju, a ti trikovi pomoći će vam da na slici vidite lice nasmijanog čovjeka, a to su gledanje iz daljine, gledanje iz kuta i pomicanje slike gore-dolje.
Akiyoshi Kitaoka, profesorica psihologije na japanskom sveučilištu Ritsumeikan tu je sliku podijelila na svom Twitter profilu, opisujući ju kao 'jedan od mojih portreta'.
Iako su se neki korisnici na Twitteru požalili da ih oči bole od gledanja u tu optičku iluziju, drugi su bili odlučni u tome da vide 'skrivenu' sliku.
Pomoću ovih trikova vidi se skrivena slika
Kako biste vidjeli lice čovjeka iza crno-bijelih kockica, jednostavno 'skrolajte' gore-dolje dok gledate sliku. Ako i dalje ne vidite lice, Kitaoka predlaže da sliku pogledate iz malo veće udaljenosti. Mnogi su pak spomenuli da je lakše vidjeti čovjekovo lice ako sliku pogledate na mobilnom telefonu, umjesto na kompjuteru.
Ova je optička iluzija slična trendu koji se pojavio 1990-ih. Slike ispunjene točkicama, poznatije i kao 'autosterogrami' proizvode 3D sliku kada ih gledate na način da su vam oči namještene na određeni način dok gledate sliku koja je zapravo 2D.
Iako su takve 'magične puzzle' bile popularne prije oko 25 godina, znanstvenici su tu ideju koristili desetljećima za proučavanje percepcije dubine.
Znanstvenici proučavali percepciju dubine
Ovakve slike gledamo iz udaljenosti koja je jednaka širini jednog ponovljenog 2D uzorka. Takva udaljenost čini da vidite više iskrivljenih skrivenih objekata u 3D rezoluciji.
Takav način gledanja znači da ne gledate u uzorak ili sliku direktno, već pomičete oči na način da sliku gledate kao da gledate kroz nju.
Stereogrami su se prvi put koristili u proučavanju percepcije dubine kod ljudi, posebno u proučavanju kako naše oči vide različite slike, a naš mozak stvara jednu cjelovitu. Autosterogram ne zahtjeva poseban uređaj da bi se skrivena 3D slika vidjela golim okom.
Svako oko tu sliku vidi malo drugačije. Mozak tijekom tog procesa gledanja kreira kompletnu sliku, tako da ljudi na taj način ne vide duplo.
Male razlike naših očiju koje gledaju sliku, pomažu da naš mozak stvori najbolju aproksimaciju, a taj je pojam povezan s percepcijom dubine i trodimenzionalnih struktura.
Ta ideja datira još iz 1930-ih, a prvi ju je opisao Englez Charles Wheatstone. On je stvorio uređaj koji je mogao prikazivati malo drugačiju sliku svakom oku, kako bi shvatio na koji način naše oči percipiraju slike 3D predmeta.
'Prevarili' mozak da percipira dubinu
To je bilo prvi put da su znanstvenici uspjeli 'prevariti' mozak da percipira dubinu, i tada je stvoren prvi stereoskop. Iduće se veliko otkriće dogodilo 1959. kad je dr. Bela Julesz eksperimentirala sa stereogramom i stvorila sliku koja se sastojala od nasumično raspoređenih točkica.
Na toj je slici ona odabrala kružno područje točkica i to prebacila u drugu sliku. Nasumične točkice sadržavale su skriveni oblik kojeg je bilo moguće vidjeti samo ako sliku gledate očima oz određenog kuta. Njezina su otkrića podrćala hipotezu da se percepcija dubine događa u mozgu, a ne u očima.
Kada pustite oči da gledaju različite slike, umjesto da oba oka gledaju u jednu sliku direktno, svako oko vidi svoju ikonu. Zbog toga što je naš mozak istreniran da transformira dvije slične slike u jednu, on automatski pretpostavlja da mi zapravo vidimo jednu sliku, a ne dvije. Tako se dvije ikone interpretiraju kao jedna.
Računalo stvara skrivenu sliku
1991. su Tom Baccei i Cheri Smith, inžinjer i 3D umjetnica, unaprijedili istraživanja Julesz i Tylera.
'Nema više točkica. Korisrteći novi program u kombinaciji s 3D softverom i tehnikama umjetnosti, došlo je do novog otkrića. Programeri su, kako bi stvorili skrivenu sliku, najprije počeli sa sivim tonovima. Dubinu su gradili tamnijim točkicama na način da su najtamnije bile najdalje, a one bliže su bile svjetlije.
Zatim se 2D uzorak stavlja preko skrivene slike, poput kamuflaže. Kompjuter zatim koristi algoritam koji uzima model slike i uzorak kako bi se ponavljaju uzorci potrebne dubine sa skrivene slike. Kad netko pogleda takvu sliku, ponavljajući uzorak mozgu šalje informacije ugrađene u njega, a mozak tada vidi skrivenu sliku.
