Stiglo je i to doba godine kada djeca postavljaju sto svojih dječjih ‘kako’ pitanja. Kako Djed Božićnjak uspije obići svu djecu u jednoj noći, kako uspije proći kroz dimnjak, kako zna što želim za poklon i tako dalje. Tu su i oni koji su sami sve već zaključili, ali i oni kojima roditelji nikad nisu tajili da je riječ samo o priči.
Stoga smo zamolili dječju psihologinju Žanu Pavlović da nam odgovori na pitanje koje ovih dana muči neke roditelje, a to je kad djeci treba reći istinu o Djedu Božićnjaku?
Treba li djeci reći istinu o Djedu Božićnjaku ili ih pustiti da sami sve shvate?
Vjerovanje u Djeda Božićnjaka je normalan dio razvoja i djecu ne treba prerano suočavati s istinom. Treba ih pustiti da razvijaju kreativnost i maštu. Pustite ih da vjeruju, dokle god to traje. To će se dogoditi prije ili kasnije. To je dio mentalnog razvoja, uče se kritičkom mišljenju i propitivanju što je istina, a što nije. Najbolji je način pitati djecu što oni misle? Ako vidite da još nisu spremni, odgodite „razotkrivanje mita“ za idući Božić. Ništa loše se neće dogoditi. Djeca prestanu vjerovati u Djeda Božićnjaka u različitoj dobi. Obično oko 6,7 godine. Čuju od prijatelja u vrtiću ili školi, druga se uvjere sama.
Kako izbjeći dječje suze, točnije pojasniti im zašto im od malih nogu govorimo da će im Djed Božićnjak donijeti poklon, a on uopće nije stvaran?
Djeca obično sama počnu propitivati postojanje Djeda Božićnjaka i tada obično nema suza. Ako ih i bude, suze ne treba izbjegavati, suze su dobre. Znak su da nam je do nečega stalo i da smo trenutno tužni. Djeci treba objasniti da je važno da nekog obradujemo kako bi on znao da smo mislili na njega.
Djed Božićnjak je mit, ali pažnja, ljubav i dar koji djeca dobiju ispod bora nisu mit. Bit je u povezivanju, empatiji, pažnji koju darujemo nekom, vremenu koje smo izdvojili za nekog i emociji koju smo izazvali.
Mnogi od nas sto puta su čuli od roditelja da ako ne budemo dobri, pod borom nećemo dobiti ništa. Je li to klasična ‘ucjena’ ili dobra motivacija?
Ne bi trebalo plašiti djecu na ovaj način. Djeci to nije motivacija. Uvijek ih treba motivirati na pozitivne stvari i ponašanja i nagraditi odmah nakon ponašanja koja želimo vidjeti kod svog djeteta. Nagrada može biti odlazak negdje, u park, u kupovinu, izrada kolača s mamom, pranje auta s tatom, odlazak na izlet i uopće ne mora biti materijalne prirode. Djeca cijene našu pažnju.
Božić je blagdan obitelji i zajedništva. Ovu atmosferu možemo osjetiti već početkom prosinca, ali treba je njegovati tijekom cijele godine. Djecu treba učiti da pokloni koje stavljamo pod bor mogu biti simbol pažnje, iskaz naše ljubavi, znak da smo nekoga slušali i mislili na njega. To je ono čemu djecu treba poučavati.
Kako se u cijeloj ovoj priči postaviti ispravno i ne učiti djecu krivom tj. uvjetovanom ponašanju, a da im ne uskratimo par godina čarolije?
Budući da kroz priču o Djedu Božićnjaku djeca razvijaju maštu, zamišljaju, fantaziraju, ali i postavljaju pitanja roditeljima, ovakve priče zapravo i nisu loše jer potiču razvoj kreativnog mišljenja.
Svatko od nas može biti Djed Božićnjak nekome!
Vrlo je bitno voditi računa o konzumerizmu i ne poklanjati velike materijalne stvari djeci od samog početka jer im šaljemo krivu poruku. Bit je u darivanju, zajedništvu, empatiji.
Vjerovanje u Djeda Božićnjaka normalna je faza u razvoju svakog djeteta. Otkrivanje prave istine moglo bi izazvati suze i tugu, ali i to je potpuno normalno zato je bitno djeci objasniti da nije bitno od koga dolazi poklon, već je bitna namjera i ljubav koju kroz taj poklon dajemo.
