Ima vozni park kakav nema niti jedan svećenik - fiću i četiri autobusa. Velečasni DragutinGoričanec iz male župe Završje pokraj Karlovca s ulice je spasio desetak prostitutki, a bolesne, beskućnike i osobe s invaliditetom vozi na izlete po svetištima diljem Europe.
Donosimo vam priču o posebnom svećeniku koji za sebe to ne bi nikada rekao, ali za njega to govore njegova djela. Fićo, star 36 godina, njegovo je prijevozno sredstvo. Imao je i noviji i bolji automobil, ali ga je odavno prodao kako bi mogao kupiti - minibus.
"Pitao sam ljude zašto ne idu na misu, a oni su mi rekli da su predaleko od crkve. Razmišljao sam šta bih napravio i spazio sam minibus. Nakon toga sam položio vozački za autobus i stavio jaku brodsku sirenu te išao skupljati za misu po župi. Znao sam stati kod neke kuće i tako dugo trubiti dok netko nije došao van", prepričava svećenik Goričanec.
Sad ima dva svoja i dva unajmljena autobusa kojima po svijetu vozi osobe s invaliditetom, beskućnike, bolesne i sve one koji to požele - i vjernike i ateiste. Na tim putovanjima, kaže, često su spavali u hotelima s najviše zvjezdica - pod otvorenim nebom.
"U doslovnom smislu crkva na kotačima jer smo imali situacije gdje nismo mogli u klasičnu crkvu ući jer nije prilagođena osobama s invaliditetom u kolicima, što ja smatram da je kolektivni grijeh nas katolika."
Kaže, s novcem se krpaju, najviše skupe od donacija dobrih ljudi. Tako su uspjeli otići i k papi Franji.
"Jednom je u Rimu policija javila dalje svojima "svećenik je očito ukrao autobus zaustavite ga!" i onda uvidjeli da imam vozački pa je sve bilo u redu."
Dragec, kako ga od milja zovu, poznat je i po tome što pomaže onima koje je društvo zaboravilo. Naime, spasio je desetak žena od prostitucije.
"Koliko košta razgovor? Ona je rekla 200 kuna. Evo, izvolite. I tada sam pitao zašto na takav način želi do novca? Ona mi je rekla "Ja sam stranac u ovoj zemlji, nemam posao, nemam pravo na socijalnu pomoć, imam djecu, od čega bih živjela?"
Dobivao je i prijetnje od svodnika, ali nije odustao. Danas već znaju za njega pa mu se često za pomoć javljaju i same. Da postane tako osjetljiv za potrebite, predodredilo ga je teško djetinjstvo.
"Moju mamu je tata zamalo ubio dvaput kolcem u staji, susjedi su je spasili. Zato je morala otići s nas troje djece kod roditelja. Nikakvu socijalnu pomoć nije imala, sama je živjela od zemlje."
Velečasni Dragutin, za razliku od mnogih svećenika, živi skromno. Njegov župni dvor daleko je od kakve palače, a do kapelice vodi cesta na kojoj se ne mogu mimoići dva automobila. Tu nema ni signala za mobitel.
"Kako je živjeti praktički odsječen od svijeta i bez čuda tehnologije? Zanimljivo je jer mogu više biti u zajedništvu s Bogom, moliti i meditirati. S druge strane, žao mi je ljudi koji moraju puno uložiti da bi došli do mene, malo me teže pronaći."
On je primjer o kojemu govori i papa Franjo - svećenici nisu najvažniji, oni su tu da bi služili. Kao sluge koji uljepšavaju život svakome koga sretnu. Baš takav je i Dragec.
