Snovi mogu biti zbunjujuće bizarni, ali prema novoj teoriji zašto sanjamo - to je zapravo poanta snova. Slučajne neobičnosti koje se događaju kroz snove nas pripremaju za bolje suočavanje s neočekivanim.
Pitanje zašto sanjamo dugo je mučilo znanstvenike. Subjektivna priroda snova i nedostatak bilo kakvih sredstava za njihovo bilježenje otežava dokazivanje zašto se pojavljuju ili čak kako se razlikuju među pojedincima, piše The Guardian.
Uporedba ljudskog mozga s AI računalom
"Iako su iznesene razne hipoteze, mnogim od njih proturječi oskudna, halucinirajuća i narativna priroda snova, prirode koja, čini se, nema neku posebnu funkciju", rekao je Erik Hoel, istraživač docent za neuroznanost sa Sveučilišta Tufts u Massachusettsu, SAD.
Inspiriran nedavnim uvidima u to kako strojne "neuronske mreže" uče, Hoel je predložio alternativnu teoriju: pretpostavljenu hipotezu o mozgu.
Čest problem kada je riječ o treningu umjetne inteligencije (AI) jest taj što se previše upoznaje s podacima na kojima se trenira, jer pretpostavlja da je ovaj set treninga savršen prikaz svega što bi mogao susresti. Znanstvenici pokušavaju popraviti ovo "prekomjerno opremanje" uvođenjem kaosa u podatke, u obliku bučnih ili oštećenih ulaza.
Hoel sugerira da naš mozak čini nešto slično kad sanjamo. Osobito kako starimo, dani nam postaju statistički prilično slični, što znači da je naš "set treninga" ograničen. Ali svejedno moramo biti u stanju generalizirati svoje sposobnosti na nove i neočekivane okolnosti - bilo da se radi o našim fizičkim pokretima i reakcijama ili mentalnim procesima i razumijevanju. Dok smo budni, ne možemo ubrizgavati nasumične buke u mozak, jer se moramo koncentrirati na zadatke koji su u toku i izvršiti ih što točnije. Ali san je druga stvar.
Stvarajući čudnu verziju svijeta, snovi mogu naše razumijevanje realnosti učiniti manje jednostvnim. "Upravo njihova neobičnost snova u njihovom odstupanju od budnog iskustva daje im njihovu biološku funkciju", rekao je Hoel.
Prethodna istraživnaja
Već postoje neki dokazi iz istraživanja neuroznanosti koji to podupiru, tvrdi Hoel. Na primjer, jedan od najpouzdanijih načina poticanja snova o nečemu što se događa u stvarnom životu je ponavljanje izvođenja novog zadatka, poput učenja žongliranja dok ste budni.
Pretjerano treniranje zadatka pokreće fenomen prekomjerne opremljenosti, što znači da vaš mozak pokušava generalizirati izvan svog treninga dok spavate stvaranjem snova. To vam može pomoći objasniti zašto često postajemo bolji u fizičkim zadacima poput žongliranja, nakon dobrog sna.
Iako je Hoelova hipoteza još uvijek neispitana, prednost je u tome što fenomenologiju snova, posebno njihov oskudni, halucinacijski i narativni sadržaj, uzima ozbiljno, umjesto da je gleda kao neobjašnjivi nusprodukt drugih pozadinskih moždanih procesa. Čak i doživljavanje naizgled nepovezanih, ali fizički sličnih aktivnosti, može imati koristi: na primjer, sanjarenje o letenju može poboljšati vašu ravnotežu i stabilnost tijekom trčanja.
"Sve je to vjerojatno", rekao je prof. Mark Blagrove, direktor Sveučilišnog laboratorija za san Swansea, specijaliziran za proučavanje sna i snova. "Ova teorija predlaže da se u snovima generaliziramo od onoga što smo naučili tijekom dana. Stoga se uklapa u razne druge trenutne teorije, poput nedavne Nextupove teorije, koja drži da snovi traže nove asocijacije onoga što je nedavno naučeno", objasnio je Blagrove.
Međutim, kao i kod mnogih drugih teorija sanjanja, još uvijek nema dokaza da je sanjanje više od epifenomena, nefunkcionalnog nusproizvoda živčane aktivnosti.
