Ovo je cesta koja vodi iznad oblaka! Na 1600 metara nadmorske visine nalazi se se meteorološka postaja - Zavižan.
Najhladnija, najvjetrovitija i najsnježnija!
Ante Vukušić na ovim je uvjetima zaradio mirovinu. Više od 40 godina posvetio je meteorologiji. Radno vrijeme - nije imao!
"Kad ura zvoni, u pola četiri se uskače u gojzerici, zimi, i izlazi se van, navije se aspirator. U četiri je prvo očitanje, uzimanje podataka i predaja prvog izvješća", kazao nam je Ante Vukušić, meteorološki motritelj na Zavižanu.
Ove godine izmjerio je -22 stupnja dok je po njemu puhala bura od 150 km/h. Nakon toga nije se mogao ugrijati niti kraj peći.
"To je užasan osjet i uvukla se hladnoća u kuću i iako su sve peći i centralno i sve je gorilo i još smo morali ispomagat s električnim grijalicama", priča Ante.
Ali, "se da preživit. Cijeli dan je gorila vatra u kuhinji i uspio sam ugrijati na plus osam, a s druge strane vrata je bila minus 8", prisjeća se.
Najniža temperatura ikad izmjerena bila je -29 u veljači '56, kad je Ante bio dijete. A sada, kada su uz njega, njegova djeca i unuci, on je izmjerio - najveći snijeg.
"Najviša izmjerena visina je 322 centimetra, dvanaeste na trinaestu zima. Imao sam jednog maloga psića, njemačkog lovnog terijera, on je ležao na ovoj daski od prozora, s unutarnje strane je moj radni stol i gledao što ja radim", kazao nam je.
Vremenski uvjeti na Zavižanu znaju biti toliko nemilosrdni da niti kuća ponekad ne pruža sigurnost. Toliko snažne grmljavinske oluje, stanovništvo u dolinama rijetko osjeti.
"Više puta je udarilo u kuću. Pokojnog oca je žbuka zasula tu, direktan udar je bio u kuću. Ovdje, tu je spavaća soba i metar od glave ja sam spavao na krevetu, metar od glave, na plehu napravilo ovakvu rupu i to je došlo po telefonskom vodu. Udar groma, da. Ja nastavio spavati, okrenuo se, ujutro rupa na prozoru", priča Ante.
Osim vremenskih neprilika, Antin put od kućnog praga do mjernih instrumenata, često su pratile i divlje zvijeri.
Vidio je vukove, bilo je tu i susreta s medvjedima..."Pametniji popušta, one odu. Još nikad ja nisam od medvjeda pobjego, uvijek on ode", kazao nam je Ante.
Sav taj posao već godinama obavlja u samoći, odvojen od obitelji. Znao je i ostati odsječen od ostatka svijeta. "Bio sam 40 dana, nitko nije došao niti otišao. Takvo je nevrijeme bilo i puno snijega koji je padao, a u to vrijeme još nije bilo opreme kao sada".
Da bi preživio, Ante je zalihe hrane morao pripremiti puno ranije. "Hrana se mora pripremiti ujesen, do šestog mjeseca sve mora biti u kući", kazao nam je.
Njegove zime trajale su 6 mjeseci, a ovo je bila posljednja. Ante sad ide u zasluženu mirovinu, a naslijedit će ga sinovi čime se nastavlja obiteljska tradicija Vukušića na Zavižanu.
Vukušići su sve skupa radili na ovoj postaji jako puno godina. "Preko 130, kad se zbroji, a i kazne se zbrajaju. Pokojni otac 35, ja sam 43, sestra je radila 4, 5 godina, moji dečki, Božo i Ivan su već isto tridesetak i eto", rekao nam je Ante.
Sada na Zavižanu Antu čeka novi zadatak - igra s unucima za koje se nada da će jednog dana nastaviti - život iznad oblaka.
