Ako mislite da je progon vještice davna prošlost, dovoljno je pogledati uokolo. Možda nećete vidjeti žene na metli (nadamo se) ili srdite svećenike koji bi krojili pravdu (to je već nešto vjerojatnije), ali ako prođete trokrakim raskrižjem, vjerojatno je na njemu raspelo. Razlog je jednostavan – prema pučkom vjerovanju, osobito u sjevernoj i središnjoj Hrvatskoj, na trokrakom se raskrižju okupljaju vještice.
Ostavština je daleko krvavija od pukog praznovjerja. Recimo, na istim tim trokrakim raskrižjima vještice su znale biti i spaljene, ako nisu bile počašćene nekom boljom lokacijom poput gradskog trga.
Nekad cijenjene, ubrzo proganjane
Kao i drugdje u Europi, i u Hrvatskoj vjerovanje u vještice ima korijene još od pradavnih vremena. Današnjim rječnikom, travarstvo i alternativna medicina, a u ono vrijeme često jedina šansa da se doživi "zrela" dob od 30-ak godina u pravilu su bile ženska djelatnost. Osim što je svaka žena bila zadužena za brigu pa tako i liječenje ukućana, uglavnom je u svakoj zajednici postojala i žena specijalizirana za liječenje, tjeranje (ili bacanje) uroka i svega što ide s time. Često je to bio i jedini način da si žena, koja nije mogla fizički raditi, osigura današnjim rječnikom ekonomsku neovisnost.
Onda je došlo kršćanstvo koje je odlučilo tome stati na kraj.
Već u prvim pisanim propisima na području Hrvatske, spominju se i vještice. Gotovo svi statuti primorskih i dalmatinskih gradova predviđaju i kažnjavanje vještica, a kako su nastajali od 13. do 17. stoljeća, dobro se može pratiti kako evoluira progon vještica.
Ispočetka, samo čaranje nije kriminalno a "tvarnice, višćice i čarobnice", kažnjavaju se samo ako počine neko zlo "uslijed kojega ljudi mogu umrijeti, izgubiti razum ili dio tijela", kako se navodi u dva korčulanska statuta. Predviđene kazne otkrivaju kako iza progona vještica ne stoji nužno (samo) mizoginija, nego puno jednostavniji i opipljiviji motiv.
Pravda samo za bogate
Vinodolski zakonik za čarobnicu kao primarnu kaznu predviđa globu "od sto libara koja ide knezu". Samo ako sirota ne bi imala otkuda platiti, "ima se sažeći". Drugi statuti prvo predviđaju batinanje, a lomaču tek za one po drugi put uhvaćene, ili uopće ne propisuju kaznu nego je puštaju na procjenu sucu. No svima je zajedničko da kazna ne završava smaknućem – mnogi propisuju da se zaplijeni imovina osuđene, osobito ako nema muških nasljednika.
Ipak, niti propisi zbog kojih je vlast plijenila nekretninu lakše nego danas odvjetnička društva kreditnim dužnicima nisu bili dovoljni za masovni progon.
Za to su bile potrebne europske tekovine.
Tehnički, bila je kriva što je plemić oglušio...
Najbolji primjer je jedan od rijetkih zapisanih procesa u priobalnoj Hrvatskoj. Suci iz Dubrovnika 1556. pozvali su liječnika Amata Portugižanina kao vještaka u tužbi protiv gradske prostitutke koja je optužena da je oglušila nekog mladog plemića.
Njihovi kolege iz drugih europskih gradova bez previše pitanja bi nesretnicu spalili, dubrovački suci su se pitali je li tako nešto uopće moguće te pozvali i liječnika. Vještak je rekao kako plemić tek boluje od sifilisa.
U Hrvatskoj, s druge strane Velebita, situcija je suprotna. Zakonske odredbe su šture ili potpuno nepoznate, a ono što je poznato o progonu vještica može se iščitati iz sudskih zapisnika.
Propisi iz vremena dok smo bili migranti
Tri zapisnika sa sudskih procesa u Zagrebu 14. stoljeća pokazuju kako se kontinentalna Hrvatska i dalje drži običajnog staroslavenskog prava. Koliko god zastrašujuće zvučala ideja suđenja po principima iz vremena dok smo bili tek novopečeni imigranti u Europi, za okrivljenog je zapravo to bilo povoljno.
Svi optuženi koji nisu uhvaćeni na djelu ili koji nisu priznali zločin, mogli su se pred sucem "očistiti" ako bi se određeni broj čestitih ljudi zakleo da optuženi nije kriv.
Civilizarna Europa u to vrijeme unificira i kodira sudske postupke, temeljeći ih na tekovinama rimskog prava. Tako se propisuje da okrivljenik može biti osuđen samo ako je zločin priznao ili ako su ga vidjela barem dva vjerodostojna svjedoka.
Do priznanja pod svaku cijenu
Zvuči kao pravno osiguranje koje štiti nedužne, no u praksi je samo značilo da je tortura postala sastavni dio sudskog procesa.
Ipak, ne može se reći da crkveni inkvizicijski i svjetovno sudovi nisu marili za pravični postupak. Priznanje dobiveno na mučenju nije vrijedilo pa su morali okrivljenome ponuditi da svoje priznanje povuče 24 sata nakon što je skinut s maštovitih sprava za mučenje.
I to zvuči sjajno, osobito ako se uzme u obzir da se osoba koja je prošla torturu smatra očišćenom i ne smije ponovno mučiti za isto kazneno djelo.
Ukorak s Europom
No i tome su inkvizitori lako doskočili – ako je žena, kad je došla k sebi, povukla priznanje, na to ju je natjerao vrag, a ponovno drobljenje kostiju, ubadanje žaračem i slično nije bilo novo mučenje nego nastavak starog.
Ukratko, ako je priznala, kriva je; ako nije priznala, vrag ju je štitio od boli i kriva je, samo je trebamo nastaviti mučiti i priznat će; ako je kojim slučajem umrla tijekom torture – kriva je, a vrag ju je uzeo kako ne bi priznala.
Polako, ali sigurno, takav princip postupaka dolazi i do naših sudova, a s njime i civilizirano viđenje vještice – leti, sastaje se na sabatu s drugim vješticama, a u priznanjima postaje obvezan i seks sa đavlom.
Časni sude, imel je hladnoga
Tako je uskoro svaka osuđena vještica u Hrvatskoj morala priznati i seks sa đavlom. Kako su, čak i na mukama, uporno ponavljale da su se seksale samo sa suprugom, teolozi su to spretno zaobišli – đavao im je došao u liku njegova supruga. Teško da su osuđene žene bile upoznate s teološkim promišljanjima o demonima, ali suci jesu, pa kako bi priznanja zvučala koliko-toliko uvjerljivo, žene su morale reći i kako su znale da lijegaju sa đavlom.
I tu je odgovor bio stavljen u usta, s obzirom na to da su teolozi "znali" da đavao ne može stvoriti novi život, pa su žene bile primorane reći da mu je sjeme bilo hladno. Tako u priznanju Ane Sirkovice stoji da je znala jer je njen muž "Imel hladnoga".
Ako ni to nije bilo dovoljno, vlasti su pribjegle silovanju i ucjeni. U zapisniku sa suđenja Margarti Kuljanki, jednoj od najstrašnije mučenih vještica u Hrvatskoj, stoji kako je "đavao k njoj dolazio dva puta i u zatvoru u liku gradskog kapetana i obećavao joj da će je osloboditi."
No najstrašnija europska ostavština bila je vještičje sijelo. U narodonom vjerovanju, vještice su osamljene žene, no u crkvenom složenom pojmu čarobnjaštva, one se obavezno sastaju i orgijaju sa đavlom. Tako je od 17. stoljeća svaka coprnica morala imenovati druge vještice, što je bio sasvim dovoljan povod.
