U lipnju 1836. skupina djece igrala se na livadi izvan Edinburgha. Loveći zečeve nabasali su na skrovitu malu spilju pokrivenu s tri kamene ploče. U spilji su pronašli 17 lijesova, velikih niti 10 cm, uredno posloženih u dva reda po osam lijesova dok je 17. stajao na početku trećeg reda.
U ljesovima bile su lutke izrezbarene od drva, u pamučnoj odjeći u kakvoj su se u ono vrijeme ispraćali pokojnici. Sve je nalikovalo na pogreb osim jednog detalja - lutke su izrezbarene otvorenih očiju. S obzirom na kvalitetu i odjeće i samih lijesova stručnjaci odbacuju ideju da je riječ o (morbidnoj) dječjoj igri. Lijesovi su izrezbareni od jednog komada drva, osim poklopaca koji su bili čvrsto zakucani mjedenim čavlićima. Poklopci i stranice pogrebnih kovčega bogato su ukrašene, a dijelovi kositra pažljivo su umetnut.
Povjesničari pretpostavljaju kako su lijesove izrađivala dvojica majstora, a pregledavajući tragove alata i materijale, misle da je jedan od njih bio postolar. Neki nagađaju kako su lutke originalno bile igračke, vojnici, obzirom na njihovo držanje te da su im noge ravne. Temeljita analiza vlakana i vrste pamuka pokazala je kako je odjeća nastala početkom 1830-ih, dakle lijesovi nisu bili dugo zakopani prije nego što su ih otkrila djeca.
Krađe trupala
Ipak, ni nakon 180 godina povjesničari ne mogu niti pretpostaviti koja je bila svrha pokopa lutaka. Neki misle kako bi predstavljaju tijela pomoraca poginulih na moru, drugi tvrde kako je u pitanju vještičarenje. Prilično smiona teorija ističe kako se u to vrijeme iz karipskih kolonija počeo probijati voodoo.
Povjesničari i etnolozi ne odbacuju ni jednu od tih teorija, no ističi kako treba uzeti u obzir što se u to vrijeme zbivalo u glavnom gradu Škotske. A teorija koja proizlazi iz toga još je jezivija.
U 20-im i 30-im godina 19 stoljeća. Edinburgh je bio medicinsko središte. Sve više studenata je upisivalo tamošnje fakultete. U to vrijeme, jedini način proučavanja anatomije bilo je seciranje trupala, no zbog utjecaja crkve, sveučilišta su mogla uzimati samo tijela osuđenih kriminalaca.
Kako je rasla potražnja, mnogi Škoti su pribjegli pljačkanju grobova i prodavali tijela fakultetima. Zauzvrat, ljudi su počeli pokapati pokojnike u ljesovima okovanima željezom i organizirati cjelonoćna bdijenja, jer su vjerovali da tijelo mora ostati netaknuto u posvećenom tlu kako bi pokojnim mogao ustati nakon Sudnjeg dana.
No William Burke i William Hare otišli su korak dalje. Sve je počelo kada je preminuo njihov postariji podstanar. Kako nije podmirio dugove, odlučili su njegovo tijelo prodati dr. Robertu Knoxu.
Ubrzo im je to postao stalan izvor zarade - kako nitko drugi u njihovom pansionu nije htio umrijeti sam od sebe, dvojica Williama su počela svoj krvavi pohod. Ispočetka su ubijali skitnice za koje su pretpostavljali da nikome neće nedostajati, no postali su neoprezni. Ne samo da su ubijali stanovnike, nego i mještane koje su na koncu prepoznali studenti na anatomiji. Prije nego što su konačno uhvaćeni ubili su 16 ljudi, a njihova tijela prodali za 150 funti (današnjih 12.000 funti). U siječnju 1828. Hare je oslobođen jer pristao svjedočiti, a Burke je obješen. I njegovo tijelo poslano je na fakultet.
On i njegovih 16 žrtava odgovaralo bi 17 minijaturnih lijesova pronađenih u spilji.
