U ljeto 1981. godine gradić Brookfield u Connecticutu postao je poprište jednog od najneobičnijih sudskih procesa u američkoj povijesti.
Devetnaestogodišnji Arne Cheyenne Johnson optužen je za ubojstvo svog stanodavca Alana Bonoa, a njegova obrana temeljila se na nevjerojatnoj tvrdnji da je u trenutku zločina bio opsjednut demonom.
Ovaj slučaj, poznat kao "Vrag me natjerao na to", privukao je veliku medijsku pozornost i postao predmet brojnih knjiga, filmova i dokumentaraca.
Pozadina slučaja
Priča počinje nekoliko mjeseci prije ubojstva, kada je Johnsonova zaručnica Debbie Glatzel pozvala Eda i Lorraine Warren, stražitelje paranormalnih pojava, da pomognu njezinom mlađem bratu Davidu.
Jedanaestogodišnji dječak navodno je doživljavao zastrašujuće vizije i pokazivao znakove opsjednutosti demonom.
Warrenovi su tvrdili da su u Davidovu slučaju otkrili prisutnost čak 43 demona. Prema njihovim navodima, obavljeno je nekoliko "manjih egzorcizama" nad dječakom uz sudjelovanje katoličkih svećenika.
Ubojstvo Alana Bonoa
Johnson je 1. veljače 1981. godine ubio 40-godišnjeg Alana Bonoa, vlasnika psećeg uzgajališta u kojem je radila njegova zaručnica Debbie.
Prema svjedočenjima, Johnson je počeo režati poput životinje prije nego što je izvukao džepni nož i više puta ubo Bonoa.
Kada je uhićen, Johnson je tvrdio da se nije mogao sjetiti samog čina ubojstva. Njegova obrana, predvođena odvjetnikom Martinom Minnellom, pripremala se za revolucionarnu strategiju - uz cilj da dokaže da je Johnson bio opsjednut demonom u trenutku zločina.
Sudski proces
Suđenje je počelo 28. listopada 1981. godine na Vrhovnom sudu Connecticuta u Danburyju.
Minnella je planirao dovesti stručnjake za egzorcizam iz Europe i pozvati svećenike koji su sudjelovali u Davidovim egzorcizmima da svjedoče.
Međutim, sudac Robert Callahan odmah je odbacio mogućnost korištenja demonske opsjednutosti kao obrane smatrajući takve tvrdnje "irelevantnim i neznanstvenim".
Suočen s ovom preprekom, Minnella je promijenio strategiju i pokušao dokazati da je Johnson djelovao u samoobrani. Nakon trotjednog suđenja i 15 sati vijećanja, porota je 24. studenog 1981. proglasila Johnsona krivim za ubojstvo iz nehaja. Osuđen je na 10 do 20 godina zatvora, ali je pušten nakon pet godina zbog dobrog vladanja.
Medijska pozornost i kontroverze
Slučaj je privukao ogromnu medijsku pozornost, a Ed i Lorraine Warren aktivno su sudjelovali u promociji svoje verzije događaja. Godine 1983. objavljena je knjiga "The Devil in Connecticut" autora Geralda Brittlea, koja je detaljno opisala slučaj iz perspektive Warrenovih.
Međutim, 2007. godine, Davidov stariji brat Carl Glatzel pokrenuo je tužbu protiv autora knjige i izdavača uz tvrdnju da je priča o opsjednutosti izmišljena. Carl je tvrdio da su Warrenovi iskoristili Davidovu nedijagnosticiranu shizofreniju i manipulirali obitelji radi vlastite koristi i slave.
Utjecaj na popularnu kulturu
Slučaj Arnea Cheyennea Johnsona inspirirao je brojne filmove i dokumentarce. Najpoznatiji među njima je "The Conjuring: The Devil Made Me Do It" iz 2021. godine, treći nastavak popularnog horor serijala. Film je labavo temeljen na događajima iz Brookfielda, ali značajno dramatizira i mijenja mnoge detalje.
Posljedice i refleksije
Arne Johnson i Debbie Glatzel vjenčali su se 1984. godine dok je Johnson još bio u zatvoru. Nakon izlaska na slobodu 1986. godine, par je živio relativno mirnim životom u Connecticutu sve do Debbieine smrti 2021. godine.
U novijim intervjuima, Johnson je izrazio sumnju u svoju navodnu opsjednutost. "Nikada nisam imao egzorcizam", izjavio je u dokumentarcu "The Devil on Trial". "Nisam opsjednut."
Slučaj i dalje izaziva kontroverze i rasprave o granicama između psihijatrijskih stanja, vjerskih uvjerenja i pravnog sustava. Dok neki i dalje vjeruju u nadnaravno objašnjenje događaja, drugi ističu važnost kritičkog razmišljanja i znanstvenog pristupa u razumijevanju složenih ljudskih ponašanja.
