Kod nekih, stručnjaci su uspjeli barem zagrebati površinu i vidjeti radi li se o kletvama, čarobnim formulama ili nečemu trećem, no većini ne znaju ni svrhu ni jezik niti postoji nada da će ih uskoro odgonenutni.
Kodeks Selden
Kodeks Selden , zbir piktograma na koži, jedan je od svega šest spisa indijanaca Miksteka koji su preživjeli konkvistadore. Pikazuje genealogiju vladajuće dinastije Jaltapek od 10. do 16. stoljeća, a vjeruje se kako je bio dio puno većeg prikaza. No ogrebotina nastala sasvim slučajno '50-ih godina prošlog stoljeća pokazala je da je kodeks skriva još stariji spis, pokriven slojem gipsa i krede, ali nikakvo skeniranje nije moglo otkriti što, a da se pritom ne uništi vrijedan prikaz. Tek 2016. novim metodama skeniranja, znanstvenici su počeli naslućivati što sve kodeks krije. Za sada ne znaju mnogo, osim da pismo koristi i neke do sada nepoznate znakove te da se pruža s lijeva na desno ( umjesto odozgo prema dolje, kao tekst koji se vidi).
Đavolje pismo
Sestra Maria Crocifissa della Concezione iz samostana u Palma di Montechiaru napisala je 1676. godine šifrirano pismo za koje je tvrdila da mu je autor sam Sotona koji je koristio njezine ruke. Sestra Maria Crocifissa della Concezione rođena je kao Isabella Tomasi 1645., ali je prekrštena kada je sa 15 godina ušla u samostan benediktinki u Palma di Montechiaru. Jednoga jutra 1676. probudila se prekrivena tintom i s tajanstvenim pismom pred sobom. Rekla je drugim sestrama kako ju je opsjeo Sotona te je natjerao da napiše poruku.
Časne sestre su joj vjerovale, unatoč tome što nisu mogle, kao ni generacije nakon njih, razumjeti šifru kojom je pisano pismo koje su izložile u samostanu. Sestra Maria postala je pravi stručnjak za lingvistiku tijekom svog boravka u samostanu, a znanstvenici vjeruju kako je pismo zapravo napisano jezikom koji je sama izmislila, mješavinom jezika i pisama koje je upoznala. Stoljećima su znalci neuspješno pokušavali dešifrirati skup runa, grčkog alfabeta, arapskih slova i nepoznatih simbola. Tek prije godinu dana uspjeli su odgonetnuti dio. Za početak su uspjeli prevesti 15 redaka teksta te su otkrili da se u njemu raspravlja o odnosima između ljudi, Boga i Sotone.
Kažu kako je pismo poput buncanja, nije posve konzistentno i razumljivo. To podržava teoriju nekih modernih znanstvenika kako sestru Mariju nije obuzeo vrag već da je patila od shizofrenije ili bipolarnog poremećaja. Pismo opisuje Boga, Isusa i Sveti Duh kao “nepotreban teret”, i kaže kako “Bog misli da može osloboditi smrtnike”. Isto kaže kako je čovjek izmislio Boga, dodajući kako “ovaj sustav ne koristi nikome”.
Papirus 90
List ispisan na papirusu, na grčkom, otkriven je 1897. u Oxyrhynchusu u Egiptu zajedno s nizom drugih listova. Ispočetka se arheolozima nije činio ni po čemu poseban, obzirom na to da je riječ o običnoj admistrativnoj potvrdi koja je izdana nakon što je stanoviti Clarus 180. godine položio žito u gradsku žitnicu. No nakon pažljivijeg promatranja, istraživačima su zapele za oko zadnja dva reda za koje su ispočetka mislili da su tek dodatne zabilješke. Iako su, kao i ostatak teksta, pisana grčkim alfabetom, ne mogu biti na grčkom pa niti na greciziranom demotskom (egipatski jezik mlađi od staroegipatskog, a stariji od koptskog). Do danas, stručnjaci samo nagađaju što bi ta dva retka mogla značiti, a pretpostavke idu od najbalnijih (kako je riječ o zabilješkama koje Clarus zapisao) preko toga kako je riječ o šifriranoj poruci bilo Clarusa bilo dužnosnika žitnice, pa sve do toga kako je riječ mističnim kletvama (koje neki, prilično nategnuto, pripisiju čak i hermetizmu koji nastaje u Egiptu između 1. i 4. stoljeća).
Kletve sa srebrnih spisa
Tijekom iskapanja na lokalitetu kod Jerasha u Jordanu, arheolozi su 2014. pronašli male srebrne svitke. Dugi pet centimatara, srebrne pločice bile su debele tek 1 milimetar i prilično korodirale. Nakon što su ih očistili od hrđe, shvatili su da na njima urezana slova. No nisu se usudili izravnati ih da ih ne bi potpuno uništili. Tek su uz pomoć skeniranja CT-om mogli vidjeti sva slova. No tada su tek počeli problemi. Od 17 redova, svaki s pet slova, dešifrirali su tek prvi koji je na grčkom alfabetu. Za ostale, lingvisti nisu sigurni na kojem bi uopće jeziku trebali biti, a kamoli što piše. Neki tvrde kako je u pitanju imzišljeni jezik, drugi kako su napisani pseudoarapskim, obzirom na to da su na lokalitetu živjeli Grci, Rimljani i Arapi dok ga potres nije uništio 749. No u jednom su suglasni - na srebrnoj pločici ispisane su kletve i čarobne formule.
Voynichev rukopis
Wilfrid Voynich, Amerikanac poljskih korijena, 1912. godine kupio je prilično neobičnu knjigu. Oslikana je ilustracijama biljaka i znacima zodijaka, a napisana nepoznatim pismom. Tekst se sastoji od više od 170.000 znakova napisanih u uzorcima koji sliče jeziku. Dvadeset ili trideset znakova pojavljuju se tijekom čitavog teksta, s iznimkom nekoliko neobičnih znakova koji su se ponovili samo jednom. Nizovi odlomaka na otprilike 240 stranica s ilustracijama i dijagramima, a tekst je podijeljen u, čini se, šest dijelova. Svaki dio naizgled opisuje određenu temu, travarstvo, astronomiju, biologiju, kozmologiju i farmaciju. Tekst je glatko napisan, bez grešaka ili ispravaka te bez znakova zastajanja pri pisanju, koji bi očekivali u rečenicama kad je u pitanju kodirani tekst.
U nedostatku boljeg imena, knjiga je nazvana po bibliotekaru koji ju je otkrio, Voynichev rukopis. Dugo se vjerovalo kako je nastao između 1450. i 1520. godine. Međutim, uzorci pergamenta na kome je dokument napisan su početkom 2011. ispitani u laboratoriju sveučilišta u Arizoni. Utvrđeno je da su sve stranice nastale u relativno kratkom vremenskom razdoblju, s početka ili iz prve polovice 15. stoljeća.
S obzirom na mnoge neuspjele pokušaje u dekodiranju Voynichevog rukopisa, mnogi sugeriraju da je riječ o razrađenoj prijevari i da zapravo ne može biti dešifriran. No, dok se to ne potvrdi, ovaj će čudni tekst ostati jednom od najfascinantnijih neriješenih zagonetki.
Đavolji rukopis
Teseo Ambrogio Albonesi 1539 objavio je, načelno, lingvističku knjigu "Uvod u kaldejski, aramejski i sirijski jezik i druge jezike drugih slova" u kojoj je objavio i poruku samog đavla. Navodno ju je zapisao stanoviti Ludovico Spoletano koji je šurovao sa Sotonom koji mu je zaposjeo ruku i počeo pisati. Tekst, koje Albonesi navodi kao "jedini primjer Sotonske kaligrafije" pisan je pismom nalik na etiopski ge'ez, te po svemu sudeći, na amharejskom jeziku za koji su tada vjerovali da je jezik kojim se govorilo u raju, čime Albonesi potkrijepljuje sotonsko porijeklo pisma u kojem se često pojavljuju slova ukrašena rogovima, repom i trozubom. Današnji lingvisti naravno, sumnjaju kako je riječ o Sotoninom djelu, nego vjeruju da je riječ o šifri koju je Albonesi nakitio mističnom pričom, no ni nakon gotovo pet stoljeća nisu ga uspjeli dešifrirati.
Rongorongo
Divovske glave nisu jedina enigma Uskršnjih otoka. U 19. stoljeću, europski istraživači zainteresirali su se za dvadesetak drvenih pločica na kojima su misteriozni spisi, nazvani Rongorongo, što na jeziku naroda Rapa Nui znači “recitirati, govoriti”. Tekstovi su napisani u različitim pravcima, a sami znakovi su obrisi ljudskih, životinjskih, biljnih i geometrijskih oblika. Do danas ih nitko nije uspio dešifrirati, a niti autohtoni stanovnici nisu znali što znače.
Čini se da su neki od simbola i redaka rodoslovlje i kalendari, ali ostatak je potpuni misterij. Neki antropolozi i etnolozi tvrde kako je Rapa Nui imao drugačiji sustav pisanja za obične stvari poput rodoslovlja ili kronika, a drugi sustav pisanja je svećenstvo strogo čuvalo u tajnosti. U prilog tome ide i usmena predaja naroda Rapa Nui prema kojoj je Ako se ikada dešifrira, rongorongo bi bio jedan od svega nekolicine pisma koje se razvilo potpuno neovisno o drugima, odnosno koje je razvila civilizacija koja se nikada ranije nije susrela s konceptom pisanja i tuđim pismom.
