Nakon više od šest desetljeća utvrđeno je što se zapravo dogodilo ruskim planinarima na sjevernom Uralu, piše Live Science.
U siječnju 1959. godine grupa od devet mladih ruskih planinara, sedam muškaraca i dvije žene, probijala se kroz snježni Ural prema vrhu poznatom kao 'Mrtva planina'. Planinari su svoje šatore postavili u podnožju male padine jer je mećava rashladila noćni zrak na -25 stupnjeva, no nikada nisu stigli do vrha.
Njihova tijela pronađena su nakon gotovo mjesec dana. Neki planinari poginuli su poluodjeveni, samo u čarapama i donjem rublju, neki su imali slomljene kosti i lubanju, nekima su nedostajale oči, a jedna od žena ostala je bez jezika. U njihovom šatoru pronađena je složena odjeća i napola pojedena hrana.
Tada je ruska istraga zaključila kako je svih devet planinara preminulo od pothlađenosti nakon što su bačeni na hladnoću pod utjecajem snažne prirodne sile. No, detalji o sili koja stoji iza incidenta na 'Djatlovom prolazu' dugo je bila misterij iz kojeg su se izrodile nebrojene teorije zavjere.
Profimedia
Spominjali su se izvanzemaljci, radijacija, napad medvjeda i uralski ekvivalent Jetiju - Menk, no studija koja je objavljena 28. siječnja ove godine u časopisu 'Nature Communications Earth & Environment' pruža prve znanstvene dokaze o tome što se dogodilo te kobne noći u siječnju 1959. godine.
Znanstvenici misle da je mala lavina zatekla planinare dok su spavali, a zatim ih je prisilila da pobjegnu iz svog šatora u hladnu, mračnu noć.
Odbačene hipoteze u prošlosti
Autor studije Johan Gaume rekao je da su prvi put dokazali vjerojatnost hipoteze o lavini.
Prije su teorije o lavini sa zbijenim snijegom odbačene zbog četiri razloga.
Prvo i najvažnije, nije bilo tragova lavine kada su spasitelji stigli u kamp 26 dana nakon nestanka planinara. Drugo, padina na kojoj su planinari gradili svoj kamp imala je nagib manji od 30 stupnjeva, što se obično smatra minimalnim kutom za pojavu lavine. Treće, postoje dokazi da su planinari pobjegli iz šatora usred noći, što znači da je lavina pokrenuta nekoliko sati događaja najvećeg rizika što je u njihovom slučaju bilo postavljanje šatora, konkretnije, interveniranja u snijeg na padini kako bi se napravila ravna podloga za šatore. Četvrto, neki planinari zadobili su ozljede glave i prsnog koša koje lavine obično ne uzrokuju.
Profimedia
Gaume i njegovi kolege pokušali su pobiti navedene teorije. Proučavali su zapise iz nesreće kako bi rekreirali uvjete u kojima su se našli planinari u noći svoje smrti. Koristili su model digitalne lavine kako bi testirali bi li se lavina sa zbijenim snijegom mogla dogoditi u tim uvjetima.
Jedna popularna hipoteza ipak drži vodu
Njihova analiza pokazala je da teorija o lavini ipak stoji.
Znanstvenici su doznali da je kut nagiba kampa zapravo strmiji nego što se prethodno mislilo - 28 stupnjeva, u usporedbi s prosječnim kutom nagiba na tom području od 23 stupnja. Snijeg koji je napadao u tjednima nakon nesreće mogao je smanjiti nagib i pokrivajući znakove lavine.
Nadalje, iako se 30 stupnjeva smatra standardnim kutom nagiba pod kojim se mogu dogoditi lavine zbijenog snijega, to nije strogo pravilo. Naime, postoje dokazi o lavinama koje se javljaju na padinama pod kutom od 15 stupnjeva. Ključni faktor je vrijednost trenja između gornjeg sloja ploče (onoga koji pada) i osnovnog sloja (onoga koji ostaje na mjestu). Temelj snježnog pokrivača u kampu sastojao se od tzv. 'šećernog snijega', vrste zrnastog, kristaliziranog leda koji često povećava rizik od lavina.
Što se tiče bježanja iz šatora usred noći i lavine, to bi se moglo objasniti jakim vjetrom koji je postupno otpuhivao sve više i više snijega na vrh padine u blizini kampa. Uvjeti na planini bili su izrazito vjetroviti, a snijeg se nakupljao iznad šatora 9,5 do 13,5 sati prije nego što je gornja ploča konačno popustila.
Neki planinari pronađeni su s napuknutim rebrima i lubanjom, ozljedama koje više odgovaraju prometnoj nesreći nego lavini. No, lavina na prolazu Djatlov bila je daleko od tipične. Planinari nisu bili na izravnom putu lavine, već su ležali na leđima dok su spavali, a snijeg se spuštao na njih preko malog izbočenja koji su usjekli u padinu.
Simulacije su pokazale i da bi relativno mali odron snijega mogao dovesti do teških, ali nesmrtonosnih ozljeda prsišta i lubanje. Modeli znanstvenika pokazali su da se lavina srušila na planinare dok su spavali. Snijeg koji je pao na šatore nekima je uzrokovao prijelome kostiju, a planinari su nabrzinu izletjeli iz njih, vukući ranjene kolege za sobom i pokušavajući preživjeti noć na otvorenom.
Iako ova studija ne objašnjava sve okolnosti misterija, pruža prvi znanstveni dokaz da je izgledna barem jedna popularna hipoteza, ona o lavini. Objašnjenje nije zanimljivo poput izvanzemaljaca i jetija, no za Gaumea banalnost hipoteze o lavini naglašava nešto puno važnije - ljudski aspekt katastrofe.
"Kada su planinari odlučili izaći u šumu, pobrinuli su se za svoje ozlijeđene prijatelje, nikoga nisu ostavili. To je divna priča o prijateljstvu i hrabrosti nasuprot brutalnoj prirodnoj sili", zaključio je znanstvenik.