Necronomicon je izmišljena knjiga magije koja se spominje u horor romanima književnika Howarda P. Lovecrafta, za koju je rekao kako se dosjetio u snu.
Spominje se prvi put 1924. godine u Lovercraftovoj kratkoj priči The Hound. Opisana je kao magijski priručnik, odnosno grimorij. Kao njen tvorac navodi se izmišljeni lik Ludi Arapin Abdul Alhazred koji je navodno živio u 8. stoljeću.
Pisci August Derleth i Clark Ashton Smith citirali su Necronomicon u svojim djelima što je Lovecraft odobravao, smatrajući da će to pridonijeti zastrašujućem dojmu da knjiga doista i postoji. Ova nepostojeća knjiga sa čarolijama, dozivanjem đavla, podizanjem mrtvih i svime što se može očekivati u hororu tako je prerasla u mit. Lovecraft je tvrdio da je ideju za knjigu dobio u snu.
Jin koji zviždi divljinom
Zbog fame koja se digla oko knjige, Lovecraft je napisao i pseudopovijest Necrnoomicona, koja je objavljena 1938., nakon njegove smrti.
Piše kako je naslov grčki prijevod koji znači "slika zakona mrtvih" a originalni naziv spisa bio je Al Azif, arapska riječ koju je Lovecraft definirao "onaj noćni zvuk koji kukci rade što je navodno zavijanje demona", povezujući to s Belzebubom, odnosno "gospodarom muha". Jedan rječnik arapskog definira Azif kao "fijuk vjetra, čudan zvuk ili buku". Islamski filozof, teolog i jezikoslovac Gabriel Oussani azif definira kao "jeziv zvuk demona u divljini".
U "Povijesti Necronomikona" Abdul Alhazred opisan je kao "poluludi Araa" koji štuje Jog-Sotota i Cthulhu, "božanstva" koja je također izmislio Lovecraft. Alhazed je rođen u Jemenu, a posjećivao je ruševine Babilona, "podzemne tajne" Memfisa i pustinju Rub' al Khali u kojoj je otkrio i “bezimeni grad” ispod Irema ( izgubljenog grada koji se spominje u Kuranu). Posljednje godine živio je u Damasku, gdje je i napisao Al Azif prije nego što je umro u nerazjašenjnim okolnostima 738.
Papa ju zabranio
Kasnijih godina, Azif je postao prilično popularan iako se držao u tajnosti i prepisivao u krugovima filozofa. Na grčki ga je preveo Teodorus Filetas (izmišljeni učenjak) 950. i tada je dobio naslov Necronomicon. Ta je verzija potakla “neke učenjake na stravične pokuse” prije nego što je patrijarh Mihael (povijesna osoba) naredio uništavanje knjige 1050.
Od tada, samo se u najvećoj tajnosti govorilo o knjizi sve dok ju na latinski nije preveo Olaus Wormius (Lovecraft piše da ju je preveo 1228., no taj učenjak je živio potkraj 16. i početkom 17. stoljeća). Papa Grgur IX. zabranio je knjigu 1232. iako je ponovo objavljena u Njemaćkoj u 15. stoljeću, a u Španjolskoj u 17. stoljeću. John Dee, (16.st.). alkemičar, savjetnik, i dvorski astronom kraljice Elizabete, navodno je knjigu preveo na engleski.
Arapska verzija je, piše Lovecraft, nestala već u 11. stoljeću iako “postoje indicije da je postojala tajna kopija u San Franciscu koja je izgorjela u 20. stoljeću”. O grčkom prijevodu nema zapisa “još od spaljivanja knjižnice određenog muškarca u Salemu 1692.”
Lovecraft tvrdi kako postoji samo pet primjeraka - po jedan u Britanskom muzeju, francuskoj nacionalnoj knjižnici, knjižnici Harvarda. Sveučilišta u Beunos Airesu te knjižnici imaginarnog sveučilišta Miskatonic.
Samo je odabrani mogu naći
Upravo je Lovecraftovo spretno miješanje stvarnih povijesnih osoba i događaja s izmišljenima zaslužno za veliku popularnost ovog grimoara.
Iako je i sam pisac jasno tvrdio kako je knjiga izmišljena, a samu "Povijest Necronomicona" napisao iz šale, mnogi tvrde kako je time samo htio spriječiti da padne u pogrešne ruke. Smatraju da su pogreške u “Povijesti Necromicona” namjerne te su zapravo putokaz kako doći do moćne knjige.
