Jedva je dočekala dolazak rujna, mjeseca koji joj je oduvijek poseban. Tada se, gotovo s prvim jesenskim danima, seli u mir i toplinu bakine i djedove kuće na selu. Nema tog mjesta koje joj pruža toliko sreće - šuma odmah iza dvorišta, beskrajna polja koja mirišu na jesen i tišina isprekidana tek pjevom ptica ili šuštanjem lišća pod nogama. Rujan je za nju vrijeme kada život dobije neki mekši, smireniji ritam. Kiše koje znaju padati tih dana ne doživljava kao prepreku, već kao poseban ugođaj - voli osluškivati kapljice kako udaraju o prozore, a zatim navući kabanicu i krenuti u dugu šetnju. Najčešće to radi sa svojom najboljom prijateljicom iz djetinjstva. Njih dvije, povezane godinama zajedničkih uspomena, i danas pronalaze radost u najjednostavnijim stvarima. Zajedno obilaze šumske staze, prisjećaju se školskih dana i smiju se kao da nikada nisu odrasle. Ponekad, kada ih uhvati želja za malo uzbuđenja, sjednu u auto i zapute se do grada. Voze se uz smijeh, slušaju glazbu i nadaju se da će naići na nekoga zanimljivog, možda upoznati nove ljude i stvoriti nove uspomene. No, koliko god grad zna biti privlačan, uvijek se rado vraćaju svom selu. To je njihov svijet - siguran, miran i pun topline, mjesto kojem se vraćaju kao da ondje vrijeme stoji.