Danas

RTL.hr

Zena.hr

RTLplay.hr

Impressum

Oglašavanje

Uvjeti korištenja

Politika kolačića

Pravila privatnosti

Kontakt

Kolumnisti

Magazin

Sanjarica

emedjimurje.net.hr

sib.net.hr

kaportal.net.hr

varazdinski.net.hr

finirecepti.net.hr

dubrovackidnevnik.net.hr

ezadar.net.hr

riportal.net.hr

Sport

Video

Webcafe


<para> Možda će vam biti u to teško povjerovati, ali<emphasis> sexpertica </emphasis>
   <strong>Tracey Cox</strong> tvrdi da u ovom slučaju 'možete ocijeniti knjigu po njenim koricama', odnosno moguće je reći kakav je netko u krevetu prije nego dođe do seksa s tom osobom!</para>
<para>Otkrivaju nas naši maniri, govor tijela, odjeća... Evo na što trebate obratiti pažnju ako želite procijeniti kakav je netko ljubavnik:</para>
<heading2>Način na koji jede</heading2>
<para>
Malo njih će zanijekati da su najbolji ljubavnici hedonisti: oni koji uživaju u svemu što im život nudi. A jedan od najboljih načina da skenirate nekoga je da obratite pažnju na to kako jede, kako se odnosi prema hrani. Postoje dvije skupine: oni koji jedu da bi živjeli i oni koji žive da bi jeli. Dobar apetit obično znači da osoba ima zdrav libido.</para>
<para>Način na koji netko stavlja zalogaje hrane u usta i žvače ih, otkrit će vam kako bi vam ta osoba mogla grickati uho, ljubiti vrat i neke druge dijelove tijela.</para>
<heading2>Način na koji priča</heading2>
<para>
Ako netko govori monotono i mijenja izraze lica jednom u sat vremena, to je znak da će ta osoba biti dosadna i u krevetu. Oni koji gestikuliraju dok energično pričaju puni su života, a takvi će vjerojatno biti i u krevetu.</para>
<heading2>Kakav je u društvu</heading2>
<para>
Što je osoba društvenija i socijalno vještija, vjerojatno će biti i bolja u krevetu. Ako je netko dobar u komunikaciji s drugim ljudima i osjeća se ugodno u društvu, bolje će se s nekim povezati i seksualno.</para>
<heading2>Gdje sjedi</heading2>
<para>
To gdje će sjesti dok ste na večeri ili na kavi može vam puno otkriti. Ako vam sjedne nasuprot, da vas može bolje promatrati, a ne tako da može promatrati ljude oko vas – to je dobitna kombinacija. Što je više usredotočen na vas, vjerojatno će vam se s punom pažnjom posvetiti i dok ste sami.</para>
<heading2>Način na koji vas dodiruje</heading2>
<para>
Ljudi koji su kruti i ukočeni kad netko uđe u njihov osobni prostor, nisu osobe otvorene za intimnost. Fizička udaljenost često ukazuje i na emotivnu te seksualnu distanciranost.</para>
<heading2>Način na koji vas drži za ruku</heading2>
<para>
Isprepleteni prsti ukazuju na erotičnu osobu. Suprotnost tome su osobe koje će vašu ruku primiti vršcima prstiju. Klasično držanje za ruke, dlan na dlanu ukazuje na osobu koja je pažljiva i privržena, ali teško da će vas seksualno iznenaditi.</para>
<heading2>Način na koji vas ljubi</heading2>
<para>
Ako je njegov poljubac 'mlitav', ta je osoba vjerojatno takva i u krevetu. Muškarac koji rukama primi lice partnerice i strastveno je ljubi – romantičan je i strastven ljubavnik koji želi puno. Ako ljubi polako i uzme vremena da razradi tehniku kako bi poljubac bio što bolji, ta će osoba čekati i sa seksom posvećujući se predigri.</para>

Saznajte prije seksa hoće li vas zadovoljiti u krevetu Je li moguće saznati kakav je ljubavnik prije nego se s njim upustite u strastvene igrice u krevetu? Da! A sexpertica Tracey Cox objašnjava kako. 
 Možda će vam biti u to teško povjerovati, ali sexpertica 
   Tracey Cox tvrdi da u ovom slučaju 'možete ocijeniti knjigu po njenim koricama', odnosno moguće je reći kakav je netko u krevetu prije nego dođe do seksa s tom osobom!
Otkrivaju nas naši maniri, govor tijela, odjeća... Evo na što trebate obratiti pažnju ako želite procijeniti kakav je netko ljubavnik:
Način na koji jede

Malo njih će zanijekati da su najbolji ljubavnici hedonisti: oni koji uživaju u svemu što im život nudi. A jedan od najboljih načina da skenirate nekoga je da obratite pažnju na to kako jede, kako se odnosi prema hrani. Postoje dvije skupine: oni koji jedu da bi živjeli i oni koji žive da bi jeli. Dobar apetit obično znači da osoba ima zdrav libido.
Način na koji netko stavlja zalogaje hrane u usta i žvače ih, otkrit će vam kako bi vam ta osoba mogla grickati uho, ljubiti vrat i neke druge dijelove tijela.
Način na koji priča

Ako netko govori monotono i mijenja izraze lica jednom u sat vremena, to je znak da će ta osoba biti dosadna i u krevetu. Oni koji gestikuliraju dok energično pričaju puni su života, a takvi će vjerojatno biti i u krevetu.
Kakav je u društvu

Što je osoba društvenija i socijalno vještija, vjerojatno će biti i bolja u krevetu. Ako je netko dobar u komunikaciji s drugim ljudima i osjeća se ugodno u društvu, bolje će se s nekim povezati i seksualno.
Gdje sjedi

To gdje će sjesti dok ste na večeri ili na kavi može vam puno otkriti. Ako vam sjedne nasuprot, da vas može bolje promatrati, a ne tako da može promatrati ljude oko vas – to je dobitna kombinacija. Što je više usredotočen na vas, vjerojatno će vam se s punom pažnjom posvetiti i dok ste sami.
Način na koji vas dodiruje

Ljudi koji su kruti i ukočeni kad netko uđe u njihov osobni prostor, nisu osobe otvorene za intimnost. Fizička udaljenost često ukazuje i na emotivnu te seksualnu distanciranost.
Način na koji vas drži za ruku

Isprepleteni prsti ukazuju na erotičnu osobu. Suprotnost tome su osobe koje će vašu ruku primiti vršcima prstiju. Klasično držanje za ruke, dlan na dlanu ukazuje na osobu koja je pažljiva i privržena, ali teško da će vas seksualno iznenaditi.
Način na koji vas ljubi

Ako je njegov poljubac 'mlitav', ta je osoba vjerojatno takva i u krevetu. Muškarac koji rukama primi lice partnerice i strastveno je ljubi – romantičan je i strastven ljubavnik koji želi puno. Ako ljubi polako i uzme vremena da razradi tehniku kako bi poljubac bio što bolji, ta će osoba čekati i sa seksom posvećujući se predigri. 

Saznajte prije seksa hoće li vas zadovoljiti u krevetu


<para>Sat je otkucao 23 puta, a ja sam, nečujnije od Mandraka, Fantoma i Čelične Kandže zajedno, po sjećanju birao na podu parkete koji ne škripe. I tada savršenom preciznošću punim stopalom nagazio na te večeri složen crveni lego-kanader.</para>
<para>Znate onaj osjećaj kad mislite da vladate situacijom, odnosno da napamet znate ta tri metra od kreveta do kuhinje, pa koračate bahato i presmjelo za svojih 98 kila. I onda se ničim izazvano stvori to neko strano tijelo pod tabanom – ručice se love za zrak, mozak je u ofsajdu i slijedi brutalan pad… Osjećao sam se kao onaj partizan u <emphasis>Kozari</emphasis> što pruža otpor bajunetu i zacvilio u sebi kako ne bih probudio mališu. Ali on je već sjedio pod kutom od 45 stupnjeva i zloslutnim glasom rekao: "Strgao si mi avion!"</para>
<para>Rokatanski je ubrzo smiren, čim sam pred njim složio sve što sam potrgao, ja sam za pola sata i nakon novog uspavljivanja krenuo nešto opreznije u kuhinju, a do mozga mi je došla jedna nevjerojatna spoznaja – od čega ti crni Danci rade te kockičetine da izdrže nalet ovakvog masivnog nosoroga i još se kasnije bez frke daju složiti?</para>
<para>Kako u <emphasis>Pomorskoj enciklopediji</emphasis> nema ništa, a u <emphasis>Enciklopediji JLZ</emphasis> mi fali baš taj tom, guglam i saznajem da su prve lego-kockice napravljene 1949. godine u danskom gradiću Billund. Lego je kombinacija danskih riječi Leg i Godt, što znači "lijepo se igraj", dok se na latinskom to može prevesti kao "skupljam", "spajam" i "čitam", što je u nadolazećim desetljećima uz vrhunsku kvalitetu samo pridonijelo jačanju brenda. Iako su u početku bile drvene, danas se lego-kockice proizvode isključivo od plastike. I skupe su u tri PM (plave magnolije, plišane mačkice, panirane moruzgve, whatever…). A ja škrt.</para>
<para>Bila je sedamdeset i neka, još smo crno-bijelu telku imali i onaj smeđi radio na gumb, kad su u moj život ušetale prve kockice. Znam da sam se nevjerojatnom lakoćom trenutno skinuo s dosadnih drvenjaka i navukao se na gradnju nečega što je imalo utor, što me kao prosječnog četverogodišnjaka nevjerojatno ispunjavalo. Problem je bio što su te BIMO kocke često pucale i, poput nekvalitetnih puzzli koju godinu kasnije, nekako slabo ležale kad biste ih stavili jednu u drugu. Tada je pokojni dida s putovanja u Belgiju donio prve originalne legiće i ljubav je rođena. Vjerojatno sam bio jezivo naporan žicajući, ali kako nismo imali para, kockice su se dobivale tek jednom godišnje. I taj dan se moglo na spavanje kasnije nego inače. Zadnje legiće sam dobio negdje u sedmoj godini života, nakon što smo došli doma s hitne, a ja svečano obećao da nikad više u životu neću ništa gurati u nos. Da, boljelo je dok su ga vadili, srećom da je bio onaj sa samo jednim pipkom… Kad sam krenuo u školu, snobovi su se razbacivali Playmobilima, a onda se za sljedeći rođendan ispod ukrasnog papira, umjesto klasične lego-kutije, u mojim rukama našla ona na kojoj je pisalo Elektro–Pionir. I to je bilo moje zbogom Dancima, ali i neuspješan pokušaj mog oca da od mene napravi barem ferovca, ako ne i Teslu jer sam u osmoj otišao na Gimku s loptom na nogač, i to je bilo to.</para>
<para>
Dok ćete vi ovo čitati, majstor će piti mamurnu kavicu na makarskoj rivi na festivalu Wine Expo u društvu i jednog blogera i ferovca Ivanhoea. Ljubav prema kapljici i šniclici nam zadnjih par godina često ukršta putove, pa smo se jednom tako takli i teme o hobijima. Tad je Ivanhoe spomenuo da doma ima 25.000 legića, i to razvrstanih po kutijicama i rednim brojevima, na što sam ja kao iz topa odvalio: "Super, dovest ću ti klinca na bedinanje!" I krajičkom oka snimio njegovu neoduševljenost mojom idejom. Da, ljubav prema tvrdim malim Dancima nekad se nikad ne preboli i prijeđe u nešto puno više. Mislim, javlja se čovjek sa svim epizodama <emphasis>Alana Forda</emphasis>, 3.000 pivskih etiketa te 25 začina složenih po abecedi… Ali me ozbiljno strah da Rok ne odluči posjedovati sve legiće svijeta jer ću bankrotirati. Pederi iz djutića širom svijeta su se mudro sjetili prodavati legiće po aerodromima jer znaju da se brojni očevi stalno vraćaju s nekih putovanja i da će im djecu puno više od afričkih maski i australskih bumeranga – veseliti kutija koja šuška na plastiku…</para>
<para>Rok je rano dobio prve kockice. Koje su mu sjajno nadomjestile puzzle, tako da imam još tri neotpakirane kutije, ponude šaljite na Fejs. I zbog čega sam bio presretan, jer kao roditelj, mislim da se time razvija kreativnost, mašta, ali i konstruktivnost. Dobro, skužili ste me, stignem pogledat pola poluvremena uz pokoju intervenciju odvajanja sitnih dijelova te kopanja po tepihu i ispod garniture. A i meni je to gušt slagat. Nevolje su počele kad sam shvatio da je odnos minuta koje su Roku potrebne da složi nešto novo, jednake vrijednosti legića u kunama. Pa sam totalno sretan što sam otkrio Tesco u Budimpešti u kojem su 20% jeftiniji nego igdje u Europi (zasad), odnosno 40% u Lijepoj Našoj Pokradenoj.</para>
<para>
I sad sam, prošli tjedan kad sam se vraćao s curlinga, opet zastao i kupio nešto novo za mališu, jer slažemo skupa, smijemo se, čovjek jede zelenu hranu (ako ga ucijenim da nema legića ak' ne pojede), i cvatem kad ga gledam kako memorira, spaja i kuži sve brže i brže. I nekako sam i sam sebi bolji roditelj kad tako odrastamo zajedno. Kad već ne zna s loptom k'o ni tata… Čak sam mu oprostio i ono buđenje kad se dignuo prije mene i išao dovršiti brod koji je slagao. Ja sam inače imao gadne more i cijelu noć se prevrtao snivajući da me tuku i muče, a onda je Rok došetao do spavaće sobe, prtljao po krevetu, maknuo me u stranu, pogledao me u lice i ponosno rekao: "A tu je!" I iz obraza mi izvadio komad pod šifrom 300323, koji me očigledno bockao cijelu noć. Ribafish na zrnu legića. Tri dana sam ožiljak imao…</para>
<para>I tako, ponedjeljak je dan za bazen i legiće, i dok će Rokabilislav za sat vremena složiti 5.816 novih dijelova u svemirsku postaju Rat i mir 3b, tata Riba će se pekući palačinke malkice nervirati jer je mladić negdje na televiziji ili u dućanu već snimio sljedeću kutiju s barem 7.312 dijelova, koja košta kao pola našeg sirotog Clija. Ali nju će slagati barem 10 minuta duže, i svi ćemo biti sretni.</para>
<para>Jebeš pare, nego, je l' slobodna ona danska princeza?</para>

Nego, je l' slobodna ona danska princeza? Pridigao sam se u krevetu najtiše na svijetu kako ne bih probudio netom zahrkalo mladunče s namjerom da, sad kad je zakrmio, dovršim fuš i operem suđe.  
Sat je otkucao 23 puta, a ja sam, nečujnije od Mandraka, Fantoma i Čelične Kandže zajedno, po sjećanju birao na podu parkete koji ne škripe. I tada savršenom preciznošću punim stopalom nagazio na te večeri složen crveni lego-kanader.
Znate onaj osjećaj kad mislite da vladate situacijom, odnosno da napamet znate ta tri metra od kreveta do kuhinje, pa koračate bahato i presmjelo za svojih 98 kila. I onda se ničim izazvano stvori to neko strano tijelo pod tabanom – ručice se love za zrak, mozak je u ofsajdu i slijedi brutalan pad… Osjećao sam se kao onaj partizan u Kozari što pruža otpor bajunetu i zacvilio u sebi kako ne bih probudio mališu. Ali on je već sjedio pod kutom od 45 stupnjeva i zloslutnim glasom rekao: "Strgao si mi avion!"
Rokatanski je ubrzo smiren, čim sam pred njim složio sve što sam potrgao, ja sam za pola sata i nakon novog uspavljivanja krenuo nešto opreznije u kuhinju, a do mozga mi je došla jedna nevjerojatna spoznaja – od čega ti crni Danci rade te kockičetine da izdrže nalet ovakvog masivnog nosoroga i još se kasnije bez frke daju složiti?
Kako u Pomorskoj enciklopediji nema ništa, a u Enciklopediji JLZ mi fali baš taj tom, guglam i saznajem da su prve lego-kockice napravljene 1949. godine u danskom gradiću Billund. Lego je kombinacija danskih riječi Leg i Godt, što znači "lijepo se igraj", dok se na latinskom to može prevesti kao "skupljam", "spajam" i "čitam", što je u nadolazećim desetljećima uz vrhunsku kvalitetu samo pridonijelo jačanju brenda. Iako su u početku bile drvene, danas se lego-kockice proizvode isključivo od plastike. I skupe su u tri PM (plave magnolije, plišane mačkice, panirane moruzgve, whatever…). A ja škrt.
Bila je sedamdeset i neka, još smo crno-bijelu telku imali i onaj smeđi radio na gumb, kad su u moj život ušetale prve kockice. Znam da sam se nevjerojatnom lakoćom trenutno skinuo s dosadnih drvenjaka i navukao se na gradnju nečega što je imalo utor, što me kao prosječnog četverogodišnjaka nevjerojatno ispunjavalo. Problem je bio što su te BIMO kocke često pucale i, poput nekvalitetnih puzzli koju godinu kasnije, nekako slabo ležale kad biste ih stavili jednu u drugu. Tada je pokojni dida s putovanja u Belgiju donio prve originalne legiće i ljubav je rođena. Vjerojatno sam bio jezivo naporan žicajući, ali kako nismo imali para, kockice su se dobivale tek jednom godišnje. I taj dan se moglo na spavanje kasnije nego inače. Zadnje legiće sam dobio negdje u sedmoj godini života, nakon što smo došli doma s hitne, a ja svečano obećao da nikad više u životu neću ništa gurati u nos. Da, boljelo je dok su ga vadili, srećom da je bio onaj sa samo jednim pipkom… Kad sam krenuo u školu, snobovi su se razbacivali Playmobilima, a onda se za sljedeći rođendan ispod ukrasnog papira, umjesto klasične lego-kutije, u mojim rukama našla ona na kojoj je pisalo Elektro–Pionir. I to je bilo moje zbogom Dancima, ali i neuspješan pokušaj mog oca da od mene napravi barem ferovca, ako ne i Teslu jer sam u osmoj otišao na Gimku s loptom na nogač, i to je bilo to.

Dok ćete vi ovo čitati, majstor će piti mamurnu kavicu na makarskoj rivi na festivalu Wine Expo u društvu i jednog blogera i ferovca Ivanhoea. Ljubav prema kapljici i šniclici nam zadnjih par godina često ukršta putove, pa smo se jednom tako takli i teme o hobijima. Tad je Ivanhoe spomenuo da doma ima 25.000 legića, i to razvrstanih po kutijicama i rednim brojevima, na što sam ja kao iz topa odvalio: "Super, dovest ću ti klinca na bedinanje!" I krajičkom oka snimio njegovu neoduševljenost mojom idejom. Da, ljubav prema tvrdim malim Dancima nekad se nikad ne preboli i prijeđe u nešto puno više. Mislim, javlja se čovjek sa svim epizodama Alana Forda, 3.000 pivskih etiketa te 25 začina složenih po abecedi… Ali me ozbiljno strah da Rok ne odluči posjedovati sve legiće svijeta jer ću bankrotirati. Pederi iz djutića širom svijeta su se mudro sjetili prodavati legiće po aerodromima jer znaju da se brojni očevi stalno vraćaju s nekih putovanja i da će im djecu puno više od afričkih maski i australskih bumeranga – veseliti kutija koja šuška na plastiku…
Rok je rano dobio prve kockice. Koje su mu sjajno nadomjestile puzzle, tako da imam još tri neotpakirane kutije, ponude šaljite na Fejs. I zbog čega sam bio presretan, jer kao roditelj, mislim da se time razvija kreativnost, mašta, ali i konstruktivnost. Dobro, skužili ste me, stignem pogledat pola poluvremena uz pokoju intervenciju odvajanja sitnih dijelova te kopanja po tepihu i ispod garniture. A i meni je to gušt slagat. Nevolje su počele kad sam shvatio da je odnos minuta koje su Roku potrebne da složi nešto novo, jednake vrijednosti legića u kunama. Pa sam totalno sretan što sam otkrio Tesco u Budimpešti u kojem su 20% jeftiniji nego igdje u Europi (zasad), odnosno 40% u Lijepoj Našoj Pokradenoj.

I sad sam, prošli tjedan kad sam se vraćao s curlinga, opet zastao i kupio nešto novo za mališu, jer slažemo skupa, smijemo se, čovjek jede zelenu hranu (ako ga ucijenim da nema legića ak' ne pojede), i cvatem kad ga gledam kako memorira, spaja i kuži sve brže i brže. I nekako sam i sam sebi bolji roditelj kad tako odrastamo zajedno. Kad već ne zna s loptom k'o ni tata… Čak sam mu oprostio i ono buđenje kad se dignuo prije mene i išao dovršiti brod koji je slagao. Ja sam inače imao gadne more i cijelu noć se prevrtao snivajući da me tuku i muče, a onda je Rok došetao do spavaće sobe, prtljao po krevetu, maknuo me u stranu, pogledao me u lice i ponosno rekao: "A tu je!" I iz obraza mi izvadio komad pod šifrom 300323, koji me očigledno bockao cijelu noć. Ribafish na zrnu legića. Tri dana sam ožiljak imao…
I tako, ponedjeljak je dan za bazen i legiće, i dok će Rokabilislav za sat vremena složiti 5.816 novih dijelova u svemirsku postaju Rat i mir 3b, tata Riba će se pekući palačinke malkice nervirati jer je mladić negdje na televiziji ili u dućanu već snimio sljedeću kutiju s barem 7.312 dijelova, koja košta kao pola našeg sirotog Clija. Ali nju će slagati barem 10 minuta duže, i svi ćemo biti sretni.
Jebeš pare, nego, je l' slobodna ona danska princeza? 

Nego, je l' slobodna ona danska princeza?


<para>Razlog mog pitanja je bio sasvim jednostavan – nalazili smo se usred mrkle olujetine u avionu, u kojem je netom nestalo struje i motora, i trenutno smo padali kao mrtav kamen prema Indijskom oceanu. 'Ti si lud! Umrijet ćemo za manje od minute, a tebi se jebe?!' 'Pa kad ćemo i ovak i onak poginut, bolje da se pritom mrknemo!'</para>
<para>Ursula se primila za glavu i nastavila urlati kao i polovica putnika, dok se ostalih stotinjak tiho molilo na nekom svom jeziku i svojem božanstvu. Odmahnuo sam rukom kao Gusztav u legendarnom crtiću, otvorio zadnju čokoladicu koju su nam dali još u Sydneyu i mirno čekao smrt. Kaj sad, tko mi je kriv što obožavam putovati i što me crvi u dupetu moraju voditi sve do Australije umjesto da trunem u lokalnoj birtiji i veselim se golu Fiorentine protiv Genoe.</para>
<para>Pogledao sam molećivo Ursulu u crvene oči, a ona je zaurlala "Nein!" tako jako da je u avion mam došla struja. Ukopčao se i pilot i rekao da nakon sitnih problema nastavljamo let i da smo u Kuala Lumpuru za nekih sat vremena. Stjuardese su se otkopčale, obrisale suze i krenule nam dijeliti cugu. Pogledao sam na mjesto do sebe, ali Ursula je već sjedila na drugom kraju aviona i bilo joj je jako neugodno… Pojeo sam i njen Toblerone, zakrmio i više se nikad nismo sreli…</para>
<para>I tako vam se nisam upisao u Mile high, klub za koji sam donedavno mislio da označava pozdravljanje frontmena Hladnog piva, a ne seksanje u zraku iznad soma i pol visine. A nije da nisam i prije pokušavao… Frend je devedeset i neke imao diplomski na helikopteru i pozvao mene i tadašnju djevojku na vožnju. Umjesto seksi kabinice za putnike i vižljastog stajliš helića koji koriste američki novinari, frend je od tla tri minute jedva odljepljivao gargantuozni ruski tenk od xy tona, a kad ga je konačno dignuo i počeo radit osmice, razvaljao nas je u stražnjem dijelu kao gnoj po livadi i jedva smo se dočekali zrigati na majčici zemlji. Tvrdoj majčici zemlji.</para>
<para>Sljedećih desetak vožnji avionom, ispostavilo se da sam proveo družeći se s – flašom. Dobro, više njih. Tako je ostala nezaboravna vožnja Ryan Airom do Londona kad smo na pulskom aerodromu u djutiću kupili votku sumnjivog porijekla za 4 eura. Litru! Pa je krišom trpali u kavu… Ili ono kad smo Zeljo i ja pretjerali u budimpeštanskim birtijama i u zadnji čas utrčali s pilotom u avion za Helsinki te naletjeli na naše navijače s par boca Chivasa. Ili kad sam od Dubrovnika do Zagreba blago pripit uspio zaspat na ramenu biznismena do sebe i zaflekat ga slinom po ramenu… Sve do leta na Kubu.</para>
<para>Mrzim Charlesa de Gaullea. Ne osobno, mrzim taj pariški aerodrom. Mislim, aerodrom, ono... To je grad, semafori, parkovi, leševi, mogao bi se cijeli set CSI-a tamo snimat, čak mi se učinilo da sam i Toma Hanksa luknuo jednim okom… Avioni, inače najbrža prijevozna sredstva, danas zbog nesposobne birokracije oduzimaju toliko vremena da je to strašno. Evo sam se naježio. Kao prvo, moraš doći dva sata prije polaska. Onda sve kasni pola sata, da bi na željenu destinaciju došao s minimalno sat vremena zakašnjenja. Charles de Gaulle je drugačiji. Na njemu sve zlo morate pomnožiti s dva. Prvo sam na povratku iz Biarritza sat i pol tumarao busevima između terminala i zakasnio na let za Zagreb. Drugi put smo kasnili iz Aberdeena, zbog gmizanja propustili let i opet čekali satima. Treći put sam tri dana oko Božića u Stockholmu bio samo u vesti, jer mi je prtljaga bila u Ouagadouguu. Pa ti nemoj pit…</para>
<para>
Kad sam shvatio da me put namjesto mog najvećeg sna, najdraže želje od onih Olimpijskih igara kad su kubanske odbojkašice izašle na teren u jednodijelnim frotirastim preseksi dresovima, zrikavi skakavac Javier Sotomayor srušio svjetski rekord, a Teofilo Stevenson ostao nesrušen, vodi preko Charlesa, mam sam se usro. Odmah sam, stari pesimist, na netu otkrio da je osoblje u štrajku, kako islandski vulkani imaju hripavac, da se tope ledenjaci… Ma sve crno. A onda smo konačno sletjeli u Pariz. Četiri sata čekanja nakon samo jednog sata kašnjenja iz Zagreba, ubijanje vremena i sendviča, i dolazak na D peron, 52. kolosijek. Nešto se u meni bućka od nervoze, kad uzbuđena teta s razglasa (prema kojoj je ekstazna Barbara Kolar časna sestra) kaže da će let kasniti. Kad smo s delayom od sat i pol konačno ušli, pilot je rekao da imaju kofer viška. Onda je nakon pola sata rekao da imaju kofer manjka. Onda sam zaspao, svjestan da sam trebao ići na Krk ili Krf, a ne jebene Karibe, a tada me probudilo rulanje! Pa mi krećemo!!! Čak ni činjenica da letimo preko Bermudskog trokuta me nije mogla smesti s nauma da konačno kad svi pozaspu obavim taj čin seksa. Osim što sam se naroljao vinčine i zaspao. Ali tu je povratak, i k tome noćni let, pa rekoh – budemo onda, objasnio sam svojoj boljoj trećini i utonuo u polusan. Nismo ni dva sata zakasnili…</para>
<para>Naravno, kako to obično biva, nakon proletjelih tjedan dana, na povratku smo bili totalno kiseli što se vraćamo doma iz rajske rumske bačve, divnih plaža i ponosnih prelijepih ljudi. Pa smo šutke sjedili i čekali da poletimo (pola sata delay), a tada nam je i spiza došla za stol. Odnosno u sjedala. Inače imam 184 centimetra i težim stotici glede kilaže, pa ne mogu ne primijetiti da su graditelji avionskih interijera – teži imbecili. Pa jebene slijepe kokoši nesilice i kljasti nesretni pilići u KFC-u imaju više prostora od ljudi u avionima Air Francea. Deset sati prikliješten u dječjem grobeku s koljenima pritisnutim metalnom rešetkom sjedala ispred sebe i ručicama sljubljenim uz prsa kao T-Rexu!</para>
<para>Poludio sam, a slom doživio kad mi je umjesto obroka u krilo serviran komad bijelog mesa, suhi, tusti i tmi stalagmit koji ne bi pas s maslom pojeo, tvrd, žilav, nerazgradiv i odvratan u kombinaciji sa žemljom od jučer?! Tisuću eura da ti poslože nešto što bi i Floki i Flok s gnušanjem odbili, sramota.</para>
<para>
Pa mi je splasnuo polet za seksom. Pogotovo kad sam vidio i trećinu kvadratnog metra što ga zahodom zovu, a u kojem samo Quasimodo, Danny de Vito i Nikola Nikić mogu pišat uspravno, onako prljavog i nikakvog, skoro sam potpuno odustao. Zadnju nadu mi je ipak ugasio izrazito nadrkan tip na kraju našeg reda prema prolazu, koji se skoro potukao sa sredovječnom Francuskinjom iza sebe jer ga je namjerno trkala koljenima kad je spustio sjedalo. Pa ga nismo htjeli buditi.</para>
<para>Sletjeli smo deset minuta prije vremena, ali i bez tri kofera. Od straha nisam uzeo više od dvije boce ruma, koje su mi popili dok se još ni raspakirao nisam. Ni fotke posložio. I sad mi već fali putovanje… Ufff, jesu ljudi nekad teški, ja prvi. Uglavnom, čim otplatim ovo, jedva čekam novo putovanje, a nadam se i da gospoda u Air Franceu ovo čitaju i da će mi dat mjesto u biznis klasi i sobu u Sheratonu na Charlesu ukletom de Gaulleu. Ajd pivili.</para>

Mile high club &#8211; seks na 10.000 metara visine 'Jesi li za seks?' upitao sam punašnu Švabicu pogledavši je onako u oči, iako smo se poznavali tek nekih sat vremena, koliko smo razgovarali kad smo već random sjedili zajedno.  
Razlog mog pitanja je bio sasvim jednostavan – nalazili smo se usred mrkle olujetine u avionu, u kojem je netom nestalo struje i motora, i trenutno smo padali kao mrtav kamen prema Indijskom oceanu. 'Ti si lud! Umrijet ćemo za manje od minute, a tebi se jebe?!' 'Pa kad ćemo i ovak i onak poginut, bolje da se pritom mrknemo!'
Ursula se primila za glavu i nastavila urlati kao i polovica putnika, dok se ostalih stotinjak tiho molilo na nekom svom jeziku i svojem božanstvu. Odmahnuo sam rukom kao Gusztav u legendarnom crtiću, otvorio zadnju čokoladicu koju su nam dali još u Sydneyu i mirno čekao smrt. Kaj sad, tko mi je kriv što obožavam putovati i što me crvi u dupetu moraju voditi sve do Australije umjesto da trunem u lokalnoj birtiji i veselim se golu Fiorentine protiv Genoe.
Pogledao sam molećivo Ursulu u crvene oči, a ona je zaurlala "Nein!" tako jako da je u avion mam došla struja. Ukopčao se i pilot i rekao da nakon sitnih problema nastavljamo let i da smo u Kuala Lumpuru za nekih sat vremena. Stjuardese su se otkopčale, obrisale suze i krenule nam dijeliti cugu. Pogledao sam na mjesto do sebe, ali Ursula je već sjedila na drugom kraju aviona i bilo joj je jako neugodno… Pojeo sam i njen Toblerone, zakrmio i više se nikad nismo sreli…
I tako vam se nisam upisao u Mile high, klub za koji sam donedavno mislio da označava pozdravljanje frontmena Hladnog piva, a ne seksanje u zraku iznad soma i pol visine. A nije da nisam i prije pokušavao… Frend je devedeset i neke imao diplomski na helikopteru i pozvao mene i tadašnju djevojku na vožnju. Umjesto seksi kabinice za putnike i vižljastog stajliš helića koji koriste američki novinari, frend je od tla tri minute jedva odljepljivao gargantuozni ruski tenk od xy tona, a kad ga je konačno dignuo i počeo radit osmice, razvaljao nas je u stražnjem dijelu kao gnoj po livadi i jedva smo se dočekali zrigati na majčici zemlji. Tvrdoj majčici zemlji.
Sljedećih desetak vožnji avionom, ispostavilo se da sam proveo družeći se s – flašom. Dobro, više njih. Tako je ostala nezaboravna vožnja Ryan Airom do Londona kad smo na pulskom aerodromu u djutiću kupili votku sumnjivog porijekla za 4 eura. Litru! Pa je krišom trpali u kavu… Ili ono kad smo Zeljo i ja pretjerali u budimpeštanskim birtijama i u zadnji čas utrčali s pilotom u avion za Helsinki te naletjeli na naše navijače s par boca Chivasa. Ili kad sam od Dubrovnika do Zagreba blago pripit uspio zaspat na ramenu biznismena do sebe i zaflekat ga slinom po ramenu… Sve do leta na Kubu.
Mrzim Charlesa de Gaullea. Ne osobno, mrzim taj pariški aerodrom. Mislim, aerodrom, ono... To je grad, semafori, parkovi, leševi, mogao bi se cijeli set CSI-a tamo snimat, čak mi se učinilo da sam i Toma Hanksa luknuo jednim okom… Avioni, inače najbrža prijevozna sredstva, danas zbog nesposobne birokracije oduzimaju toliko vremena da je to strašno. Evo sam se naježio. Kao prvo, moraš doći dva sata prije polaska. Onda sve kasni pola sata, da bi na željenu destinaciju došao s minimalno sat vremena zakašnjenja. Charles de Gaulle je drugačiji. Na njemu sve zlo morate pomnožiti s dva. Prvo sam na povratku iz Biarritza sat i pol tumarao busevima između terminala i zakasnio na let za Zagreb. Drugi put smo kasnili iz Aberdeena, zbog gmizanja propustili let i opet čekali satima. Treći put sam tri dana oko Božića u Stockholmu bio samo u vesti, jer mi je prtljaga bila u Ouagadouguu. Pa ti nemoj pit…

Kad sam shvatio da me put namjesto mog najvećeg sna, najdraže želje od onih Olimpijskih igara kad su kubanske odbojkašice izašle na teren u jednodijelnim frotirastim preseksi dresovima, zrikavi skakavac Javier Sotomayor srušio svjetski rekord, a Teofilo Stevenson ostao nesrušen, vodi preko Charlesa, mam sam se usro. Odmah sam, stari pesimist, na netu otkrio da je osoblje u štrajku, kako islandski vulkani imaju hripavac, da se tope ledenjaci… Ma sve crno. A onda smo konačno sletjeli u Pariz. Četiri sata čekanja nakon samo jednog sata kašnjenja iz Zagreba, ubijanje vremena i sendviča, i dolazak na D peron, 52. kolosijek. Nešto se u meni bućka od nervoze, kad uzbuđena teta s razglasa (prema kojoj je ekstazna Barbara Kolar časna sestra) kaže da će let kasniti. Kad smo s delayom od sat i pol konačno ušli, pilot je rekao da imaju kofer viška. Onda je nakon pola sata rekao da imaju kofer manjka. Onda sam zaspao, svjestan da sam trebao ići na Krk ili Krf, a ne jebene Karibe, a tada me probudilo rulanje! Pa mi krećemo!!! Čak ni činjenica da letimo preko Bermudskog trokuta me nije mogla smesti s nauma da konačno kad svi pozaspu obavim taj čin seksa. Osim što sam se naroljao vinčine i zaspao. Ali tu je povratak, i k tome noćni let, pa rekoh – budemo onda, objasnio sam svojoj boljoj trećini i utonuo u polusan. Nismo ni dva sata zakasnili…
Naravno, kako to obično biva, nakon proletjelih tjedan dana, na povratku smo bili totalno kiseli što se vraćamo doma iz rajske rumske bačve, divnih plaža i ponosnih prelijepih ljudi. Pa smo šutke sjedili i čekali da poletimo (pola sata delay), a tada nam je i spiza došla za stol. Odnosno u sjedala. Inače imam 184 centimetra i težim stotici glede kilaže, pa ne mogu ne primijetiti da su graditelji avionskih interijera – teži imbecili. Pa jebene slijepe kokoši nesilice i kljasti nesretni pilići u KFC-u imaju više prostora od ljudi u avionima Air Francea. Deset sati prikliješten u dječjem grobeku s koljenima pritisnutim metalnom rešetkom sjedala ispred sebe i ručicama sljubljenim uz prsa kao T-Rexu!
Poludio sam, a slom doživio kad mi je umjesto obroka u krilo serviran komad bijelog mesa, suhi, tusti i tmi stalagmit koji ne bi pas s maslom pojeo, tvrd, žilav, nerazgradiv i odvratan u kombinaciji sa žemljom od jučer?! Tisuću eura da ti poslože nešto što bi i Floki i Flok s gnušanjem odbili, sramota.

Pa mi je splasnuo polet za seksom. Pogotovo kad sam vidio i trećinu kvadratnog metra što ga zahodom zovu, a u kojem samo Quasimodo, Danny de Vito i Nikola Nikić mogu pišat uspravno, onako prljavog i nikakvog, skoro sam potpuno odustao. Zadnju nadu mi je ipak ugasio izrazito nadrkan tip na kraju našeg reda prema prolazu, koji se skoro potukao sa sredovječnom Francuskinjom iza sebe jer ga je namjerno trkala koljenima kad je spustio sjedalo. Pa ga nismo htjeli buditi.
Sletjeli smo deset minuta prije vremena, ali i bez tri kofera. Od straha nisam uzeo više od dvije boce ruma, koje su mi popili dok se još ni raspakirao nisam. Ni fotke posložio. I sad mi već fali putovanje… Ufff, jesu ljudi nekad teški, ja prvi. Uglavnom, čim otplatim ovo, jedva čekam novo putovanje, a nadam se i da gospoda u Air Franceu ovo čitaju i da će mi dat mjesto u biznis klasi i sobu u Sheratonu na Charlesu ukletom de Gaulleu. Ajd pivili. 

Mile high club &#8211; seks na 10.000 metara visine


<para>Ali, zaboravljena nepokrivena desna noga mi je svojom smrznutošću trenutno sugerirala da se odmah dignem, upalim grijanje i povratim je iz Igman modea. Naravno, stavio sam grijač na 13 umjesto 18 i sad skakutao po stanu ko napaljeni zeko. Čak sam i sklekove napravio i probao s jednim trbušnjakom kad je Nokia opet zasvirala R.A.M.O.N.E.S., pa sam se ipak pridigao i otišao začinit kavu. </para>
<para>Zalio sam cvijeće, oprao suđe, prevrnuo veš na radijatoru i počistio zaflekane dijelove kuhinje, samo da ne bih sjeo za komp i počeo radit. Kampanjac do daske, ali odgovoran kampanjac - dignem se u 6 da bih počeo fušat u 8! Loše, ali ikakvo opravdanje. </para>
<para>Uglavnom, srčem kavicu močvaricu i grickam soc, te kroz prozor bacim pogled ispred zgrade. <emphasis>Damn</emphasis>, nitko nije počistio snijeg. Prokletstvo…Inače u zgradi nemamo specijalno dobre odnose, jedni ne plaćaju zajedničke troškove, drugi ne žele financirati popravak krova, jer ne žive na zadnjem katu, lift nam je godište Alan Forda, a listu za čistit snijeg – nemamo. Sposobnih, lopatonosivih mužjaka ima, ali nisu svi od volje. Ili imaju garažu pa ne parkiraju ispred ulaza, ili im se ne da, ili su baš oni čistili zadnji put. I tako, kako danas poslije posla vozim Rokatanskog Fisha Juniora na bazen, nakon tri dana snijega shvatim da ću ipak morat otkopati vjernu clitopsinu (petrolej plavi, 2003., petora vrata, klima, u dobre ruke dajem za 20.000 kn), što mi se iskreno, apsolutno ne da. </para>
<para>Ljetni sam tip. Ljepše mi je u siledžijki gledat žene u badićima nego bundašice u dugim gaćama. Blažene duge gaće. Na skijanje ne idem, jer mi nije gušt bolnih koljena čučat na padini na minus deset i najrađe bi zimu – prespavao. Ali što je tu je, ne bunim se, fino se utoplim, preživljavam i veselim ljetu. Zimske radosti u vidu grudanja i sanjkanja obavezno primjenjujem s Juniorom kad ovaj nije kašljucav, kišeći i općenito curkav kao sad, a o uličnim dvobojima parnih i neparnih strana ceste bi se mogla knjiga napisat. Ah, koliko sam samo gruda u šajbe tramvaja nabacao, pa me kasnije stigla kazna u vidu kontrolora, mrzim kontrolore…</para>
<para>Oblačim puno toga na sebe i silazim do prostorije za alat u prizemlju. Zgradina jedina lopata je masivna mrcina, više za ugljen nego za snijeg, asfalt ispred ulaza je ravan kao autobusni kolodvor u Leskovcu, a kako je upravo svitala zora, moram priznati da sam se pošteno smrznuo dok nisam zaorao. Srećom, nikad lakši snijeg za lopatanje. S Clia sam ga doslovno otpuhao rukavicom, s asfalta u dva-tri poteza. Ali kuda sa snijegom? Ne mogu preko Clia - nisam Hulk, ne smijem na cestu, nije kulturno ni kontejnere zatrpat… Dakle, pola u parkić, pola na parkirno mjesto između clite i susjedinog clite. Palim svoju pilu, puštam Overflow i krećem s jednim od tri godišnja čišćenja snijega, koliko me ih prosječno zapadne.
</para>
<para>

 http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&amp;width=596&amp;colorscheme=light&amp;show_faces=false&amp;border_color=%23fff&amp;stream=true&amp;header=false&amp;height=550&amp;locale=hr_HR 
</para>
<heading2>Ribafish na fejsu</heading2>
<para>
Kao klinac sam pomagao čistit tati istu ovu lokaciju, na jugu Srbije sam devedesete prekopao vojničkih zaklona za tri generacije, kasnije sam preko student servisa isto rmbao, ali s velikim guštom jer je sat bio 25 kuna. I nije mi to ni danas nikakav problem, samo da je malo više vremena, društvo i neka rakijica svakih petnaestak minuta. I da mi ne otpada rame, ali što sad. Pola sata ide fino, sljedećih pola malo teže, zadnjih sat vremena više odmaram i tražim pogledom seksi susjede (nula bodova) nego što čistim, ali nekako sam probio koridor i sad mogu i na posao i u vrtić. Znojan k'o Rocco Sifreddi, umoran ko pas, gledam svoje remek (ne)djelo i krajičkom oka primijetim susjeda koji viri iza zavjese i masturbira u toplini doma. Iako je mogao i on lopatat. Mrmlj… </para>
<para>Ali, ništa mi neće moju stazicu pokvarit, odlazim pod tuš, jedem nešto hrskavo od preksinoć, pjevušim i mudro na hamer flomićem pišem upozorenje nekom tko bi se mogao parkirati tu gdje sam čistio – da to ne radi. Ako ovo prođe, ja sam car!</para>
<para>Izlazim glatko na cestu, a na radiju teta kaže – nove obilate padaline već u četvrtak… <emphasis>Who cares</emphasis>, Riba je jutros skinuo pol kile i odradio trening za prvenstvo u curlingu, život stvarno ima smisla ako si blesav i veseliš se sitnicama! Tuluuum!</para>

Život stvarno ima smisla ako si blesav Mobitel je počeo urlati alarmirajuće Motorheade u 5.55. Luđačkom sam brzinom stisnuo snooze i poput školarca se okrenuo na drugu stranu sretan zbog nagradnih deset minuta.  
Ali, zaboravljena nepokrivena desna noga mi je svojom smrznutošću trenutno sugerirala da se odmah dignem, upalim grijanje i povratim je iz Igman modea. Naravno, stavio sam grijač na 13 umjesto 18 i sad skakutao po stanu ko napaljeni zeko. Čak sam i sklekove napravio i probao s jednim trbušnjakom kad je Nokia opet zasvirala R.A.M.O.N.E.S., pa sam se ipak pridigao i otišao začinit kavu. 
Zalio sam cvijeće, oprao suđe, prevrnuo veš na radijatoru i počistio zaflekane dijelove kuhinje, samo da ne bih sjeo za komp i počeo radit. Kampanjac do daske, ali odgovoran kampanjac - dignem se u 6 da bih počeo fušat u 8! Loše, ali ikakvo opravdanje. 
Uglavnom, srčem kavicu močvaricu i grickam soc, te kroz prozor bacim pogled ispred zgrade. Damn, nitko nije počistio snijeg. Prokletstvo…Inače u zgradi nemamo specijalno dobre odnose, jedni ne plaćaju zajedničke troškove, drugi ne žele financirati popravak krova, jer ne žive na zadnjem katu, lift nam je godište Alan Forda, a listu za čistit snijeg – nemamo. Sposobnih, lopatonosivih mužjaka ima, ali nisu svi od volje. Ili imaju garažu pa ne parkiraju ispred ulaza, ili im se ne da, ili su baš oni čistili zadnji put. I tako, kako danas poslije posla vozim Rokatanskog Fisha Juniora na bazen, nakon tri dana snijega shvatim da ću ipak morat otkopati vjernu clitopsinu (petrolej plavi, 2003., petora vrata, klima, u dobre ruke dajem za 20.000 kn), što mi se iskreno, apsolutno ne da. 
Ljetni sam tip. Ljepše mi je u siledžijki gledat žene u badićima nego bundašice u dugim gaćama. Blažene duge gaće. Na skijanje ne idem, jer mi nije gušt bolnih koljena čučat na padini na minus deset i najrađe bi zimu – prespavao. Ali što je tu je, ne bunim se, fino se utoplim, preživljavam i veselim ljetu. Zimske radosti u vidu grudanja i sanjkanja obavezno primjenjujem s Juniorom kad ovaj nije kašljucav, kišeći i općenito curkav kao sad, a o uličnim dvobojima parnih i neparnih strana ceste bi se mogla knjiga napisat. Ah, koliko sam samo gruda u šajbe tramvaja nabacao, pa me kasnije stigla kazna u vidu kontrolora, mrzim kontrolore…
Oblačim puno toga na sebe i silazim do prostorije za alat u prizemlju. Zgradina jedina lopata je masivna mrcina, više za ugljen nego za snijeg, asfalt ispred ulaza je ravan kao autobusni kolodvor u Leskovcu, a kako je upravo svitala zora, moram priznati da sam se pošteno smrznuo dok nisam zaorao. Srećom, nikad lakši snijeg za lopatanje. S Clia sam ga doslovno otpuhao rukavicom, s asfalta u dva-tri poteza. Ali kuda sa snijegom? Ne mogu preko Clia - nisam Hulk, ne smijem na cestu, nije kulturno ni kontejnere zatrpat… Dakle, pola u parkić, pola na parkirno mjesto između clite i susjedinog clite. Palim svoju pilu, puštam Overflow i krećem s jednim od tri godišnja čišćenja snijega, koliko me ih prosječno zapadne.



 http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&amp;width=596&amp;colorscheme=light&amp;show_faces=false&amp;border_color=%23fff&amp;stream=true&amp;header=false&amp;height=550&amp;locale=hr_HR 

Ribafish na fejsu

Kao klinac sam pomagao čistit tati istu ovu lokaciju, na jugu Srbije sam devedesete prekopao vojničkih zaklona za tri generacije, kasnije sam preko student servisa isto rmbao, ali s velikim guštom jer je sat bio 25 kuna. I nije mi to ni danas nikakav problem, samo da je malo više vremena, društvo i neka rakijica svakih petnaestak minuta. I da mi ne otpada rame, ali što sad. Pola sata ide fino, sljedećih pola malo teže, zadnjih sat vremena više odmaram i tražim pogledom seksi susjede (nula bodova) nego što čistim, ali nekako sam probio koridor i sad mogu i na posao i u vrtić. Znojan k'o Rocco Sifreddi, umoran ko pas, gledam svoje remek (ne)djelo i krajičkom oka primijetim susjeda koji viri iza zavjese i masturbira u toplini doma. Iako je mogao i on lopatat. Mrmlj… 
Ali, ništa mi neće moju stazicu pokvarit, odlazim pod tuš, jedem nešto hrskavo od preksinoć, pjevušim i mudro na hamer flomićem pišem upozorenje nekom tko bi se mogao parkirati tu gdje sam čistio – da to ne radi. Ako ovo prođe, ja sam car!
Izlazim glatko na cestu, a na radiju teta kaže – nove obilate padaline već u četvrtak… Who cares, Riba je jutros skinuo pol kile i odradio trening za prvenstvo u curlingu, život stvarno ima smisla ako si blesav i veseliš se sitnicama! Tuluuum! 

#hedonist

Saznajte prije seksa hoće li vas zadovoljiti u krevetu

Saznajte prije seksa hoće li vas zadovoljiti u krevetu

Nego, je l' slobodna ona danska princeza?

Nego, je l' slobodna ona danska princeza?

Mile high club – seks na 10.000 metara visine

Mile high club – seks na 10.000 metara visine

Život stvarno ima smisla ako si blesav

Život stvarno ima smisla ako si blesav