Danas

RTL.hr

Zena.hr

RTLplay.hr

Impressum

Oglašavanje

Uvjeti korištenja

Politika kolačića

Pravila privatnosti

Kontakt

Kolumnisti

Magazin

Sanjarica

emedjimurje.net.hr

sib.net.hr

kaportal.net.hr

varazdinski.net.hr

finirecepti.net.hr

dubrovackidnevnik.net.hr

ezadar.net.hr

sportnet.rtl.hr

indizajn.rtl.hr

putoholicari.rtl.hr

klinfo.rtl.hr

riportal.net.hr

Sport

Video

Webcafe

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Vukovarska bolnica, u kojoj su liječnici spašavali ranjenike i borili se za svaki život puna tri mjeseca, simbol je otpora Vukovara. Obilježavanje 30. obljetnice pada Vukovara započelo je u srijedu u večernjim upravo ispred bolnice. </para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jedan od liječnika koji je spašavao živote jest Zoran Aleksijević koji i danas radi u Vukovaru te je voditelj Odjela kirurgije u vukovarskoj bolnici i ratni liječnik. </para><heading2>Tri mjeseca u podrumu</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>''Mi smo bili 3 mjeseca zatvoreni u podrumu i nismo ni izlazili van. Sve do 20. kad je krenula evakuacija ranjenika. Bio je hladan i sunčan dan i prvo što mi je upalo u oči je da nema više ni jednog drveta ni cvrkuta ptica'', rekao je za <ulink url="https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/4141830/kirurg-za-rtl-danas-o-tadasnjim-uvjetima-u-vukovarskoj-bolnici-morali-smo-racionalizirati-sve-sto-smo-imali/">RTL Danas</ulink> Aleksijević.</para><hmn:taxon taxonomyname="galleries" id="64ec5676-47d4-11ec-bee3-da3b2678f3b0"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kazao je i da su u onim teškim danima radili koliko su mogli te da je tada kronično nedostajalo kirurga, anesteziologa i potrošnog materijala. </para><hmn:article id="44db3374-47da-11ec-af35-b283e8a1bc14" variation="ba03ebd6-9d09-11eb-8a41-cedfb09875dd"/><heading2>Liječili su stotine ranjenika</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>''Morali smo se snaći. Bila je to improvizacija. Morali smo racionalizirati sve što smo imali da pokušamo sve ranjenike, a bilo ih je 400-500, da dobiju bar nešto. A poslije kad više nismo imali ništa, probali smo opet izmišljati. To su jako stručne i komplicirane stvari, što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu. Ne ponovilo se'', rekao je Aleksijević. </para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Vukovarska bolnica danas je drugačija i jedan od najboljih ortopedskih centara u Hrvatskoj. Aleksijević svjedoči da kad se vratio 1997. u bolnici su krenuli u daljnju misiju - da se bolnica opremi i da se dovede ono najvrijednije, liječnici. ''Da dovodemo mlade ljude koji će tu ostati. Da im damo specijalizaciju i najvažnije, da ih naučimo etici i empatiji'', zaključio je.</para>

Kirurg vukovarske bolnice: 'Bilo je 400-500 ranjenih. Što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu...' &apos;Morali smo racionalizirati sve što smo imali da pokušamo sve ranjenike, a bilo ih je 400-500, da dobiju bar nešto&apos;, prisjetio se kirurg Aleksijević Vukovarska bolnica, u kojoj su liječnici spašavali ranjenike i borili se za svaki život puna tri mjeseca, simbol je otpora Vukovara. Obilježavanje 30. obljetnice pada Vukovara započelo je u srijedu u večernjim upravo ispred bolnice. Jedan od liječnika koji je spašavao živote jest Zoran Aleksijević koji i danas radi u Vukovaru te je voditelj Odjela kirurgije u vukovarskoj bolnici i ratni liječnik. Tri mjeseca u podrumu''Mi smo bili 3 mjeseca zatvoreni u podrumu i nismo ni izlazili van. Sve do 20. kad je krenula evakuacija ranjenika. Bio je hladan i sunčan dan i prvo što mi je upalo u oči je da nema više ni jednog drveta ni cvrkuta ptica'', rekao je za RTL Danas Aleksijević.Kazao je i da su u onim teškim danima radili koliko su mogli te da je tada kronično nedostajalo kirurga, anesteziologa i potrošnog materijala. Liječili su stotine ranjenika''Morali smo se snaći. Bila je to improvizacija. Morali smo racionalizirati sve što smo imali da pokušamo sve ranjenike, a bilo ih je 400-500, da dobiju bar nešto. A poslije kad više nismo imali ništa, probali smo opet izmišljati. To su jako stručne i komplicirane stvari, što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu. Ne ponovilo se'', rekao je Aleksijević. Vukovarska bolnica danas je drugačija i jedan od najboljih ortopedskih centara u Hrvatskoj. Aleksijević svjedoči da kad se vratio 1997. u bolnici su krenuli u daljnju misiju - da se bolnica opremi i da se dovede ono najvrijednije, liječnici. ''Da dovodemo mlade ljude koji će tu ostati. Da im damo specijalizaciju i najvažnije, da ih naučimo etici i empatiji'', zaključio je. BOLNA SJEĆANJA 

BOLNA SJEĆANJA

Kirurg vukovarske bolnice: 'Bilo je 400-500 ranjenih. Što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu...'

<para>
Pikulićevu reportažu za <ulink url="http://balkans.aljazeera.net/blog/fotografisao-sam-mrtvi-vukovar#">Al Jazeeru Balkans</ulink> prenosimo u cijelosti:</para>
<para>"Nakon burnog derneka prethodne večeri u CEDUS-u (Centar za društvene aktivnosti) i sarajevske svakodnevnice koja je u to doba više zračila nekom svjetskom kreativnošću, a ne nekom predratnom depresivnom situacijom, prijavio sam se, kao i obično, u osam sati u redakciju Oslobođenja. Nakon uobičajenog ispijanja kave i profesionalne rutine - šta nas danas očekuje (kraj studenoga 1991.), u našu fotoslužbu je ušao novinar Vlado Mrkić i upitao tko će s njim u Vukovar.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="e47e9388-923d-11eb-9d33-0242ac120013" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Ako sam išta tih dana očekivao, onda je to bio upravo taj poziv koji će mi razbiti znatiželju - šta se krije iza fotografije Vukovara koju svaku večer, mjesecima, ponavljaju na udarnom TV dnevniku da bi ilustrirali nebulozna izvještavanja o zaraćenim stranama, kako su eufimizmom branili narod da bi mogao mirno spavati.</para>
<para>Tjednima me je iritirala i intrigirala ta vijest o "zaraćenim stranama" pa, kada je Vlado ušao u redakciju tražeći fotoreportera, skočio sam u sekundi, ne dajući priliku drugim kolegama da reaguju na poziv.</para>
<para>Već nakon sat-dva truckali smo se zajedno u Golfu dvojki prema Vukovaru. Puni entuzijazma i očekivanja što ćemo tamo vidjeti, nakon prelaska Save iz pravca Bijeljine, uključili smo se u nepreglednu kolonu tenkova prema Vukovaru. Sve bi ovo izgledalo kao vojna vježba da lijevo i desno od putnog pravca nije bilo sve srušeno i spaljeno.
</para>
<heading2>Kao u Hirošimi</heading2>
<para>
Ulazak u Vukovar je izgledao kao kada te netko, bez prethodne najave i pripreme, ubaci u Hirošimu. Šok je blaga riječ kada čovjek iz sarajevskog mirnog okruženja uleti u razrušeni i spaljeni grad. Još mi u glavi bruji od sinoćnjeg derneka, a pri prvom izlasku iz Golfa u predgrađe Vukovara, suočavam se s leševima ispred kuća.</para>
<para>Bivši vlasnici kuća leže ubijeni ispred zgarišta koji se nekada zvao njihov dom. Pomisliš, možda, ipak, da su to kulise za neki novi film, ali raspadnuta tijela govore da ovdje nije riječ o sedmoj umjetnosti nego o ratu.</para>
<para>Vozimo prema centru grada i sve se više uvlačimo u apokalipsu iz koje se ne može nigdje. Dolazimo do gradske bolnice, ili onog što je nekad bila. Ulazimo u zgradu za koju, kada bih je opisao riječju 'sablasno', time nikome sigurno ne bih uspio ništa dočarati. Uglavnom, bolnica je sva izbušena granatama, bez prozora, ali i bez ljudi/bolesnika.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="e4485ee4-923d-11eb-aa89-0242ac120013" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Pitam nekog vojnika u prolazu: 'A, gdje su ljudi?'.</para>
<para>'Eno ih preko ceste', odgovori vojnik.</para>
<para>Preko ceste je klasično slavonsko imanje s velikim dvorištem, ali sada prepuno leševa. Jedan uz drugi, spaljeni, pougljeni, uglavnom svi u zavojima, par centimetara razmaka između svakog od njih.</para>
<para>Vlado jurca od jednog do drugog, mislim da traži nekog nestalog rođaka, a ja ga makinalno, bez razmišljanja, pratim u stopu i fotografiram.</para>
<para>U neko doba izgubim Vladu iz vida, i nađem se u polju smrti, okružen desecima tijela. Upravo stojim tik uz spaljenog i pougljenog čovjeka, s rukom podignutom u zrak, poput nekog spomenika slobode. Stojim zamrznut, jer - ako se pokrenem nepažljivo lijevo ili desno, moguće je da mu smrskam ruku.
</para>
<heading2>Ubijen jer je rekao 'kaj'</heading2>
<para>
U centar polja smrti sam došao tako što sam gledao kroz objektiv fotoaparata i kada sam ga spustio, tek sam onda postao svjestan gdje se nalazim. Kako pobjeći iz ovog pakla? Ni iza vrata ovog imanja situacija nije puno bolja. Do izlaznih vrata je samo 50 metara, ali i deseci leševa. Još sam u čudu kako sam uspio uopće doći ovdje, a još veći mi je problem kako se vratiti natrag da nekome ne stanem na glavu ili ruku.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="e432339e-923d-11eb-bbe0-0242ac120013" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Kako se vratiti u normalu kada se nalaziš usred pakla?</para>
<para>Napokon, izlazna vrata i naš Golf dvojka. Gas do daske i kao sumanuti vozimo, pravac - Borovo Naselje, kao da nas tamo čeka spas. Lijepo neznanje. Jednu katastrofu zamjenjujemo drugom, samo se mijenja ime grada. Lunjajući između tipičnih socijalističkih zgrada, zaustavljam se pred jednom, ispred čijeg ulaza leži mrtav čovjek.</para>
<para>Upravo kada sam podigao fotoaparat u kadar su mi ušla dvojica 'dobrovoljaca' i klik - fotografija je nastala.</para>
<para>Pitam ih: 'A, zašto je ovaj čovjek mrtav?'</para>
<para>'Ustaša' odgovaraju uglas.</para>
<para>'Pa, kako znate kada je civil, nema oznaka?'</para>
<para>'Kada smo pokucali na vrata, rekao je 'kaj'':, odgovori jedan i produži dalje.</para>
<para>Kuda dalje? Sve je kao na fotografijama i filmu o Hirošimi samo što je ovo sada uživo. Gdje se god mrdneš, nesreće za narednih deset generacija.</para>
<para>Ponovo u Golf, koji se sve više pretvara u neko skrovište, zaštitu, bijeg od pakla.</para>
<para>Vukovar ponovo. S vrha neke, nečije crkve, pravim panoramski snimak srušenog grada, ali kroz objektiv izgleda kao da pada kiša iako je sunčan dan. Fatamorgana? Spustim fotoaparat, vidim sunčan dan, dignem fotoaparat, pogledam kroz objektiv i ništa ne vidim jer je mutno. Samo neka voda. Popipam se po licu, a ono mokro kao da me je neko zalio vodom, takav je prolom suza bio, a da nisam to ni osjetio.</para>
<para>Uspijem nekako sići sa zvonika i nadomak spasa, našeg Golfa, sretnemo jednu obitelj Slovaka. Njihova priča je bila tako žestoka da količinu bola više nisam mogao podnijeti i blagi živčani slom bacio me je na zadnje sjedište auta u polusvjesno stanje. Probudio sam se tek u hotelu, drhteći od straha.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="e49008c0-923d-11eb-9227-0242ac120011" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<heading2>Vukovar 'stara vijest'</heading2>
<para>
Nakon par dana domogli smo se Sarajeva koje je u to doba pjevalo svoj labuđi pjev. Sutradan sam svojim prijateljima i kolegama u Oslobođenju pričao o užasima koje sam vidio, i bio svjestan da nas čeka sudbina Vukovara.</para>
<para>Ali 'pametni i načitani novinari' iz 'kožnog restorana' nadobudno su vrtili priču o nemogućnosti rata te kako su kultura i civilizacija jači od tenkovske granate. Osjećaj bespomoćnosti da ljudima objasniš šta ih sutra čeka.</para>
<para>Tumaram gradom i vučem ljude za rukav da im objasnim da će sutra biti ubijeni, ali uvijek isti lakonski odgovor kako smo isuviše civilizovani da nam se to može dogoditi.</para>
<para>Predajem ostatak fotografija desku Oslobođenja, uz želju da bar pola novine ilustriraju fotografijama užasa iz Vukovara, ali dobivam odgovor dežurnog urednika kako je Vukovar već stara vijest i nije nikom zanimljiva.</para>
<para>
 <hmn:image xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed" id="e4a608c8-923d-11eb-bc50-0242ac120012" variation="87d630da-92c1-11eb-822a-0242ac120012"/>
</para>
<para>Stoga odlučim napraviti izložbu fotografija u Teatar Klubu, da pokažem ljudima o čemu se radi. Ali, bio sam toliko emotivno skrhan pa sam zamolio Milomira Kovačevića da izradi fotografije i postavi izložbu umjesto mene.
</para>
<heading2>Izložba je bila, a kao da nije</heading2>
<para>
O njoj je Miljenko Jergović zapisao: "Veliki i zaboravljeni sarajevski fotograf tog vremena koji se zvao Mladen Pikulić i još se, hvala Bogu, zove, u vrijeme pada Vukovara otišao je u Vukovar i napravio jedan užasno potresan i strašan serijal fotografija. Bile su izložene fotografije pored stolova za kojima mi sjedimo, za kojima moja generacija sjedi. To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo - to kako mi sjedimo i kako se zapravo dijelimo na one koji su naživcirani, koji su uzrujani, koji su pogođeni i na one koji će preko toga prijeći. U tom trenutku to čak nije bila uopće nacionalna podjela, na čemu ja stalno inzistiram.... Jednostavno, nekim ljudima iz moje generacije i transgeneracijski je bilo svejedno (...)"."</para>
<para>Fotografije Mladena Pikulića preuzete su s portala Al Jazeera Balkans.</para>

'Našao sam se u polju smrti, s desecima tijela' Povodom 26. obljetnice pada Vukovara podsjećamo na reportažu sarajevskog fotografa ‘Oslobođenja’ Mladena Pikulića, koji je 1991. 

Pikulićevu reportažu za Al Jazeeru Balkans prenosimo u cijelosti:
"Nakon burnog derneka prethodne večeri u CEDUS-u (Centar za društvene aktivnosti) i sarajevske svakodnevnice koja je u to doba više zračila nekom svjetskom kreativnošću, a ne nekom predratnom depresivnom situacijom, prijavio sam se, kao i obično, u osam sati u redakciju Oslobođenja. Nakon uobičajenog ispijanja kave i profesionalne rutine - šta nas danas očekuje (kraj studenoga 1991.), u našu fotoslužbu je ušao novinar Vlado Mrkić i upitao tko će s njim u Vukovar.

   

Ako sam išta tih dana očekivao, onda je to bio upravo taj poziv koji će mi razbiti znatiželju - šta se krije iza fotografije Vukovara koju svaku večer, mjesecima, ponavljaju na udarnom TV dnevniku da bi ilustrirali nebulozna izvještavanja o zaraćenim stranama, kako su eufimizmom branili narod da bi mogao mirno spavati.
Tjednima me je iritirala i intrigirala ta vijest o "zaraćenim stranama" pa, kada je Vlado ušao u redakciju tražeći fotoreportera, skočio sam u sekundi, ne dajući priliku drugim kolegama da reaguju na poziv.
Već nakon sat-dva truckali smo se zajedno u Golfu dvojki prema Vukovaru. Puni entuzijazma i očekivanja što ćemo tamo vidjeti, nakon prelaska Save iz pravca Bijeljine, uključili smo se u nepreglednu kolonu tenkova prema Vukovaru. Sve bi ovo izgledalo kao vojna vježba da lijevo i desno od putnog pravca nije bilo sve srušeno i spaljeno.

Kao u Hirošimi

Ulazak u Vukovar je izgledao kao kada te netko, bez prethodne najave i pripreme, ubaci u Hirošimu. Šok je blaga riječ kada čovjek iz sarajevskog mirnog okruženja uleti u razrušeni i spaljeni grad. Još mi u glavi bruji od sinoćnjeg derneka, a pri prvom izlasku iz Golfa u predgrađe Vukovara, suočavam se s leševima ispred kuća.
Bivši vlasnici kuća leže ubijeni ispred zgarišta koji se nekada zvao njihov dom. Pomisliš, možda, ipak, da su to kulise za neki novi film, ali raspadnuta tijela govore da ovdje nije riječ o sedmoj umjetnosti nego o ratu.
Vozimo prema centru grada i sve se više uvlačimo u apokalipsu iz koje se ne može nigdje. Dolazimo do gradske bolnice, ili onog što je nekad bila. Ulazimo u zgradu za koju, kada bih je opisao riječju 'sablasno', time nikome sigurno ne bih uspio ništa dočarati. Uglavnom, bolnica je sva izbušena granatama, bez prozora, ali i bez ljudi/bolesnika.

   

Pitam nekog vojnika u prolazu: 'A, gdje su ljudi?'.
'Eno ih preko ceste', odgovori vojnik.
Preko ceste je klasično slavonsko imanje s velikim dvorištem, ali sada prepuno leševa. Jedan uz drugi, spaljeni, pougljeni, uglavnom svi u zavojima, par centimetara razmaka između svakog od njih.
Vlado jurca od jednog do drugog, mislim da traži nekog nestalog rođaka, a ja ga makinalno, bez razmišljanja, pratim u stopu i fotografiram.
U neko doba izgubim Vladu iz vida, i nađem se u polju smrti, okružen desecima tijela. Upravo stojim tik uz spaljenog i pougljenog čovjeka, s rukom podignutom u zrak, poput nekog spomenika slobode. Stojim zamrznut, jer - ako se pokrenem nepažljivo lijevo ili desno, moguće je da mu smrskam ruku.

Ubijen jer je rekao 'kaj'

U centar polja smrti sam došao tako što sam gledao kroz objektiv fotoaparata i kada sam ga spustio, tek sam onda postao svjestan gdje se nalazim. Kako pobjeći iz ovog pakla? Ni iza vrata ovog imanja situacija nije puno bolja. Do izlaznih vrata je samo 50 metara, ali i deseci leševa. Još sam u čudu kako sam uspio uopće doći ovdje, a još veći mi je problem kako se vratiti natrag da nekome ne stanem na glavu ili ruku.

   

Kako se vratiti u normalu kada se nalaziš usred pakla?
Napokon, izlazna vrata i naš Golf dvojka. Gas do daske i kao sumanuti vozimo, pravac - Borovo Naselje, kao da nas tamo čeka spas. Lijepo neznanje. Jednu katastrofu zamjenjujemo drugom, samo se mijenja ime grada. Lunjajući između tipičnih socijalističkih zgrada, zaustavljam se pred jednom, ispred čijeg ulaza leži mrtav čovjek.
Upravo kada sam podigao fotoaparat u kadar su mi ušla dvojica 'dobrovoljaca' i klik - fotografija je nastala.
Pitam ih: 'A, zašto je ovaj čovjek mrtav?'
'Ustaša' odgovaraju uglas.
'Pa, kako znate kada je civil, nema oznaka?'
'Kada smo pokucali na vrata, rekao je 'kaj'':, odgovori jedan i produži dalje.
Kuda dalje? Sve je kao na fotografijama i filmu o Hirošimi samo što je ovo sada uživo. Gdje se god mrdneš, nesreće za narednih deset generacija.
Ponovo u Golf, koji se sve više pretvara u neko skrovište, zaštitu, bijeg od pakla.
Vukovar ponovo. S vrha neke, nečije crkve, pravim panoramski snimak srušenog grada, ali kroz objektiv izgleda kao da pada kiša iako je sunčan dan. Fatamorgana? Spustim fotoaparat, vidim sunčan dan, dignem fotoaparat, pogledam kroz objektiv i ništa ne vidim jer je mutno. Samo neka voda. Popipam se po licu, a ono mokro kao da me je neko zalio vodom, takav je prolom suza bio, a da nisam to ni osjetio.
Uspijem nekako sići sa zvonika i nadomak spasa, našeg Golfa, sretnemo jednu obitelj Slovaka. Njihova priča je bila tako žestoka da količinu bola više nisam mogao podnijeti i blagi živčani slom bacio me je na zadnje sjedište auta u polusvjesno stanje. Probudio sam se tek u hotelu, drhteći od straha.

   

Vukovar 'stara vijest'

Nakon par dana domogli smo se Sarajeva koje je u to doba pjevalo svoj labuđi pjev. Sutradan sam svojim prijateljima i kolegama u Oslobođenju pričao o užasima koje sam vidio, i bio svjestan da nas čeka sudbina Vukovara.
Ali 'pametni i načitani novinari' iz 'kožnog restorana' nadobudno su vrtili priču o nemogućnosti rata te kako su kultura i civilizacija jači od tenkovske granate. Osjećaj bespomoćnosti da ljudima objasniš šta ih sutra čeka.
Tumaram gradom i vučem ljude za rukav da im objasnim da će sutra biti ubijeni, ali uvijek isti lakonski odgovor kako smo isuviše civilizovani da nam se to može dogoditi.
Predajem ostatak fotografija desku Oslobođenja, uz želju da bar pola novine ilustriraju fotografijama užasa iz Vukovara, ali dobivam odgovor dežurnog urednika kako je Vukovar već stara vijest i nije nikom zanimljiva.

   

Stoga odlučim napraviti izložbu fotografija u Teatar Klubu, da pokažem ljudima o čemu se radi. Ali, bio sam toliko emotivno skrhan  pa sam zamolio Milomira Kovačevića da izradi fotografije i postavi izložbu umjesto mene.

Izložba je bila, a kao da nije

O njoj je Miljenko Jergović zapisao: "Veliki i zaboravljeni sarajevski fotograf tog vremena koji se zvao Mladen Pikulić i još se, hvala Bogu, zove, u vrijeme pada Vukovara otišao je u Vukovar i napravio jedan užasno potresan i strašan serijal fotografija. Bile su izložene fotografije pored stolova za kojima mi sjedimo, za kojima moja generacija sjedi. To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo - to kako mi sjedimo i kako se zapravo dijelimo na one koji su naživcirani, koji su uzrujani, koji su pogođeni i na one koji će preko toga prijeći. U tom trenutku to čak nije bila uopće nacionalna podjela, na čemu ja stalno inzistiram.... Jednostavno, nekim ljudima iz moje generacije i transgeneracijski je bilo svejedno (...)"."
Fotografije Mladena Pikulića preuzete su s portala Al Jazeera Balkans. POTRESNA PRIČA SARAJEVSKOG FOTOGRAFA KOJI JE '91. UŠAO U OKUPIRANI VUKOVAR: 

POTRESNA PRIČA SARAJEVSKOG FOTOGRAFA KOJI JE '91. UŠAO U OKUPIRANI VUKOVAR:

'Našao sam se u polju smrti, s desecima tijela'

MOLITVA I SVIJEĆE ISPRED VUKOVARSKE BOLNICE: Obilježavanju Dana sjećanja prisustvovao i državni vrh 

<para>
 Maja Ninić i Božo Parać iz Županje još su u šoku nakon što im je u rađaonici vukovarske bolnice novorođenče zadobilo teške opekline od vrele vode iz termofora kojim su ga htjeli zagrijati nakon što su zamijetili da gubi toplinu.</para>
<para>Dječačić se rodio 30. srpnja, a dan kasnije je teško disao, pa su mu sestre stavile termofor, no vrela voda se izlila, jer je, tvrde, popustio čep.</para>
<para>"Ne ide mi to u glavu. Ako je dobro zatvoren, čep se ne može više sam od sebe odšarafiti. Može se samo dogoditi da čep nije pravilno stavljen, a to je greška i propust medicinskog osoblja. Odjeća malenog bila je potpuno natopljena vodom pa me čudi da nitko od osoblja nije čuo da plače, to ga je sigurno boljelo. U Osijeku nas uvjeravaju da će biti sve u redu, ali ja znam da će posljedice ostati na nama roditeljima, a i maleni će sigurno na mjestu opekotine imati ožiljke", ogorčen je otac djeteta.</para>
<heading2>Opekline 2. i 3. stupnja</heading2>
<para>
Cijelu trudnoću pratili su liječnici iz <ulink url="http://danas.net.hr/specijal/vinkovci">vinkovačke</ulink> Opće bolnice, ali je Maja odlučila roditi u <ulink url="http://danas.net.hr/specijal/vukovar">Vukovaru</ulink>, čula je kako je njihovo rodilište tek obnovljeno i moderno opremljeno. Mislila je da će svom sinu omogućiti najbolje uvjete. Nažalost, nije se sve najbolje završilo – dijete ima opekline drugog i trećeg stupnja.</para>
<para>"Sada je već trebao biti kod kuće, a posjećujemo ga u bolnici. Najteže su opekline na guzi i lijevoj nožici. Ne znam što bih rekao na ovaj nemar i nestručnost. Zgrozio sam se kad sam čuo što se dogodilo, nedopustivo je da se još i danas na dječjim odjelima koriste termofori za zagrijavanje", kaže za <emphasis>
 <ulink url="http://www.vecernji.hr/vijesti/u-rodilistu-bebu-opekli-vodom-dobila-opekline-2-3-stupnja-clanak-439480">Večernji list </ulink>
 </emphasis>zabrinuti otac.</para>
<heading2>'To nam se više neće dogoditi'</heading2>
<para>
Zamjenik ravnatelja KBC-a Osijek dr. Vladimir Borzan kazao je da je dijete izvan životne opasnosti. Više nije u inkubatoru i stanje mu ide nabolje, no i dalje ostaje na Odjelu intenzivnog liječenja Klinike za pedijatriju.</para>
<para>Ravnateljica vukovarske Opće bolnice, i sama pedijatrica, dr. Vesna Bosanac kaže da duboko žali što se dogodilo dječaku rođenom na njihovu odjelu i dodaje da se do sada ništa slično nije dogodilo.
 
"Žao mi je zbog svega što se dogodilo, ali nezgode se svakome događaju. Vjerujem da se takva nezgoda u našoj bolnici više neće dogoditi", kazala je dr. Bosanac.</para>

U rodilištu bebu opekli vrelom vodom 'Sada je već trebao biti kod kuće, a posjećujemo ga u bolnici. Najteže su opekline na guzi i lijevoj nožici. Ne znam što bih rekao na ovaj nemar i nestručnost. 

   Maja Ninić i Božo Parać  iz Županje još su u šoku nakon što im je u rađaonici vukovarske bolnice novorođenče zadobilo teške opekline od vrele vode iz termofora kojim su ga htjeli zagrijati nakon što su zamijetili da gubi toplinu.
Dječačić se rodio 30. srpnja, a dan kasnije je teško disao, pa su mu sestre stavile termofor, no vrela voda se izlila, jer je, tvrde, popustio čep.
"Ne ide mi to u glavu. Ako je dobro zatvoren, čep se ne može više sam od sebe odšarafiti. Može se samo dogoditi da čep nije pravilno stavljen, a to je greška i propust medicinskog osoblja. Odjeća malenog bila je potpuno natopljena vodom pa me čudi da nitko od osoblja nije čuo da plače, to ga je sigurno boljelo. U Osijeku nas uvjeravaju da će biti sve u redu, ali ja znam da će posljedice ostati na nama roditeljima, a i maleni će sigurno na mjestu opekotine imati ožiljke", ogorčen je otac djeteta.
Opekline 2. i 3. stupnja

Cijelu trudnoću pratili su liječnici iz vinkovačke Opće bolnice, ali je Maja odlučila roditi u Vukovaru, čula je kako je njihovo rodilište tek obnovljeno i moderno opremljeno. Mislila je da će svom sinu omogućiti najbolje uvjete. Nažalost,  nije se sve najbolje završilo – dijete ima opekline drugog i trećeg stupnja.
"Sada je već trebao biti kod kuće, a posjećujemo ga u bolnici. Najteže su opekline na guzi i lijevoj nožici. Ne znam što bih rekao na ovaj nemar i nestručnost. Zgrozio sam se kad sam čuo što se dogodilo, nedopustivo je da se još i danas na dječjim odjelima koriste termofori za zagrijavanje", kaže za 
      Večernji list 
   zabrinuti otac.
'To nam se više neće dogoditi'

Zamjenik ravnatelja KBC-a Osijek dr. Vladimir Borzan  kazao je da je dijete izvan životne opasnosti. Više nije u inkubatoru i stanje mu ide nabolje, no i dalje ostaje na Odjelu intenzivnog liječenja Klinike za pedijatriju.
Ravnateljica vukovarske Opće bolnice, i sama pedijatrica, dr. Vesna Bosanac kaže da duboko žali što se dogodilo dječaku rođenom na njihovu odjelu i dodaje da se do sada ništa slično nije dogodilo.
 
"Žao mi je zbog svega što se dogodilo, ali nezgode se svakome događaju. Vjerujem da se takva nezgoda u našoj bolnici više neće dogoditi", kazala je dr. Bosanac. 

U rodilištu bebu opekli vrelom vodom

<para>Molitvu u krugu vukovarske bolnice, odakle će u petak krenuti Kolona sjećanja, predvodili su mladi Vukovara. Na molitvi se okupio veliki broj Vukovaraca, ali i građana iz drugih dijelova Hrvatske. </para>
<para>Tijekom molitve okupljenim građanima pridružili su se i motociklisti pristigli iz cijele Hrvatske. U okviru službenoga programa u četvrtak je odana i počast poginulim djelatnicima TKC Vukovar, održan je 7. Znanstveno stručni simpozij Ratna bolnica Vukovar 1991. – dr. Juraj Njavro te paljenje svijeća i molitva kod Zavjetne kapelice. </para>
<para>U Spomen domu Hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti Udruga braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko – srijemske županije otvorila je izložbu slika i predmeta iz Domovinskoga rata. </para>
<para>U petak, neposredno prije programa u bolnici i Kolone sjećanja, učenici vukovarskih osnovnih škola paliti će svijeće na Križnom putu od Opće bolnice pa do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata.</para>
<para>Svijeće u sjećanje da teške dane za taj grad građani od četvrtka navečer pale diljem Hrvatske. U Zagrebu ih se najviše okupilo u Vukovarskoj ulici.</para>
<para>Karlovčani su 200 svijeća pustili niz Kupu, a svijeće su se palile i u središtu Čakovca i Varaždina.</para>

Hrvatska se sjeća Vukovara U sklopu programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. 
Molitvu u krugu vukovarske bolnice, odakle će u petak krenuti Kolona sjećanja, predvodili su mladi Vukovara. Na molitvi se okupio veliki broj Vukovaraca, ali i građana iz drugih dijelova Hrvatske. 
Tijekom molitve okupljenim građanima pridružili su se i motociklisti pristigli iz cijele Hrvatske. U okviru službenoga programa u četvrtak je odana i počast poginulim djelatnicima TKC Vukovar, održan je 7. Znanstveno stručni simpozij Ratna bolnica Vukovar 1991. – dr. Juraj Njavro te paljenje svijeća i molitva kod Zavjetne kapelice. 
U Spomen domu Hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti Udruga braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko – srijemske županije otvorila je izložbu slika i predmeta iz Domovinskoga rata. 
U petak, neposredno prije programa u bolnici i Kolone sjećanja, učenici vukovarskih osnovnih škola paliti će svijeće na Križnom putu od Opće bolnice pa do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata.
Svijeće u sjećanje da teške dane za taj grad građani od četvrtka navečer pale diljem Hrvatske. U Zagrebu ih se najviše okupilo u Vukovarskoj ulici.
Karlovčani su 200 svijeća pustili niz Kupu, a svijeće su se palile i u središtu Čakovca i Varaždina. FOTO: 

FOTO:

Hrvatska se sjeća Vukovara

Postroll

Preroll

Kirurg iz vukovarske bolnice Zoran Aleksijević prisjetio se tadašnjih uvjeta: 'Morali smo se snaći'

 Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991. 

Hrvatska

Članak

Danas.hr

POTRESNA PRIČA SARAJEVSKOG FOTOGRAFA KOJI JE '91. UŠAO U OKUPIRANI VUKOVAR: 'Našao sam se u polju smrti, s desecima tijela'

#bolnica vukovar

Kirurg vukovarske bolnice: 'Bilo je 400-500 ranjenih. Što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu...'

Kirurg vukovarske bolnice: 'Bilo je 400-500 ranjenih. Što sam ja morao izmišljati ne bi li spasio nekom ruku ili nogu...'

'Našao sam se u polju smrti, s desecima tijela'

'Našao sam se u polju smrti, s desecima tijela'

MOLITVA I SVIJEĆE ISPRED VUKOVARSKE BOLNICE: Obilježavanju Dana sjećanja prisustvovao i državni vrh

MOLITVA I SVIJEĆE ISPRED VUKOVARSKE BOLNICE: Obilježavanju Dana sjećanja prisustvovao i državni vrh

U rodilištu bebu opekli vrelom vodom

U rodilištu bebu opekli vrelom vodom

Hrvatska se sjeća Vukovara

Hrvatska se sjeća Vukovara