Očekivanja su postavljena visoko te je Samarkand zasjeo na vrh ljestvice obaveznih mjesta za vidjeti u regiji '-stanova'. Afganistan i Pakistan ćemo neki drugi put, a 5 bivših sovjetskih su čekali da budu otkiveni. Glavne gradove smo odavno naštrebali, a sad smo već i znali što točno želimo obići u svakoj zemlji.
U svakom slučaju, vizu za Turkmenistan nismo dobili, odnosno toliko dugo smo je trebali čekati da smo na kraju odustali od Godota, a sve zbog prekomplicirane birokracije zemlje koja se dobrano trudi da turisti ne zavire nos u njen teritorij. Tako da smo morali preskočiti taj prvi '-stan' kada se dolazi sa zapada i početi s Uzbekistanom. Kažem preskočiti, doslovno, jer se Turkmenistan tako geografski ispružio da nam je jedina opcija bio let iz Irana. Dobro, bila je i opcija okolo kroz Afganistan, no to nam se nije učinilo nekim osobitim winnerom obzirom na tamošnju trenutnu situaciju.
Sletivši u Taškent, istina, očekivali smo old school sovjetsku arhitekturu, ali nas je ipak iznenadio još uvijek snažno prisutan duh nekadašnje najveće svjetske države. Tu su široke avenije, monumentalne zgradurine s petokrakom, robne kuće TSUM (sveprisutna 'Nama' Sovjetskog saveza) itd. Jedino što upućuje da nismo u zapadnoj Rusiji su azijske face prolaznika. Što se ovdje uopće promijenilo od raspada Sovjetskog saveza?
Ništa, odnosno pardon, puno je teži život nego prije – priča nam tridesetsedmogodišnja Alla s kojom smo iz Taškenta podjelili auto do Samarkanda.
Dovoljno je bilo čuti da je već više od 20 godina na čelu države isti čovjek. Drug Karimov. I eto i na zadnjim izborima, iako zakonski više nema pravo na 3. mandat, drug Karimov je s dobrih 97% izborio još sedam godina na uzbekistanskom tronu. Izgleda da se nikada nije vozio od glavnog grada do Samarkanda, jer rupa ima više nego na oranicama uz cestu. Pa valjda bi čovjek to dao popraviti. Ili?
'Nitko se u ovoj zemlji neće ništa buniti. Najbolje je držati jezik za zubima i trpiti', nastavila je naša suputnica dok smo prolazili pored duge kolone automobila koja je čekala plin na pumpi.
'Pa otkud takva nestašica, kad plina imate na bacanje?!?', zanimalo me.
'Ima ga, ima, ali primat ima izvoz tako da često nema za nas', sarkastično je odgovorila.
'Karimov ima koliko, nekih 75 godina? Netko će ga uskoro morati naslijediti...' 'O da. Već se zna tko. Njegova kći...' Alfa i omega uzbečkog društva, gđica Googoosha je prava pravcata posvuduša. Ona je četrdesetjednogodišnja pjevačica, ona je model, ona je vlasnica svih diskoteka u Taškentu, ona je političarka, ona je business woman, ona je party girl, ona je number one celebrity, ona je predsjednikova kćer. I ona je najvjerojatniji nasljednik na predsjedničkoj stolici. Nepotizam? Ma kakvi.
Pravda, demokracija, promijene... Može li narod išta učiniti? 'Šta ti je?!', nasmijala se Alla, 'ovdje ti vrijedi filozofija drži jezik za zubima i ne petljaj se ni u šta, i možda te puste na miru'. Svijet nije briga za situaciju u Uzbekistanu, svatko gleda svoju korist.
Veliki Brate sa zapada, javi se. Znamo da si uvijek na stand by-u, da si dobar, miroljubiv i da težiš pravdi ne gledajući svoju korist.
Pričajući, vrijeme je brzo prošlo na autostradi kratera, i veličanstveni Samarkand je bio pred nama. Hm, a gdje su medrese i džamije iz slavnog razdoblja vladavine Timura, pitali smo se ulazeći u grad koji je izgledao kao još jedan u nizu soviet-style tvorevina. Križište kultura, na pola puta između Kine i Europe, spominjan je u svim kronikama Puteva svile, ali čini se da su se stvari malo promijenile od vremena kada je Marko Polo ovdje švercao svilu. Možda bi čovjek i prepoznao grad da je ovdje bio prije stotinjak godina, ali SSSR je na Samarkandu ostavio neizbrisivi trag kojeg je teško ne primjetiti.
Tek kada smo se probili kroz obruč sivih zgradurina došli smo do onoga po čemu je grad već stoljećima poznat. Okruženi tirkiznim i plavim pločicama konačno smo mogli uživati u nekim minulim, zaboravljenim vremenima...
