Što te natjeralo da ponovno zaigraš vaterpolo za Osijek? Jednostavno, poziv kluba da im pomognem u prvenstvu s obzirom da je momčad vrlo mlada (prosjek godina je 19) i neiscrpna želja za igranjem. Rado sam prihvatio ponudu vjerujući da im mogu prenijeti svoje iskustvo.
Vratimo se na početke tvoje karijere. Vaterpolo je na Korčuli sport broj 1, tako da si vjerojatno lako odlučio kojim ćeš se sportom baviti. Jesi li imao još neki dodatni motiv ili uzor koji te tjerao da ganjaš profesionalnu karijeru? Kraj 70-ih godina prošlog stoljeća je bilo sjajno razdoblje za vaterpolo, igralo se ljeti, bazeni su bili krcati, čak su ljudi dolazili barkama oko plivališta da vide utakmice. Osim toga, KPK (Korčulanski plivački klub) je 1978. godine bio prvak Europe i mi klinci smo htjeli dostići njihove uspjehe.
//www.youtube.com/embed/LEWT8QcgzLA
Tijekom karijere si igrao u brojnim zemljama i klubovima, a kao klinac s 15 godina odigrao si prvu seniorsku utakmicu za Partizan. Kako ti je bilo tih godina u Beogradu? Jednom si mi rekao da si im bio čista egzotika. Da, došao sam u Beograd na polugodištu sedmog razreda osnovne škole. To je lagani šok kad se preseliš iz malog mjesta na otoku u grad od milijun i pol stanovnika. Ali bilo je to vrijeme lakoće življenja, bezbrižnog odrastanja i otkrivanja svega. Kao jedini Dalmoš u razredu, curicama sam, na svoju sreću, bio interesantan... ha, ha, ha.
Brzo si postao član A reprezentacije bivše države s kojom si 1989. u Bonnu, kao vrlo mlad, osvojio srebro na Europskom prvenstvu, a 1991. i zlato na Svjetskom, no tada je uslijedio rat. Što se tada sve promijenilo u tvom životu, jesi li imao kakvih neugodnosti? Promijenilo se puno toga, čak sam pomišljao na prestanak karijere. U tom stanju općeg ludila i straha ne znaš koje su odluke ispravne. Najveća neugodnost mi je bila sama spoznaja što nam se sprema.
Igrao si u Beogradu, Zagrebu, Francuskoj, Italiji, Malti, Saudijskoj Arabiji... Kojeg se razdoblja u karijeri najradije sjetiš, gdje ti je bilo najljepše? Teško da bih mogao izdvojiti neko mjesto, grad, državu... Svi se jako razlikuju i imaju svoje draži. Imao sam sreću putovati i upoznati dosta toga.
Prepričaj nam malo utakmice s Malte i iz Saudijske Arabije. Čuo sam da je to spektakl kao nogomet u Argentini ili Brazilu? Upravo tako. Na utakmice dolazi jako puno ljudi, a kako su temperamentniji od nas, sve je popraćeno gromoglasnim navijanjem s bubnjevima i trubama.
Kad ti je u karijeri bilo najteže, imaš li neki ružan trenutak koji te proganja poput noćne more? Ima li nešto za čime žališ? Osim kraja 1991. godine, odlazak na Olimpijske igre mi je neostvarena želja.
Kad danas pogledaš što si dao vaterpolu i što je vaterpolo dao tebi, jesi li zadovoljan? Apsolutno, da se opet rodim, sve bih isto ponovio.
Vrlo si naporno trenirao, nekad i do šest sati dnevno... Jesi li ikad bio ljubomoran na nogometaše zbog zarade jer se u tom sportu okreće puno veći novac. Nikad nije postojala neka ljubomora jer ga i ne pratim nešto specijalno. Nogomet je po meni dobar biznis gdje se vrti ogroman novac i puno ljudi od toga živi jako dobro. Tako da se i ne možemo usporediti. Na nama je da pokušamo svatko svoj sport podići na jedan viši nivo pa da bude zanimljiviji, posjećeniji... To sjajno rade dečki iz hokeja (Medveščak).
Dosta se prašine podiglo oko igrača koji su odbijali nastupe u reprezentaciji, a istovremeno, naravno, igrali u klubovima. Kako gledaš na tu problematiku? Ima li igrač 'pravo' odbiti nastup za nacionalnu selekciju (pod uvjetom da je zdrav)? Vrlo teško pitanje jer je bezbroj razloga zašto igrač donosi takvu odluku. Današnji sport zahtijeva sve više odricanja, napornih treniranja, turnira, putovanja... Tako da igrači znaju biti potpuno iscrpljeni i treba im pauza. A pritom znaju ne dobiti ništa ili vrlo malo za osvojene medalje, što je poprilično deprimirajuće. Raduje vijest da je Vlada RH donijela odluku o naknadama za izvrsnost. Smatram to kao priznanje za uložen trud i predstavljanje zemlje u svijetu na najbolji mogući način. Istovremeno je to dobar motiv za sljedeće generacije da se bave sportom koji je jedan od naših najvećih blaga.
Ratko Rudić je svoju sjajnu trenersku karijeru zapečatio zlatom na OI u Londonu, a sada je počela nova era reprezentacije s Ivicom Tuckom? Što očekuješ od naših momaka na SP-u u Barceloni? Sretan sam što smo, otkako je Ratko Rudić na čelu reprezentacije, stvorili jedan kontinuitet i stalno bili u vrhu. Tucak je vrhunski stručnjak, što je pokazao dosadašnjim rezultatima i sigurno je pred velikim izazovom. Dosta igrača se promijenilo, došli su mladi i neće imati nimalo lak zadatak na SP-u. Uvjeren sam da će se postići dobar rezultat, a ako on i ne dođe, neće biti ništa strašno jer jaka momčad se stvara duže razdoblje.
Kako gledaš na svoju budućnost u vaterpolu? Zanimaju li te kakve savjetničke funkcije, treniranje, vođenje klubova ili reprezentacije? U razdoblju sam kad polako završavam karijeru, slažem život i dojmove i uskoro ću znati kojim putem dalje. Sigurno bih htio ostati u ovome sportu koji mi je toliko dao na sve načine.
