U prvom trenutku nakon takvog udarca netko te pita kako se zoveš, a ti nemaš pojma, nego jedino ono u krajičku mozga gledaš kako da padneš, a da se još jednom ne opališ glavom o pod. E takav mi je sad osjećaj nakon ovog poraza.
Jer da nam je netko prije ovog prvenstva ponudio da bismo u završnici mogli, govorim o završnici do finala, da bismo mogli imati Brazil, Poljsku i Katar, odmah bi ljudima platili 14 dana na Jadranskoj obali za svu bližu i daljnju rodbinu za takav raspored.
Od čega početi... Jesmo li loše pripremili utakmicu? Mislim da jesmo. Počeli smo igrati ziceraški, vjerojatno pomalo prepisivajući obranu od Švedske koja je na trenutke zadavala probleme Poljskoj, njihovom napadu s 5-1 obranom. Međutim, u toj 5-1 obrani prednjeg je igrao Källman, dakle puno pokretljiviji igrač od Vorija i da sam na Golužinom mjestu, dakle sad govorim kao general poslije bitke, ali to se vidjelo i u utakmici, Duvnjak bi na prednjem bi puno bolje rješenje jer je puni brži, ekplozivniji i pokretljiviji. Ako smo se već odlučili za 5-1. Dakle, Vori kao pivot može još slobodno igrat i na Olimpijadi u Riju, nije stvar godina.
Nadalje, ta loša priprema se vidjela u nepronalaženju rješenja za poljska dodavanja prema pivotu. A udarac kojim smo mogli ubit dvije muhe je vrlo, vrlo jednostavan. A to je: kad je igrač već na sedam i pol, osam metara, napravi se na njemu faul i on iz faula ne može ni šutnut, a ne može ni dodat pivotu.
Ali igrat s fizičkim kontaktom je sigurno tri, četiri puta teže nego samo kad se igra bočno lijevo-desno. A sad zašto mi to nismo igrali, ja iz fotelje ne mogu odgovorit.
Dolazimo opet do stvari o kojoj sam govorio i prije, a to je da ćemo morati istrpit stasanje mladih igrača. Sad u ovom trenutku ne možemo u nikoga uprijeti prstom pa reći da je netko isključivi krivac, dakle ne možemo uprijeti prstom u nekog pojedinca. Međutim, ako se zbroje sve pogreške koje su nam se nažalost poklopile u ovoj utakmici: imamo Karačića s krivim dodavanjem za Kopljara, Karačića s krivim dodavanjem prema desnom krilu, Karačića s promašenim šutom, s bačenom loptom u aut i to sve u jednom poluvremenu. Dakle to je pozitivna stvar što trpimo te greške, samo je pitanje jesmo li ih trebali trpit u ovoj utakmici.
Također, tu su Čupićeve greške, nažalost, i Duvnjakove iz prvog poluvremena. Ali Duvnjak za njih barem ima pokriće jer je postupio u stilu Michaela Jordana koji je rekao da nikad ne bi postao najbolji košarkaš da nije promašivao. Pa je nakon tih promašaja i pogađao. Na taj način je sticao kredit kao što je i Dule nas vratio u život.
Nadalje, ako već znamo da Poljaci igraju tu 6-0 obranu onda smo trebali maksimalno ubrzat loptu u križanjima, a ne radit onaj drugi i treći korak koji nas je dovodio do njihove sredine, pa bi se svi nabili na onog medu s pet kuna.
Uloga Goluže je najveća
Kolika je uloga Goluže u svemu tome? Naravno da je najveća jer je on dobio reprezentaciju u ruke. A poslije utakmice s Brazilom gdje nam je jasno da igramo sljedeću utakmicu protiv Poljske ili Švedske, on ne zna kako se zovu pojedini poljski igrači. Jurkevićius? Pa ne znam onda gdje je njegova ozbiljnost i za koga se on pripremio. Dakle, to je morao imat u malom prstu. Na kraju krajeva nismo mogli očekivat da će se u završnicu Svjetskog prvenstva plasirat Saudijska Arabija ili Alžir.
Ali generalno, neke reprezentacije si morao bolje snimit prije samog Svjetskog prvenstva. I opet ću ponovit, ako nije dosad naučio, da u utakmicama gdje se netko teško odvaja rezultatski, gdje se rezultat vrti od neriješenog do plus, minus gol ili dva, u onom trenutku kad se ekipa odvoji na tri razlike treba imat hrabrosti, treba imati muda zvat time-out i izvršit taj psihološko pritisak na protivnika da se promijeni ritam i da se ciljano odigra napad ili obrana. Dakle da se ne zadrži nego poveća prednost na četiri ili više razlike i da prelomimo utakmicu. Ja sam stvarno bio uvjeren da ćemo mi s našom kvalitetom pobijediti s nekom osjetnijom razlikom. I čak smo i preokrenuli rezultat, ali eto, nismo imali taj karakter i to znanje da ga i zadržimo.
Ali evo, mi sad iz ovoga imamo nekoliko pozitivnih stvari. Ostali smo u borbi za Olimpijske igre, vidjeli smo koliko tko može od mlađih igrača, vidjeli smo što možemo i što ne možemo igrat. I naravno, sada je savez taj koji treba odlučiti što i kako dalje. Ali ne samo s A reprezentacijom, nego i s kadetskom, juniorskom i na kraju odredit kakav nam je plan rada s tim igračima i kakvi su nam ciljevi.
Ako nam je cilj ovdje bio istrpit mlađe igrače i nakon svih ovih bronci dati Goluži šansu da napravi korak više, mi smo u tome uspjeli. Dakle, tu priliku smo im pružili.
Ali trebamo biti realni i korektni, pogledat se u ogledalo i reći što smo dobili. Dakle, nismo dobili korak naprijed. Mlađi igrači osim Filipa Ivića se nisu afirmirali, trebamo ih još neko vrijeme trpit, a hoće li savez takav rad trpit ili neće, to ostavljamo njima.
Ali onako iz duše. Ovo je daleko, daleko najveći podbačaj hrvatskog rukometa u zadnjih deset godina.
