Grad Senj dobro pamti svoje junake. Vjerojatno najveći od svih u njegovoj bogatoj povijesti bio je uskočki zapovjednik Ivan Vlatković, poznatiji pod nadimkom Ive Senjanin.
Ive Senjanin u legendu je ušao kao predvodnik malobrojnih, ali dobro organiziranih i taktički lucidnih uskočkih jedinica koje su godinama bile trn u oku moćnim svjetskim silama – Mlečanima i Austrijancima. Ipak, moguće je da Ive Senjanin nije ni postojao ili da je on tek legenda koja je temeljena na više različitih uskočkih junaka od kojih su strepili Mlečani i Habsburgovci.
Kako su Senjani nekad znali dočekivati svoje uskoke nakon njihovih pohoda, tako su prošli tjedan dočekali svog novog junaka – Ivana Ivu Barbića. Barbić se s Europskog rukometnog prvenstva za mlade vratio kao najbolje lijevo krilo svijeta do 19 godina. Malu, ali dobro organiziranu i talentom nabijenu Hrvatsku predvodio je do srebrne medalje.
'Bilo je mnogo ponuda'
"Iznenadili su me, ispada da su svi osim mene znali što se događa“, prepričava nam Ive dojmove s dočeka.
"Bio sam presretan, skoro sam se rasplakao. Mislio sam da će me dočekati nekoliko najbližih ljudi, a ispalo je da je došlo puno, puno više od toga. Moram se još jednom zahvaliti svima.“
Ive je napustio rodni Senj i ovih se dana priključio treninzima sa zagrebačkom Dubravom, klubom u koji je obećao prijeći, usprkos mnogim ponudama koje su mu stizale nakon Europskog prvenstva.
"Zvali su me razni menadžeri, bilo je tu i ponuda iz inozemstva. Dobio sam i poziv iz Katara, da igram u njihovoj ligi, ali nisam to prihvatio. Komunikacija s njima je trajala tek pet minuta. Odbio sam igrati tamo jer me novac ne zanima, postoje puno važnije stvari, a i obećao sam Dubravi da ću doći kod njih pa ih nisam htio iznevjeriti."
Ne smatra se velikim talentom
Uskoro će Ive napuniti 19 godina, a rukomet kao klinac nije shvaćao baš preozbiljno. Uz starijeg brata Antu dolazio je u senjsku dvoranu, nekad bi igrao s dečkima, nekad bi samo gledao treninge, no onda se odlučio početi malo ozbiljnije baviti rukometom.
"Nisam se baš pretjerano trudio na početku, ali su uslijedile brojne individualne nagrade i selekcije i vidio sam da bi od tog mog rukometa moglo nešto biti i onda sam počeo naporno raditi. Jedan od mojih trenera rekao mi je da je talent bez napornog rada beskoristan. Ne smatram sebe nekim velikim talentom, ali znam da sam jako puno trenirao i uložio truda. Znao bih nekad dolaziti i dva sata prije početka treninga u dvoranu i zbog toga sam sad tu. Iskreno, mislim da je moj brat Ante talentiraniji i bolji rukometaš od mene i to sam odmah napisao kad sam osvojio ovu nagradu. Što se samog turnira tiče, mislim da sam mogao odigrati još bolje", kaže Barbić.
Podrška sa svih strana
U svom je razvoju imao podršku mnogih, vrhunski sportski rezultati dolaze samo s velikim odricanjima i uz podršku okoline.
"Jako je važno da oko sebe imate ljude koji će vam pružiti potporu. Moja obitelj, svi moji suigrači i treneri, prijatelji, moj kum i bivši trener Joso Štokić, svi oni su mi na neki način pomogli da dođem tu gdje jesam. Treba se okružiti ljudima koji će ti reći istinu, koji će ti biti podrška i u teškim trenucima i koji neće odustati od tebe. Ne znam gdje bih bio sad da nema rukometa, treninzi i utakmice su me držali dalje od gluposti u koje sam mogao upasti. Htio bih samo poručiti svima da se bave sportom, pogotovo mladima. Ne zbog svojih roditelja, prijatelja ili nekog drugog, već zbog sebe", rekao nam je Ivan.
Pred Ivanom je cijela karijera, a, kako kaže, ne voli gledati daleko u budućnost, fokus je na tome da se sljedeća stvar koja dolazi odradi najbolje što se može.
"Trenutno ne razmišljam puno o nekoj daljoj budućnosti, samo znam da neko vrijeme želim ostati igrati u Hrvatskoj. Iskreno, najviše sam fokusiran na popodnevni trening“, zaključio je Barbić.
