Zamišljao sam sto načina na koji ću započeti ovaj tekst. Pokušavao sam pronaći usporedbe koje bi povukao, alegoriju koju bi iskoristio da opišem što se upravo dogodilo, odnosno ono što se već godinama događa. Dovoljno je bilo da iz redakcije izađem na hodnik. Kroz široke hodnike, nekoliko ljudi i razne stvari koje ti mogu odvući pažnju, ugledao sam tri lica. Tri lica koja se ističu na nekoliko stotina kvadrata hodnika i među desetak ljudi. Ne možete ih promašiti. Lica su to ljudi kojima je uništeno ono što su oni svojim rukama, pa koliko god nakaradno zvučalo, svojom krvlju i žuljevima stvorili.
Hrvatska rukometna reprezentacija pobjedom protiv Bahreina završila je svoj nastup na Svjetskom prvenstvu. Četiri pobjede, jedan poraz i jedan remi krajnji je učinak Kauboja na ovom prvenstvu. Iako statistika ne zvuči loše, potrebno je vidjeti koga je Hrvatska pobijedila. Četiri pobjede protiv reprezentacija iz četvrtog jakosnog šešira nije pokazatelj nikakve kvalitete. Poraz protiv Egipta nešto je o čemu su ispisane već stotine papira, dok je remi protiv Danske jedino na što možemo biti ponosni. No problem hrvatskog rukometa nije ova utakmica protiv Bahreina, nije niti poraz protiv Egipta niti deveto mjesto na Svjetskom prvenstvu. Ovo i prošlo Svjetsko prvenstvo, pa i prošla europska smotra i ne pojavljivanje na Olimpijskim igrama samo su predstava. Dečki koji su odigrali ovo prvenstvo samo su produkt svega što se godinama radilo pogrešno.
Izbornik koji to više nije
Svi igrači na terenu zasluženo su se našli u dresu reprezentacije. Nisu to loši igrači, odnosno igrači koji ne znaju igrati rukomet. Oni su svi u samom vrhu europskog rukometa, odlično igraju u velikim klubovima i nemoguće je da takvi igrači budu zadovoljni devetim mjestom. Ne možete promijeniti igrače u reprezentaciji niti igrati s više od onoga što imate u svom bazenu igrača. No sjetimo se samo prošlog europskog prvenstva i poraza protiv Crne Gore. Igrači za koje šarolika javnost nikada nije čula demonstrirali su kako treba izgledati jedna rukometna partija. Dakle reprezentaciju ne čine imena i pojedinac. Skup je to igrača u kojem svatko mora znati svoju ulogu i moraju biti prava klapa. Ova reprezentacija je klapa, dečki dobro funkcioniraju međusobno. Većina njih su mladi igrači i s godinama će im još prirodnije postati igrati za reprezentaciju. Hrvatska ima budućnost u igračkom kadru i ovakvim rezultatima samo srozava reputaciju igračima od kojih je većina njih na samom početku karijere. Reprezentaciju ne čine igrači, reprezentaciju čini sustav.
Jedan važan, možda i najvažniji dio tog sustava je izbornik. Od kada sam počeo raditi na RTL-u, odnosno portalu Danas.hr, nekoliko stotina puta mi se dogodilo da krenem pisati "Izbornik Horvat". Izbornik velikim slovom. U moru tipfelera taj mi je postao uvjerljivo najdraži. On je nekakvo moj shvaćanje tog posla i te funkcije. Ti si izbornik čovječe. Netko si kome je povjereno da svojim znanjem i mudrošću upravlja strojem koji na sebi ima nacionalna obilježja. Netko si tko stoji ispred svojih igrača i tko bi trebao biti ograda koji će štiti one koji su dali sve od sebe na terenu, a one koji nisu izbaciti ispred te ograde. Kada momčad uspije i na nekom natjecanju ostvari uspjeh, odnosno čeka u redu za dodjelu medalja, tada trener stoji posljednji u redu. Svoje igrače stavlja ispred sebe jer su ga oni doveli do te medalje i okrunili ga kao uspješnog izbornika. Kada momčad ne uspije, odnosno podbaci, tada izbornik mora stati ispred svoje ekipe. Pokazati da je on pogriješio i da ima puno povjerenje u igrače koje je izabrao. Izbornik je najnezahvalnija sportska funkcija koja se mora obnašati mudro i s poniznošću.
Iako sam od početka bio ljubitelj lika i djela Hrvoja Horvata i smatrao ga odličnim za Izbornika zbog toga što je radio u Nexeu i Dubravi, smatram kako je ispucao sav svoj kredit. Porazi i neuspjesi koje je postigao na posljednja dva natjecanja, odnosno ne plasmanom na Olimpijske igre dovoljan su razlog da nadređeni počnu razmišljati o sljedećoj opciji na ovoj poziciji. On je vrhunski stručnjak i ono što on traži od igrača je rukomet koji je moderan i koji bi u teoriji trebao biti vrhunski. No greške koje su mu se događale kroz posljednja dva natjecanja su neoprostive. Ne pretpostaviti da je Branko Vujović igrač koji može zabiti više od deset golova ako mu se otvori, bezrazložno ne igranje 5-1 obrane u utakmici protiv Egipta kada u svojoj momčadi imaš pojam rukometne inteligencije koja to igra bolje od ikoga na svijetu i ostale nelogične stvari koje su se događale ostat će ono najupečatljivije u njegovoj izborničkoj karijeri .
U najmanju ruku nevjerojatna utakmica između Portugala i Francuske ostavila nas je bez Olimpijskih igara, koronavirus otjerao s prošlog europskog prvenstva, a jedan poraz eliminirao iz četvrtfinala na ovom prvenstvu. Istina je, sve su to validni i nesretni razlozi koji su nas udaljili od uspjeha. No biti najbolji ne znači igrati kako treba samo protiv Danske i velikih reprezentacija. Biti najbolji znači pohrvati se sa svim problemima, potući se sa svim nedaćama i uzeti u obzir sve što te od uspjeha može udaljiti. Biti najbolji znači ponašati se kao najbolji. Nepoštovanje prema kolegici Ines Godi Forjan i slanje srca svekolikom pučanstvu, pa bit ću malo i bezobrazan, potpisivanje ugovora s novim klubom nekoliko tjedana prije prvenstva dokaz su da izbornik nije Izbornik. Hrvoje Horvat je veliki stručnjak, možda i najpotentniji hrvatski trener no on više nije izbornik čak iako ostane na ovoj funkciji.
Bolest zvana rukometni golmani
Problem hrvatskih golmana nije problem. To je bolest. Bolest od koje su izbornici i savez, pa i svi mi koji rukomet pratimo oboljeli još tamo od odlaska Mirka Alilovića. Ponovno su vratari podbacili i nisu bili na razini koja se od njih očekuje. Mate Šunjić je na 33 posto obrana i najbolji je hrvatski čuvar mreže na ovom prvenstvu. S dvadeset obrana protiv Belgije uvelike je skočio na ljestvici najboljih vratara na ovom prvenstvu i trenutno zauzima dvanaesto mjesto. Dino Slavić skupio je 20 obrana, dok je Dominik Kuzmanović na 14. Iako to nisu spektakularni brojevi, nekakav napredak barem postoji. Ipak, vrlo je vjerojatno, ako se može suditi po dosadašnjem sustavu rada, odnosno izboru igrača, kako će se taj napredak sa sljedećim prvenstvom i popisom igrača poništiti. Ako Hrvatska ne bude imala striktno određenog prvog, drugog i trećeg golmana, napretka nikada neće biti.
Imamo Matu Šunjića koji je iskusan i brani jako dobro u Francuskoj. Ovo mu je tek drugo natjecanje s reprezentacijom i ovisno o njegovoj formi, koja je u klupskom rukometu za sada konstantna, on ima još dovoljno kredita da se naše na sljedećim popisima. Dominik Kuzmanović jedan je od najvećih golmanskih potencijala u Europi. Ako do sada nismo imali mladog golmana kojeg se isplati istrpjeti i ulagati u njega, u Kuzmanoviću to napokon imamo. Svako sljedeće izostavljanje njega s reprezentativnog popisa, pa čak i ostavljanje na tribinama u nekoj od utakmica je greška i korak unazad. Tu su još Marin Šego koji nema zavidnu minutažu u klubu, Matej Mandić koji je ozlijeđen i Ivan Pešić koji je također ozlijeđen. Dino Slavić ima izvrsnu sezonu i ako ovako nastavi zasigurno će se obratiti pozornost na njega. Oni su tu u kombinaciji i forma će ovisiti o tome tko je reprezentativni kalibar. No Dominik Kuzmanović je budućnost hrvatskog rukometa i čovjek koji može riješiti naš problem i pretvoriti ga u jednu od največih prednosti ove ekipe.
Deveta mjesta su realnost
Hrvatski rukomet doživio je neuspjeh na posljednjih šest velikih natjecanja. I da, neuspjeh je kada hrvatska rukometna reprezentacija ne osvoji medalju na velikom natjecanju. To će vam reći i ona tri tužna lica s početka priče. Neuspjeh su peta, šesta, osma i deveta mjesta. Taj neuspjeh ne leži u igračima, trenerima ili golmanima. Taj neuspjeh leži na temeljima toga što u hrvatskoj imate dva i pol profesionalna kluba. Neuspjeh se temelji što igrači moraju dobro razmisliti u koji će klub doći jer gotovo da nigdje nisi siguran hoće li plača stići na vrijeme.
Neuspjeh se temelji na tome što treneri mlađih dobnih kategorija rade od 8 do 16 i zatim s posla trče najmlađim rukometašima usađivati osnovna znanja i ljubav prema rukometu. Za to što imaju strpljenja za dvadesetak malih i nestašnih glava, što se bave podučavanjem i što umjesto s obitelji vrijeme provode po dvoranama koje najčešće nisu niti najmanje funkcionalne za trening su plaćeni tako da si mogu platiti mjesečnu količinu goriva koje potroše za putovanje na treninge i utakmice. Najosnovnijih trenera je malo, možete onda zamisliti koliko je tek malo trenera golmana i kondicijskih trenera. Problem hrvatskog rukometa leži u tome što klubovi moraju moliti višu silu da ne padne kiša na dan utakmice kako ne bi imali problema s održavanjem utakmice. Rukomet u hrvatskoj ne postoji. On je odavno mrtav i živi na dobroj volji i financijama entuzijasta i ljudi koji ovaj sport bezkompromisno vole. Tako je već dugi niz godina. Hrvatska rukometna reprezentacija bila je jedina stvar koja je donosila svijetlo u hrvatski rukomet. Reprezentacija je bila jedini način na koji ste mogli privući nove mlade rukometaša da se počnu baviti ovim sportom. Rukometna reprezentacija i siječanjska prvenstva bili su poput Božića za sve nas koji cijele godine živimo rukomet. Tog Božića više nema, a Grinchevi će se vjerujem pronaći sami.
Ovakvi rezultati su budućnost hrvatskog rukometa. Moramo se pomiriti da će šesta, sedma i osma mjesta postati naša realnost. Iako Hrvatska ima dobru momčad punu potencijala, ako se neke stvari ne promjene, morat ćemo se pomiriti da nas vesele pobjede protiv Bahreina, SAD-a i Maroka. Moramo se pomirit, koliko god teško bilo, da će naši, pa usudio bi se reći heroji, koji su nas sve natjerali da zavolimo ovaj sport imati tužna i bijesna lica. Moramo se pomiriti da je hrvatski rukomet na samom dnu provalije, a izgleda kako nitko nema namjeru baciti mu uže.
