Bio je velika brazilska nada kojoj su prognozirali veliku karijeru, ali ona mu je u jednom trenutku krenula nizbrdo. Sad ima 32. i igra u američkoj MLS ligi za Orlando City. Nekadašnji zlatni dečko brazilskog nogometa, koji je žario i palio europskim i svjetskim travnjacima, imao je ono nešto...
Alexandre Pato je za The Players' Tribune ispričao svoju priču o tome zašto nije više napravio u karijeri, a bio je predodređen za velike stvari. U obraćanju javnosti dugim tekstom, ispovijesti, objašnjava što mu se stvarno dogodilo.
'Trebao sam odavno odgovoriti na ova pitanja'
"Da, znam što mislite. Slušam to već 10 godina u biti. 'Što se dogodilo Patu? Zašto Pato nije osvojio Zlatnu loptu? Zašto je Pato stalno bio ozlijeđen?' Trebao sam odavno odgovoriti na ova pitanja, čovječe, stvarno jesam. Bilo je toliko glasina, posebno u Milanu, da sam se previše zabavljao, da nisam imao želju, da sam živio u svijetu mašte. Ali kad sam htio progovoriti, rečeno mi je da se 'fokusiram na svoj nogomet'. Bio sam premlad da bih se suprotstavio tome", priča Pato svoju priču...
"Zaista, bio sam samo dijete. Zato mislim kako je vrijeme da se stvari postave na pravo mjesto. Imam 32 godine. Sretan sam. U formi sam. Nisam ogorčen ni na što i ni na koga. Ako želite vjerovati glasinama, neću vas razuvjeravati. Ali ako želite čuti što se stvarno dogodilo, slušajte", istaknuo je u uvodu Alexandre Pato.
"Prva stvar koju morate razumjeti je da sam vrlo rano otišao od kuće. Možda prerano. Kada imate 11 godina, niste spremni za svijet. Izlazite vani jureći ovaj san, ali sami ste i vrlo je lako izgubiti se na putu.
Bog mi je dao dar, to je jasno. Nisam ni igrao na punom terenu do svoje 10. godine, jer je futsal bio zabavniji. Još uvijek imam stipendiju za privatnu školu. Onda sam jednog dana igrao na ovom školskom turniru, a skaut iz Internacionala upitao je mog tatu: “Gospodine, jeste li razmišljali o tome da svom sinu dopustite da pokuša u prvih 11?"
'Nismo imali puno novca'
Riječi koje je htio čuti...
Moj tata je rekao: "Hmmmmmmm, možda imaš pravo.
Tako sam otišao na probu u Internacional. Tada smo završili u hotelu za seks", otkriva Pato i nastavlja:
"Pa da objasnim. Nismo imali puno novca. Moja mama nije mogla raditi zbog loših leđa, pa je tata morao skrbiti za starijeg brata, moju sestru i mene. Bio je vani cijeli dan gradeći autoceste. Imali smo hranu na stolu, ali u privatnoj školi nisam si mogao priuštiti ni knjige. Javio sam se s fotokopijama. Mislim to.
Moj stari je vozio Bubu. U privatnoj školi to nitko nije radio. Zamolio bih ga da me ostavi ulicu dalje od ulaznih vrata.
Rekao je: "Ali sine, zašto?"
Rekao bih: "Uhm, svi moji prijatelji su ovdje." (Nitko od njih nije bio.)
Onda bih došao do kapije, i jednom je jedna slatka djevojka rekla: Ti si onaj koji vozi Bubu? Hahahaah...' Strgala se od smijeha a ja ono, s?anje...
U svakom slučaju, vidite da je moj tata ponekad morao biti kreativan. Došao je veliki dan i krenuli smo na probu u Internacional. Šansa života. Vozimo se od Pato Branca do Porto Alegrea, devet sati na putu. Stižemo tamo i moj tata shvaća: ne može si priuštiti pravi hotel.
Što on radi? Prijavljuje nas u seksualni hotel.
'Učinimo to!'
On kaže: "Sine, ovo je jedino mjesto koje si možemo priuštiti."
A ja sam sav kao: "Učinimo to, tata!"
Čovječe, nisam imao pojma!! Bio sam premlad da bih razumio. Mislim da je naša soba imala mali krevet, to je bilo to. Hotel je bio nasuprot Beira-Rija, pa su se ljudi seksali gledajući Interov stadion.
Još uvijek se šalim s tatom na ovu temu. Da je to učinio danas, vjerojatno bi otišao u zatvor", objašnjava Pato.
"Hvala Bogu, prihvatio me Inter. Ali kunem se, nisam razmišljao o tome da postanem profesionalac. Zapravo, osjećao sam se blagoslovljeno što uopće igram. Možda ste čitali o ovoj priči…
Otprilike godinu dana ranije, spotaknuo sam se o lanac na parkiralištu i pao na lijevu ruku. Zavili su me tako jako, da sam bio pola čovjek, pola mama. Igrao sam turnir s rukom u slingu. Nakon što je gips pao, moji prijatelji i ja smo igrali ovu glupu igru u kojoj bi onaj tko bi ustao s sofe dobio udarac nogom - osim ako nije uspio pobjeći. To je bilo zabavno sve dok slučajno nisam sjeo na lijevu ruku, a bol je postao toliko jak da je došao do mojih nogu.
Liječnik je napravio rendgenski snimak i našao veliki tumor.
Rekao je: "Sad mora na operaciju ili ćemo morati amputirati."
Bio sam šokiran. Bila sam 24 sata udaljena od gubitka lijeve ruke.
Ali misliš da bi si moji roditelji mogli priuštiti operaciju?
Svi smo bili kao, što ćemo sad?
Pa, moj tata je opet morao postati kreativan. Snimao je moje igre. Stoga je odnio trake u bolnicu, poslao molitvu do neba, otišao u liječničku ordinaciju i stavio zrnastu snimku na kojoj ovaj nasmijani klinac trčkara po futsal igralištu.
Moj tata je objasnio: 'Doktore, ovo je moj sin. Ne znam kako da platim za ovo, ali jednostavno ne želim vidjeti kako prestaje igrati.'
Ne znam što se onda dogodilo. Možda je doktor čuo Božji glas. "Ne brini, ja ću pokriti operaciju", rekao je doktor. Kažem vam, bilo je to čudo. Nikada neću zaboraviti to ime: Paulo Roberto Mussi. Dao mi je novi život.
Oporavak je bio tako bolan, čovječe. Banka kostiju nije imala kost koju je moja ruka trebala pa su morali uzeti dio iz mog kuka. Također sam se svakih šest mjeseci morao vraćati u bolnicu u Pato Branco na kontrole. Jednom mi je ruka postala zelena. Vrištao sam. Još injekcija, molim", priča Pato...
Mlad napustio obitelj i otišao ispuniti snove
"Srećom, opet sam mogao igrati. Tada sam primljen u Internacional. Ali to je dovelo do više boli jer sam morao napustiti roditelje. Nisu si mogli priuštiti život u Porto Alegreu. Oboje su mi rekli: "Idi!" Mislim da je njima bilo još gore. Nakon što sam otišao, mama bi nastavila pripremati kuhinjski stol kao da ću jesti s njima. Pospremila bi moju spavaću sobu kao da ću svaki čas doći kući.
Bilo je toliko lekcija koje sam tek trebao naučiti. Kao nogometaš bio sam spreman za svijet. Kao osoba nisam bio ni blizu. Definitivno nisam bio spreman za Internacionalovu akademiju. Najmlađi su morali raditi sve za starije dječake: oprati im gaće, očistiti kopačke, nabaviti čips na benzinskoj postaji. Imali su igru pod nazivom "Obilježavanje stoke", u kojoj bi prozivali djecu, zgrabili komad drveta i udarili dijete po nogama. Bio je to totalni užas.
Puno sam plakao. Sakrio bih se u svojoj sobi. Nisam mogao reći mami jer sam znao da će se sutradan pojaviti da me odvede kući. Pa sam joj samo rekao: "Oh, sve je ovdje super."
Nogomet? To je bilo zaista zabavno. Iz momčadi do 15 godina u tren oka sam prešao u prvu momčad. Sa 17 godina išao sam na Svjetsko klupsko prvenstvo, zabio u polufinalu i igrao protiv Barcelone u finalu. Tada sam upoznao Ronaldinha."
"Čovječe. Trebamo novu riječ da opišemo tog tipa. On je čaroban. On nije stvarna osoba. Taj dan nisam bio njegov suparnik, bio sam navijač. U tunelu sam mu rekao: "Sačuvaj svoj dres za mene." Skoro da me nije bilo briga za utakmicu! Kad je sve bilo gotovo, samo sam se pitao: "Gdje je on? Gdje je on?" Svi su potrčali po njegov dres, ali on je održao riječ. Sačuvao ga je za malenog. To je Ronnie.
Kao što znate, Svjetsko klupsko prvenstvo je ogromna stvar u Brazilu. Kad smo pobijedili 1:0, bio je to najveći trenutak za Coloradose ikada. Ubrzo smo se vozili po Canoasu vatrogasnim vozilom. Držao sam trofej, ljudi su izvikivali moje ime. Sedam godina ranije prvi put sam zaigrao veliki nogomet. Sada sam bio svjetski prvak."
Nestvarno s kime sam igrao
"Nakon toga mogao sam otići u Barcelonu, Ajax, Real Madrid. Zašto Milan? Pa, dopustite mi da vam uzvratim pitanjem. Jeste li ikada igrali s tim Milanom na PlayStationu?
Bili su nestvarni! Kaka, Seedorf, Pirlo, Maldini, Nesta, Gattuso, Ševčenko… Fenomeno, pravi Ronaldo. Morao sam igrati s tim tipom. Kakav sastav, čovječe. Upravo su osvojili Ligu prvaka. Milan je tada bio TA momčad. Pitao sam samo - kad je sljedeći let?
Kad sam sletio u Milano, morao sam napraviti očni pregled kao dio liječničkog pregleda. Glupo, pritisnuo sam dlan ruke prejako na lijevo oko, a kad sam ga otvorio jedva sam vidio. Liječnik je stavio neke dilatirajuće kapi, ali sam izašao iz sobe gotovo slijep. Pa tko se pojavljuje? Veliki Ancelotti."
Sve mu se promijenilo
Pitao je: "Tutto bene?" Rekao: "Sve je dobro", ali jedva sam ga mogao vidjeti. Zajedno smo se slikali, a oči su mi bile skoro zatvorene, hahahaha. Carlo me odveo u blagovaonicu. "Ovo je Pato, naš novi napadač." Svi su ustali da mi stisnu ruku. Baš svi. Ronaldo, Kaka, Seedorf… Wow. Bio je to prvi dan u Milanu. Videoigra, playstation se pretvorio u stvarnost...
Nažalost, nisam napunio 18 godina dok nije prošao rok za registraciju krajem kolovoza pa sam propustio Svjetsko klupsko prvenstvo. Rođen sam 2. rujna. Da sam došao na ovaj svijet nekoliko dana ranije, bio bih dvostruki svjetski prvak. Ali već sam trening s ovim legendama bio je poseban. Brazilska ekipa me dočekala raširenih ruku: Ronaldo, Cafu, Emerson, Dida, Kaka. I ne, nisam živio kod Cafua, ali smo se dosta družili jer su mu sinovi bili skoro mojih godina. Cafu je bio vrlo susretljiv: kad god bi izašao na večeru, morao je uzeti kombi jer je s njim bilo najmanje 10 ljudi.
'Bilo mi je žao samog sebe'
Brazilci su mi držali leđa i na treninzima. Bio je tamo jedan tip, Kaladze, kapetan Gruzije, div. Jednog dana me je sasjekao. BUM! Bilo mi je žao samog sebe. Ali Brazilci su rekli: "Budi jak! Ako te udari nogom, ti uzvrati." Zar ja? Odgovorili su mi: "Da, ti! Ako se nešto dogodi, mi ćemo biti uz tebe."
Kaladze dobiva loptu, a ja uskačem. DUM! On je na podu. Sranje, što sad!? Ustaje i prilazi mi, a ja očekujem da će me nokautirati. Pruža ruku i... diže palac. "Buon lavoro", kaže on. Dobar posao. To je bio mentalitet koji su željeli u Milanu.
Ancelotti mi je postao poput oca. Čak je svom psu dao ime Pato. Vidjeli ste onu njegovu sliku na paradi u Madridu, sa sunčanim naočalama i cigarom? Pa, u Milanu bi došao na trening u helikopteru. Živio je u Parmi i njegova je žena znala upravljati helikopterom. Izašao bi kao James Bond. Ako je netko živio sa stilom, onda je to bio Carlo.
Toliko sam naučio od tih legendi. Sjeo sam pored Ronaldinha u svlačionici. Nakon treninga, Carlo bi rekao Seedorfu i Pirlu da me gađaju dugim dodavanjima kako bih znao kamo trčati. Pirlo je rekao: "Samo kreni i lopta će doći." Uvijek je bilo tako.
"Jednog dana u svojoj drugoj sezoni pošao sam vježbati slobodne udarce. Tko je tamo već pucao? Pirlo. Seedorf. Ronaldinho. Beckham. Znaš što? Danas ću samo gledati.
'Znali smo tko je vodio predstavu'
Naravno, svi smo znali tko je vodio predstavu. Jednog dana me nazvao Silvio Berlusconi. Bio je sjajan šef, uvijek je zbijao šale. Izlazio sam s njegovom kćeri Barbarom. Znao sam puno driblati niz krilo, kraj svih. Pa je Silvio rekao: "Zašto driblaš tako široko?" Htio je da igram na centru. Ubrzo su mi to isto govorili Carlo i Leonardo.
Tako sam postigao taj gol na Camp Nou. Bio sam u sredini, uočio sam ogroman prostor i krenuo. Kad je Valdés izašao, razmišljao sam što da radim? Driblati? Lob? Pokušao sam pucati u njegovu lijevu stranu, ali mu je lopta otišla između nogu. Wow. Kakva sreća. Mislim da je čak i Bog htio da to bude gol.
Duboko u sebi pitao sam se gleda li Guardiola ovo? Jako sam mu se divio. Rekao je da čak ni Usain Bolt ne može uhvatiti tog dječaka. Zar to nije cool? Bio je to najbolji gol koji sam postigao. Čak je i komentar bio prekrasan. Ljudi mi i dalje prilaze i govore: "Dvadeset četiri sekunde! Ventiquattro secondi!"
Čovječe… to su bili dani kada sam mislio da ću stići do samog vrha. Očekivanja su bila tako velika. Bio sam supertalent, sigurna stvar. Već sam igrao za Brazil. Mediji pišu o vama, navijači pričaju o vama, čak vas i drugi igrači uzdižu.
Sanjao je, ali previše
Pato će biti najbolji na svijetu. Pato će dobiti Zlatnu loptu. Svidjela mi se pažnja. Želio sam da se o meni priča. Ali znate li što se dogodilo?
Počeo sam previše sanjati. Iako sam još uvijek naporno radio, mašta me vodila na svakakva mjesta. U glavi sam već držao Zlatnu loptu. Ne možeš si pomoći, čovječe. Vrlo je teško ostati hladan. Također, patio sam kako bih došao do ovoga. Zašto ne bih uživao?
Kada sam postao Golden Boy kao najbolji mladi igrač Europe 2009. godine, nisam razmišljao o Zlatnoj lopti. Samo sam se zabavljao i opa - eto nagrade. Bio sam nezaustavljiv dok sam živio u sadašnjosti. Ali glava mi je zapela u budućnosti.
Onda sam se 2010. počeo stalno ozljeđivati. Izgubio sam povjerenje u vlastito tijelo. Bojao sam se što će ljudi reći o meni. Otišao bih na trening razmišljajući samo da se ne smijem ozlijediti. Kad bih se ozlijedio, nikome ne bih rekao. Oporavljao bih se od problema s mišićima, onda bih iskrenuo gležanj i igrao dalje. Bilo je natečeno kao lopta, ali nisam želio iznevjeriti momčad. Htio sam svima ugoditi. To je bila jedna od mojih mana."
Pato je u dugom obraćanju priznao:
'Nisam tulumario onoliko koliko ljudi misle'
"Jesam li puno tulumario u karijeri? Ne onoliko koliko mislite, stvarno ne. Je li mi nedostajalo želje? Govorili su to zbog načina na koji sam trčao. Ma dajte malim vas, tko zapravo zna išta o tome? Bog me stvorio takvim kakav jesam, ne mogu to promijeniti. Htjeli su da letim u duele. Htjeli su krv, znoj i suze. Dobili su suze. Platio sam visoku cijenu za to sve, budite uvjereni u to.
Alexandre Pato (desno)
Trebao sam svima reći istinu. Sjećate li se priče o PSG-u? Galliani je išao u Englesku po Téveza, a PSG mi je dao nevjerojatnu ponudu. Htio sam ići - Ancelotti je bio tamo - ali Silvio mi je rekao da ostanem. Bio sam ozlijeđen pa su navijači pomislili: "Ooohh, Pato nije htio ići! A s Tévezom bismo bili prvaci!" I mediji su poludjeli. Bio sam šokiran! Htio sam otići!"
Za kraj je Pato istaknuo:
"Je li moja karijera mogla krenuti drugačije? Zasigurno. Ali lako je osvrnuti se i reći što sam trebao učiniti drukčije. Kad ste tamo, ne vidite širu sliku. Dakle, nema žaljenja. Pogledaj vedriju stranu, čovječe. Ja sam u formi. Moje mentalno zdravlje je odlično. Još uvijek sam zaljubljen u nogomet. Zašto bih bio ogorčen? Imamo samo jednu priliku živjeti na ovom svijetu.
'Patio sam, plakao, vrištao od bola'
Kako starite, shvaćate što vas čini sretnima. Kad sam otišao od kuće, mislio sam da nogomet nudi sve što želim. Išao sam u Italiju, Englesku, Španjolsku, Kinu. Patio sam, plakao, vrištao od bola. Uvijek sam bio sam. Možda nisam postao najbolji igrač na svijetu. Ali, brate, da ti kažem nešto.
Imam nevjerojatan odnos sa svojom obitelji. Pomirio sam se sa sobom. Imam ženu koju volim. Kako ja to vidim, imam puno Zlatnih lopti. Ako je život igra, pobijedio sam."
